Zaplakao je za spas radnika, kojih više gotovo i nema, ali i splitske brodogradnje, koja još samo formalno nije ugašena. Čeka se da joj Tomislav Šuta oduzme vrijedno zemljište i ugasi svjetlo, a taj je proces ukleti talijanski trajekt očito ubrzao.

Tko je doista krivac za krah nekad najvećeg hrvatskog brodogradilišta i općenito industrije koja je proizvodila svjetski konkurentne, najskuplje i najsofisticiranije proizvode, besmisleno je lamentirati jer je istina po svemu sudeći negdje u sredini: s jedne strane tu je sam vlasnik Tomislav Debeljak, koji evidentno nije ispunio odredbe ugovora po kojemu je prije dvanaest godina preuzeo Brodosplit, ali s druge strane tu je država, koja još evidentnije nije stala iza važne tvrtke barem u minimumu u kojemu stoji iza drugih hrvatskih škverova, a da ne govorimo o razini skrivenih subvencija i potpora koje uživaju europska i svjetska brodogradilišta.

Da je opstanak brodogradnje u Hrvatskoj bio nemoguć, da se država ne smije miješati u ovu granu industrije i da sama industrija nije i ne može biti prilagodljiva globalnim kretanjima, malo tko je vjerovao i prije petnaest godina, kada su hrvatski škverovi doslovno pod ucjenom EU-a navrat-nanos tražili privatne vlasnike, a kamoli danas, s pustom naknadnom pameti.

A s druge strane, da jedno brodogradilište ne može preživjeti s privatnim vlasnikom, i dalje ne vjerujemo u to. Usprkos iskustvu s Debeljakom.

Za čime gazda plače?

Samoborski poduzetnik koji se predstavlja kao 'alfa mužjak', dotad slabo poznat vlasnik obiteljske tvornice vijaka i ponosni otac devetero djece, kupio je splitski škver – preciznije, preuzeo ga – kao jedini zainteresirani, uz veliku podršku vlade Zorana Milanovića, a posebno njegova ministra Radimira Čačića. U golemu tvrtku, prethodno temeljito nagriženu dugogodišnjim lopovlukom, posebno eksponiranim u kasnoj fazi vladavine Ive Sanadera, te s reputacijom neefikasne, ali politički izuzetno bitne, stupio je manirom gazde. Najprije je počastio radnike s više desetaka pečenih janjaca, a potom sa sindikalistima dogovorio da će ama baš svih šest tisuća dobiti otpremnine i otkaze, da bi potom primio njih dvije i pol tisuće natrag na posao.

Cinici su tada govorili da je obavio prljav, iako nužan posao.

'Moj uvjet za ulazak bio je da krećem od nule i da se počiste svi dugovi iz prošlosti', rekao je Debeljak objašnjavajući da je oko milijardu i pol kuna državnih poticaja zapravo potrošeno za plaćanje starih dugova i clean start.

'Neću ugovoriti nijedan posao koji će donijeti gubitak, to nema poslovnog smisla ni logike', objasnit će na pitanje zašto su škverski navozi prazni.

Sve je to zvučalo poprilično racionalno, ali je i poslužilo kao bolno otrježnjenje za javnost koja nikako nije uspijevala provariti činjenicu da je 'simbol Splita' i 'kruh više generacija' postao privatna firma s kojom vlasnik može raditi više-manje što hoće. Možda nije moralo i trebalo biti tako, ali dogodilo se.

S druge strane, Debeljak doista jest bio u najmanju ruku kreativan u vođenju Brodosplita: vrlo ležerno je pristupao plaćanju ispostavljenih računa, kreativno se odnosio prema radnoj snazi, koju je seljakao iz tvrtke u tvrtku, od kojih će gotovo sve završiti u stečaju, grubo se ponašao prema sindikalistima, a medije je plastično dijelio na 'super' i 'grozne', pa ih tako i tretirao.

Njegovi poslovni potezi tek će biti razjašnjeni, i to eventualno, jer je otkriveno da je glavni državni odvjetnik Ivan Turudić dao nalog svojim podređenima u Splitu da u ovom slučaju ne pokreću nikakve postupke. On će to naknadno objasniti tvrdnjom da se 'zalaže za korištenje procesa medijacije', što zapravo dođe na isto.

Debeljak je u mnogim svojim najavama zvučao razumno, ali njegov konačni rezultat sasvim je suprotan: u zahtjevu za otvaranje predstečajne nagodbe nad Brodosplitom prijavljeni su dugovi prema državi u iznosu od 200 milijuna eura i prema drugim dužnicima u iznosu od 50 milijuna eura – on to osporava i tvrdi da je konsolidirani dug ipak ispod 100 milijuna – a tu su i dugovi prema poduzećima povezanima sa samim Debeljakom od 300 milijuna eura, koje međutim osporava država.

U međuvremenu je čak preuzeo norveško brodogradilište te ga u rekordnom roku odveo u stečaj i likvidaciju.

Za čime danas dakle plače Debeljak – propuštenom prilikom ili nepravdom?

Je li trebao propasti i tko je za to kriv?

U Debeljakovoj eri splitsko brodogradilište doživjelo i jedno i drugo: propuštenu priliku da opstane i razvije se u perjanicu hrvatske industrije, ali i nepravdu, prije svega u očito maćehinskom odnosu države.

Najprije prvo: 'propuštena prilika' možda se još više odnosi na Republiku Hrvatsku jer će izvjesnim gašenjem splitskog škvera definitivno izgubiti strateški, sigurnosno, simbolički i ekonomski izuzetno vrijednu granu koju vjerojatno više nikada neće moći nadomjestiti. Radi se o industriji sofisticiranijoj od proizvodnje aviona, dokazanoj proizvodima od improviziranih podmornica i dronova u Domovinskom ratu do najboljih teretnih brodova i najmodernijih te najskupljih kruzera na svijetu.

Brodosplit je pao na oltar ulaska Hrvatske u Europsku uniju, kada mu je u jednom trenutku čak nametnuta zabrana ugovaranja gradnje novih brodova, ali i lažne slike o 'rupi bez dna', u koju se bez prestanka slijevaju subvencije i pokrivaju dugovi bez ikakvog rezona. Sva moguća istraživanja, naime, već desetljećima pokazuju da upravo brodogradnja ima jedan od najvećih multiplikativnih faktora na gospodarstvo, odnosno da mu vraća tri na svaki uloženi euro.

A i fama o beskrajnim subvencijama također je odavno subvencionirana – kompletna hrvatska brodogradnja, sa svim povremenim 'sanacijama' i državnim jamstvima, još i prije ulaska u Europsku uniju progutala je neusporedivo manje novca od recimo poljoprivrede i stočarstva, premda je imala blagotvorniji učinak na gospodarstvo, a i direktno je zapošljavala više ljudi. Ironija je slučaja da su se do tog trenutka upravo u poljoprivredu slile dodatne milijarde eura, a da se broj zaposlenih dodatno smanjio, ovisnost o uvozu hrane povećala, a Hrvatska ni uz sve poticaje i dalje nije u stanju proizvesti dovoljno supersofisticiranih proizvoda poput jabuka, mlijeka ili svinjskih butova.

Kad govorimo o 'nepravdi', Debeljak je tu barem djelomično u pravu: ne postoji brodogradilište na ovom svijetu, bilo ono državno, bilo privatno, koje će uspjeti izgraditi brod bez državnog jamstva i bez linije povoljnog kreditiranja. Ni najveći giganti naprosto nemaju dovoljno veliku likvidnost da vlastitim sredstvima prate dugotrajan i vrlo skup proces gradnje velikih brodova pa im njihove države uskaču gotovo automatizmom.

Hrvatski je problem to što traumatizirana javnost, pa i površna politika, teško razlikuju osnovne pojmove, stoga su im 'kredit HBOR-a' ili 'avansno jamstvo' u istom košu s 'poticajima', 'subvencijama' i 'sanacijama'.

Brodosplit je doživio nepravdu jer je posljednjih nekoliko garnitura u Banskim dvorima često čak i odbijalo komunicirati s njegovim vlasnikom, sve do Ante Šušnjara, današnjeg ministra gospodarstva koji se vjerojatno boji podatka da je bio stečajni upravitelj u jednoj od ugašenih Debeljakovih tvrtkica.

Već dvije godine ne javlja mu se ni ministar obrane Ivan Anušić, kojemu su puna usta sustava domovinske sigurnosti i velikih najava obnove Hrvatske ratne mornarice. Ne sumnjamo da ga je silno iživcirao Debeljakov šibicarski pristup, ali ipak imamo osnove vjerovati da bi i Anušić postupao malo taktičnije i upornije, odnosno nekako ipak dogovorio gradnju preostalih ophodnih brodova i možda čak korvete, samo da se ovo brodogradilište ne nalazi u Splitu nego, recimo, u Osijeku.

Kako bilo, državnih avansnih jamstava nema, kao ni povoljnih kredita HBOR-a, državne banke koja je u prošlosti svoj novac posuđivala valjda najvećim protuhama – od kasnijih dokazanih kriminalaca do korumpiranih državnih dužnosnika i njihovih obitelji.

A kad toga nema, nema ni brodova. Malih kruzera, trajekata ili jedrenjaka, što bi u ovom trenutku za splitski škver bilo realno, kao ni 'nosača aviona' ili 'milijardu eura vrijednih rezidencijalnih kruzera', što su po svemu sudeći bile Debeljakove fantazmagorije.

A onda nema ni škvera, to je savršeno jasno.

Što Split gubi, a što dobiva?

Paradoksalno, ali istinito – skorim izvjesnim gašenjem svoje industrijske perjanice Split kao grad može najmanje izgubiti i najviše dobiti.

Upravo zato što je dosad najviše izgubio i najmanje dobio.

Priču oko Brodosplita potencirao je, a uskoro i doveo do eskalacije Tomislav Šuta, friški gradonačelnik koji je još prije izbora najavljivao da je ova tvrtka zrela da joj se oduzme pošten komad zemljišta što ga drži u koncesiji. Navodnu aferu oko broda Moby Drea – navodnu, jer puno je licemjerja čim se spomene riječ 'azbest' – s prosvjedima koji su mu se počeli valjati pod prozorom spretno je iskoristio u svoju korist tako što je demonstrirao da u HDZ-u ima nekog utjecaja, a usput još produbio politički jaz između Andreja Plenkovića i Olega Butkovića, dakako igrajući za momčad ovoga prvog.

Uoči ovotjedne sjednice Gradskog vijeća Splita, posvećene upravo ovoj temi, kao naručeno došlo mu je otkriće tportala da su Ivica Puljak i njegov zamjenik Antonio Kuzmanić naložili da se dugovi Debeljakove tvrtke ne naplaćuju prisilnim putem, o čemu bi se istražni i represivni aparat tek trebali izjasniti, pa je na koncu glatko usvojen njegov prijedlog da se od Vlade zatraži oduzimanje koncesije Brodosplitu, ali i druga dva zahtjeva koja ćemo ukratko prepričati.

Prvi, da to vrijedno zemljište usred Splita na koncu pripadne Splitu i nikome drugome, i drugi, da se izmijene zakoni kako bi najveći grad na obali napokon suvereno mogao upravljati vlastitim plažama i obalom te zarađivati od njih.

Stotine tisuća kvadrata supervrijednog zemljišta za ovaj grad može se pokazati kao dobitak, pogotovo na vagi s gašenjem tvrtke koja danas ima stotinjak zaposlenih. No dugoročno, još bi važnije bilo da mu se napokon dodijele alati za upravljanje vlastitim prostorom i skine ta administrativna luđačka košulja.