U današnjoj, drugoj reportaži donosimo priče iz Utrine, sa Savice, Branimirca i Kvatrića.

Prvu reportažu, u kojoj smo obišli tržnice na Trešnjevci, Jarunu, u Vrapču i Prečkom, možete pročitati klikom na link.

Utrina je najveća novozagrebačka tržnica. U planu je rekonstrukcija poda i krovišta, ali nikako da se dogodi. Uz to bi, kada se rekonstruira krov, na njega trebala doći solarna elektrana od 130 kW.

Ubi nas propuh u Utrini

Marija Valentić iz Velikog Trgovišća i Mara Volić iz Vrbovca na sve ovo samo su se nasmijale. Marija je 35 godina na placu, a Mara kaže da je 12 na njemu.

'Ma nisi dvanaest. Šta ti je? Tu si barem 30', govori joj Marija, a Mara odgovara da je to nemoguće. 'Ma moguće je, samo ti više ne znaš', govori joj, nakon čega obje prasnu u smijeh.

'Eto, vidiš, tako ti to bude kad si stalno njiva-kuća-plac i tako u krug. Nema ti odmora. I onda ne znaš ni koliko godina radiš. Dižem se u pet, a na placu radnim danom budem do 13, vikendom do 14 sati. Naravno da se sve spoji pa zaboraviš i sve te godine', dobro raspoložena kaže nam Mara.

Što ih muči na tržnici, pitamo ih.

'Ubi nas propuh. Kolike pare dajemo, trebali bi nam grijanje uvest', mrtva ozbiljna kazuje Mara. Marija pak dodaje da se priča da će biti obnova, ali od nje ništa.

'Krov tu curi na par mjesta, ali nitko se ne uzbuđuje oko toga', pojašnjava. 'Nego, kud će s nama ako krene obnova? Zna li se šta? Zapravo, kad nisu dosad napravili ništa, nek pričekaju još dvije godine pa mi odosmo, i onda nek rade šta hoće', smijući se govori nam Mara, a Marija na to zavari od smijeha.

Dok je bila kuna, kažu, bilo je bolje. Otkad je euro, ističu, stvari više nisu normalne. Njih, kao i prodavačice u Prečkom, žulja to što im tržnice naplaćuju korištenje vlastite vage.

'Ja sam je kupila, ja kupujem baterije za nju, moram platiti baždarenje i povrh toga moram platiti tržnicama što je koristim na klupi koju plaćam. Ajde, reci, je li to normalno', pitaju me.

'Nije', odgovaram, a one uz odobravanje konstatiraju da sam njihov.

Golubovi sigurno nisu. S njima je očito puno problema jer je preko cijele tržnice razvučena mreža da se ne zavlače i pod krov. Po kioscima i klimama stavljena je žica, ali golubljeg izmeta i perja ne manjka. S južne strane, na jednom zidu, različite grupacije Bad Blue Boysa izlijepile su sve naljepnicama i tako ostavile trag poput ptica. Tržnica je usred radnog dana dobro popunjena, ne manjka ni trgovaca ni kupaca, ali da joj je nužna temeljita rekonstrukcija, vidljivo je na svakom koraku.

Horor na Savici

Za razliku od nje, Savica, na koju smo stigli sat kasnije, više podsjeća na kakav set snimanja niskobudžetnog horora. I tamo je zaštitna mreža protiv golubova, ali je centar išaran, prljav i prije svega vidljivo zapušten. Na gornjoj etaži tek je nekoliko prodavača, a na minus jedan, gdje je prije desetak godina sve vrvjelo životom, ostali su samo Ana i Vlado Poldrugač iz Lužana.

'Nekad se tu radilo sve u šesnaest, ali puno je tu problema. Vlasnici prostora su privatne osobe, plohu vode tržnice. Ne zna se tko pije, a tko plaća. Ne održava se. Pa pogledajte, skoro smo u mraku. Tražila sam da zamijene rasvjetu i kao – bit će, i ništa. Sve je zapušteno, gdje god se okrenete oko sebe. Stavila sam svoj laminat na klupe jer se raspadaju. Tu su otkad je tržnice', požalila nam se Ana dok se neonsko svjetlo palilo i gasilo.

Oko njih rade ribarnica, mesnica i nekakav restoran s hranom za van.

'Još nije ni jedan sat, a mesar već zatvara. Nema nikoga. Evo, koliko pričate sa mnom, naišao je samo jedan kupac', rezignirano nam kaže.

Pitamo je zašto se ne prebaci na gornju etažu jer ovo u polumraku izgleda depresivno. Kaže nam da je gore prevelik propuh, a dolazi i zima pa bude hladnije nego dolje. Vlado se nadovezuje i kaže da razmišljaju o selidbi na neku drugu tržnicu.

'Možda Gajnice, iako nam je to dalje jer dolazimo s istočne strane, ili negdje gdje ima mjesta. Vidjet ćemo. Uglavnom, ovo nije dobro. Još kad su uveli 16 radnih nedjelja, sve se pogoršalo. Prije toga nas, male poljoprivrednike, OPG-ovce, ubili su šoping-centri. Još do prije 10 godina radili smo dobro', kaže Vlado.

Na Savici, kao i u Prečkom, paradoksalna je situacija. Zgrade niču jedna za drugom, a tržnice su zapuštene i prazne.

'Kad nešto uništiš i ne ulažeš, onda ljude teško vratiš. Istina, i navike su se promijenile. Ljudima je lagodnije sve kupiti u šoping-centru. Možda je i jeftinije, ali nije kvalitetnije. To sigurno mogu reći', govori Vlado.

Tomašević navrati na Branimirac

Ni na Branimircu situacija nije puno bolja. Iako se o obnovi priča već godinama, sve je ostalo na riječima. U unutarnjem dijelu rade pekara i kiosk s piletinom. Sve drugo odavno je napušteno. Od svih placeva koje smo obišli, on je uvjerljivo u najlošijem stanju. Vani je tak četvero prodavača – tri na voću i povrću i jedan s tekstilom. Ribarnica je pretvorena u kafić.

Od uklonjenih kioska, koji su bili ruglo s jugoistočne strane, preživio je samo postolar. Posljednje što je dodano na tržnicu je garderoba za torbe. Dok pokušavamo zapodjenuti razgovor s jednom od prodavačica, u konverzaciju se upliće gospođa koja će za sebe reći da tu 'oduvijek kupuje'.

'Za sve je kriva vlast. Bitno je da pričaju, a ništa ne rade. Mi moramo ići okolo, šetati i kupovati, a plac nam je pod nosom. Možda su obrazovaniji i pametniji od onih prije, ali nije dovoljno samo staviti kravatu. Treba nešto i raditi', ustvrdila je gospođa dok ju je suprug povlačio za rukav i govorio da se mane politike i gleda koje će šljive kupiti.

Zlata Jerec s istoka Zagreba, iz ulice Žitnjak Martinci, na placu je 35 godina i kaže da je tužno to kako izgleda.

'Plac je nekad bio krcat. Sad nas troje-četvero bude preko tjedna, vikendom nas možda ima deset. Ovo je krenulo nizbrdo još za Bandića, a i dalje se srozava. Pa tko će tu doći kad nema ni mesnice, ni ribarnice, ni cvjećarnice. Kad imate to na placu, ljudi dođu. Kad su kiosci maknuti, ljudi su polako odustajali, onda je došao i potres, dosta ih je napustilo centar grada, prodavači su otišli na Kvatrić i Dolac, a neki i odustali', kaže nam nasmiješena Zlata.

Od motike se, kaže, ne možeš obogatiti, ali ako puno radiš, isplati se.

'Napišite da bismo svi mi voljeli da gradonačelnik Tomašević dođe i prošeta se i vidi kakvo je stanje ovdje. Možda bi onda shvatio da mora nešto napraviti. Jer ovo je blizu dvaju kolodvora. Tu bi i turisti navratili', uvjerena je.

Na zidu grafit 'Ti si me shvatila, na pravi put vratila. Sad čekam dan. Ti, ja i matičar'. I Branimirac čeka dan da ga netko vrati na ono što je bio. Može i bez matičara.

S Kvatrića na društvene mreže

Dvije tramvajske stanice dalje sasvim druga priča. Kvatrić vrvi životom jer prodavača i kupaca ne manjka. Iako je prije dvadesetak godina preseljen s lokacije na Kvaternikovom trgu stotinjak metara južnije, nije izgubio na popularnosti. Na ribarnici zatječemo dobro poznato lice.

Stjepan Jurić, za sve kupce Stipe, 25 godina proveo je na Trešnjevačkom placu, a od prošle godine je na Kvatriću. 'Kvatrić je daleko održavaniji i u boljem stanju od Trešnjevačkog placa. Vidite to i sami na prvu. Meni je ovdje bolje jer sam u zatvorenom dijelu ribarnice, a tamo sam bio u kiosku. Tu postoji garderoba, a tamo je nije bilo. Sitne su to stvari koje čine veliku razliku. Ono što bi na peškariji trebalo popraviti i napraviti bolje je klima', mišljenja je Jurić.

Iako je zabrana rada nedjeljom, odnosno omogućavanje da ih 16 godišnje bude radnih, uzela danak na poslu, Jurić naglašava da su naši ljudi svjesni da je peškarija ipak peškarija i da znaju da će tu naći svježu ribu.

'Eno, pogledaj one škampe. Miču se, još su živi. Toga nema u šoping-centru', smijući se govori.

Matea Frljak iz Svetog Ivana Zeline jedna je od mlađih prodavačica na placu. Na pitanje što treba mijenjati da bi on bio bolji, bez razmišljanja nabraja: nove klupe, natkrivanje placa i bolje čišćenje.

'Higijenu na tržnici treba popraviti', navodi nam. Za razliku od svojih vršnjaka, a ona je blizu tridesetima, umjesto izlazaka i zabave, odabrala je rad na zemlji i u polju. Vidi se to po njezinim rukama. Nema umjetne nokte kao oni koji zemlju vidjeli nisu, ali će vas rado uvjeravati da su baš jutros ubrali svježu blitvu.

'Puno je odricanja. Dižeš se u pet. Oko godinu i pol sam tu. Pomažem mami, nisam svaki dan. U sezoni sam češće, a zimi rjeđe', kazuje nam.

Naš razgovor sluša Renata Jerec pa se uključuje.

'Ja sam ovima iz Tržnica predlagala da trebaju napraviti kanale na društvenim mrežama, razgovarati s ljudima s placa, dignuti dron malo, posnimiti to da motiviraju ljude da dođu i kupe domaće. Ali nisu bili zainteresirani. Briga njih', odmahujući rukom nam govori.

'Tko su današnji kupci? Jesu li to ljudi 40 plus ili ima i mlađih', pitamo je.

'Pa rekla bih da je 30 posto kupaca mlađe od 40 godina. Ljudi sve više osvještavaju koliko je hrana bitna. Puno je mladih mama koje žele zdravo hraniti svoju djecu', zaključila je.

Na izlazu u pola glasa čujemo ponudu: 'Cigarete, cigarete, tko treba?'