Ultimatum za isplovljavanje - preciznije, tegljenje iz Hrvatske - Moby Dree istječe ubrzo, sedam dana nakon što ga vlasnik službeno zaprimi, a on zasad šuti i nije poznato hoće li pristati ili se oglušiti o naredbu, ili eventualno pokrenuti kakav pravni spor. Ne zna se zapravo ni što u ultimatumu doista stoji, no to je samo jedan od nekoliko tragičnih aspekata ovog slučaja.

U kojemu je slatka i ohrabrujuća jedino činjenica da smo u Splitu proteklih tjedana vidjeli ozbiljan građanski bunt koji je na koncu uspio - odnosno, izvjesno je da će uspjeti u ostvarivanju svoga cilja. Makar je pritom, političkim odlukama, razvaljeno i ono malo sustava o čijem postojanju smo imali barem slabašne iluzije.

Tragedija prva: Škver

Nekoć slavno, moćno i veliko brodogradilište - koje je taj status doduše steklo u netržišnoj ekonomiji i po svim današnjim parametrima oduvijek je zapravo bilo gubitaš, kao i svi tadašnji škverovi - na svom samrtnom hropcu očajnički se prihvatio posla koji bi mu dao kisika za još mjesec ili dva dana postojanja: za par stotina tisuća eura iz krntije broda na putu prema rezalištu izvadit će otpad koji nitko od Italije preko Grčke do Turske neće ni štapom taknuti.

To je konačni reputacijski i stvarni krah 'Brodosplita', tvrtke koja je nekoć proizvodila najsofisticiranije proizvode na svijetu - da, brod je oduvijek bio kompleksniji od aviona - i koja je u međuvremenu izgubila gotovo svu inženjersku pamet i iskusnu radnu snagu. Spala je na jedva stotinjak radnika koji svakodnevno prelaze kapiju i upotpunjuju bizarnu scenografiju vjerojatno najvećeg groblja industrije u Hrvatskoj.

Zašto je splitski škver doista propao, pitanje je na koje jednoznačni odgovor ipak ne postoji. S jedne strane tu je nesumnjivo neiskustvo vlasnika Tomislava Debeljaka, koji je s referencama proizvođača vijaka tvrtku dobio u vlasništvo ni kriv ni dužan, kao jedini ponuđač u prisilnoj privatizaciji kako bi se ispunio ultimatum prilikom pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Debeljaku je dodijeljen ogromni 'zlatni kišobran', stotina milijuna eura kojima se neutraliziralo nezadovoljstvo tisuća otpuštenih radnika u procesu 'ozdravljenja i stavljanja tvrtke na realne osnove', ali možda i njenog gašenja.

Proces ozdravljenja teoretski je mogao uspjeti da Debeljak nije bio Debeljak, a s druge strane možda i da je država pokazala veći interes za njegov uspjeh, kao što je to bio slučaj s nekim sjevernijim brodogradilištima. U ovoj industriji, naime, državna jamstva za gradnju brodova uglavnom su uobičajen i normalan, zapravo nezaobilazan detalj u poslovnom procesu, a to je u slučaju splitskog škvera upadljivo izostajalo.

S treće strane, možda je zbog tržišnih okolnosti i nesposobnosti prilagodbe industrije novim uvjetima krah zapravo bio neminovan.

Tragedija druga: Licemjerje

Metalne pregradne ploče u unutrašnjosti broda 'Moby Drea' ispunjene su azbestom, kancerogenim materijalom koji se kao sjajan izolator serijski ugrađivao sve do ranih dvijetisućitih - ne samo na brodove, nego i na zidove, fasade i krovove, na zgrade, kuće, šupe i kokošinjce i u stotinama tona još uvijek postoji svugdje oko nas.

Premda jedna jedina njegova čestica koja dospije u ljudska pluća može biti smrtonosna.

Skidanje spomenutih brodskih ploča, paradoksalno, doista jest apsolutno bezopasno u odnosu na bilo kakvo drugačije rukovanje azbestom, pa čak i u odnosu na šetnju dijelovima Splita i brojnih drugih gradova Hrvatske. One se, naime, naprosto demontiraju pomoću vijaka, slažu na palete i predaju ovlaštenoj tvrtki koja ih je dužna zbrinuti u strogo kontroliranom procesu.

U ovom slučaju licemjerje je na djelu jer postoje ozbiljne sumnje da se jednaki remonti brodova odvijaju u drugim brodogradilištima poput Malog Lošinja ili Kraljevice, pa čak i na trajektima koji uredno plove Jadranom - svi su oni nažalost debelo stariji od dvadeset godina, svi imaju jednak izolacijski materijal i sve bismo ih zapravo mogli prozvati 'brodovima s azbestom'.

Licemjerje je na djelu i zato što postoje ozbiljne indicije da je recimo jednak otpad s riječkog 'Galeba' u desecima tona zbrinut nepropisno - službeno se tvrdi da je završio u Gospiću i Zadru, a ondje o tome pojma nemaju - te zato što neslužbene informacije govore da su recimo nedavno na trajektu 'Marko Polo' demontirane i ponovno montirane (!) stotine tona jednakih brodskih panela.

Nije vrag da je problem samo u Splitu?

Tragedija treća: Azbest

I ovo poglavlje priče moglo bi se prozvati licemjerjem, no previše je sumorno da bismo ga ostavili na tako plitkoj razini.

Kratko i jasno: azbest u Hrvatskoj i danas prijeti i ubija, a država se ponaša kao da problem ne postoji.

Prije nešto više od dva desetljeća napokon su zatvorene dvije tvornice - Salonit u Vranjicu kod Splita i Plobest u Pločama - a u tom trenutku isključivo zahvaljujući baš neviđenom angažmanu nevladinog sektora i njemu pridruženih stručnjaka započela je, ali tek djelomično odrađena njihova sanacija.

U tom procesu zabilježen je također neviđen lopovluk, usporediv možda jedino s krađom milijuna iz zdravstvenog sustava, no u slučaju azbesta svi bitni sudski procesi su, prigodno, otišli u zastaru. Paralelno, nesretni radnici dviju spomenutih tvornica uglavnom su pokopani i tek rijetki su prije nekoliko godine dočekali kakvu - takvu zadovoljštinu.

Država se, rekli smo, uglavnom ponaša kao da problem ne postoji: nema plana sustavnog uklanjanja azbesta iz okoliša - dapače, nije čak razvijena ni javna svijest o njegovoj smrtonosnosti - a nema čak ni slobodnih betonskih 'sarkofaga' u kojemu bi se ova vrsta otpada mogla propisno deponirati. Paneli iz splitskog škvera, recimo, trebali su biti prevezeni u Njemačku.

Neovisno o njegovim motivima, glasnogovornik Brodosplita Josip Jurišić potpuno je u pravu kada na dnevnoj bazi zatrpava javnost prizorima odbačenog azbestnog otpada usred grada, u prirodi, na cesti i na moru: normalan čovjek doista se zgrozi nad činjenicom da ama baš nitko ne reagira na ovakvu notornu opasnost, a onda i zapita kako to da je kompletna država skočila na noge kada se u splitskoj tvrtki azbest pokušao zbrinuti kako spada?

Tragedija četvrta: Proboj institucija

'Država', a u ovom slučaju opisat ćemo je kao 'vertikalu', na slučaj broda 'Moby Drea' reagirala je tek nakon trećeg prosvjeda građana u Splitu i tek kada je postalo jasno da će se narod nastaviti događati pod prozorom HDZ-ovog gradonačelnika Tomislava Šute.

Prethodno se pravila blesava: dozvoljeno je uplovljavanje - preciznije tegljenje - broda u splitski škver, Lučka kapetanija i Lučka uprava proglasile su se nenadležnima, kao i Ministarstvo mora, a Državni inspektorat objavio je da su inspekcija zaštite okoliša i inspekcija zaštite na radu utvrdile da nema prepreka za izvođenje radova. Ministarstvo zaštite oglasilo se tek s informacijom da 'otpad neće biti moguće odložiti u Hrvatskoj', što se ionako znalo.

Obrat stiže kada je gradonačelnik Šuta još jednom javno prozvao kompletan aparat, i to u obliku neobične vijesti iz Zagreba da je rješenjem Ministarstva mora prometa i infrastrukture brodu ipak naloženo da u roku od sedam dana napusti brodogradilište.

'O navedenoj temi jutros su održane konzultacije predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, potpredsjednika Vlade i ministra mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića i ministrice zaštite okoliša i zelene tranzicije Marije Vučković', stoji u istoj vijesti, koju ćemo prevesti na razumljiv jezik.

Nakon što ga je stranački kolega Šuta to javno zamolio, premijer je zavrnuo ruku svojim ministrima i najednom se stvorilo rješenje problema i dokument kojega zasad nitko nije vidio - pa se ni ne zna koji argumenti se u njemu navode, postoji li mogućnost žalbe i slično.

Prosvjedi Splićana protiv 'broda s azbestom' su, dakle, definitivno uspjeli - ali sve drugo u ovom slučaju potpuno je bizarno i naopako.