'Kad struje nema i do 12 sati dnevno, hladnjak prestaje imati ikakvu svrhu. Srećom, na balkonu je stabilnih minus 10 stupnjeva Celzija pa je on postao moja improvizirana smočnica', piše reporter Politica iz Kijeva.

Njegovu reportažu o dosad najtežoj ukrajinskoj zimi prenosimo u cijelosti.

'Tamo danas stoje pileća juha, moja omiljena povrtna salata, pa čak i rođendanska torta – sve savršeno očuvano na nemilosrdnoj hladnoći.

To je najnoviji oblik terora koji su Rusi nametnuli našem glavnom gradu. Usred najokrutnije zime otkako je u veljači 2022. započela njihova sveobuhvatna invazija, sustavnim napadima dronovima razorili su energetsku mrežu i sustav centralnog grijanja. A onda priroda dovršava posao: mraz stvrdnjava električne kabele i cijevi, obavijajući ih debelim slojevima leda koji onemogućuju popravke.

Temperatura se povremeno spušta i do minus 20 stupnjeva, a hladnoća prodire posvuda; kristali leda prekrivaju prozore, a studen se uvlači u zidove stana. U posljednjem napadu Rusije grijanje je prekinuto u 5600 stambenih zgrada u Kijevu, uključujući onu u kojoj živim. Moja svakodnevica sada se sastoji od isprekidanog rada i neprekidnog hodanja gore-dolje – s 14. kata do prizemlja i natrag – dok nosim litre vode, ponajviše za svoju baku.

Baka je prošle godine navršila 80 godina. Njezin stan barem ima plinski štednjak, što znači da možemo zagrijati vodu, uliti je u gumene termofore i vezati ih uz njezino tijelo. 'Zašto nitko ne može ništa učiniti da Putin stane?' plače dok se žali da joj hladnoća izjeda svaku kost.

Pokušaj Kremlja da nas smrzne do smrti proglašen je nacionalnom izvanrednom situacijom. Milijuni Ukrajinaca prošli su i prolaze mnogo gore nego ja. Mnogi su bili prisiljeni napustiti domove i skloniti se u druge gradove, a neki praktički žive u trgovačkim centrima ili šatorima za hitne slučajeve, gdje barem mogu raditi te puniti telefone i prijenosna računala.

Osjećaj da smo zaboravljeni

Kijev vapi za pomoć, ali naša patnja ovih dana rijetko dolazi na naslovnice. Čini se da je pozornost svijeta sada usmjerena drugdje. Naš predsjednik Volodimir Zelenski upozorava da se mora boriti svim silama kako bi od europskih i američkih saveznika osigurao isporuke projektila za protuzračnu obranu.

'U ovim vremenima, kada se gubi toliko života… još se morate boriti za svaku pojedinu raketu protuzračne obrane. Molite za njih, doslovno ih istiskujete silom. Odbijanje Zapada da nam pruži čvrsta sigurnosna jamstva stvara osjećaj da se zločini Kremlja postupno normaliziraju. Mnogi Ukrajinci sve manje vjeruju da međunarodno pravo ima ikakvu snagu obuzdati svjetske supersile. Ponovno vrijedi staro pravilo: sila je pravo.

Svjedočimo tome što se događa kada se nekontroliranoj supersili dopusti ubijanje bez posljedica. Cilj Rusije je slomiti naš otpor – psihički i fizički. Oružje namijenjeno potapanju ratnih brodova danas se koristi protiv elektrana, vladinih zgrada i stambenih blokova', piše autor reportaže.

Treba ići dalje, unatoč svemu

Kad si tjednima prisiljen drhtati u mraku, lišen sna zbog noćnih raketnih baraža, očaj se lako uvuče pod kožu.

'Što mogu učiniti da te razveselim, mama', pitao sam majku kasno navečer putem WhatsAppa. 'Učini nešto s Putinom', odgovorila je sarkastično, dodavši da se sa svime ostalim može nositi. To u praksi znači ustati i raditi svaki dan, bez obzira na hladnoću i bijedu.

Svaki put kad radnici uspiju obnoviti mrežu nakon novog napada, povratak svjetla donosi kratkotrajno olakšanje – a zatim paničan popis zadataka. Punimo telefone i prijenosna računala, točimo vodu u boce i kante, kuhamo i onda ponovno iznosimo hranu na balkone.

Teroru se ne nazire kraj

Inspirativan je osjećaj da ljudi, unatoč svemu, nastavljaju održavati zemlju u pogonu, iako se ovom teroru na temperaturama ispod ništice ne nazire kraj. Radi, plaćaj stanarinu, plaćaj poreze, održavaj državu na površini – to je postala misija.

Veliki dijelovi grada funkcioniraju gotovo nevjerojatno normalno. Baki mogu zakazati hitan stomatološki pregled isti dan. Dostavljači hrane, umotani u slojeve odjeće, i dalje rade, ali uz dogovor da se ne penju iznad petog kata. Mi s viših katova moramo sići po narudžbu.

Imam pristup svemu – od našeg kultnog boršča do sushija. Mogu napuniti uređaje i ugrijati se u trgovačkom centru niz ulicu. Neprekidno brujanje generatora, mnogih doniranih od ukrajinskih tvrtki i europskih saveznika, budi uspomene na europsko jedinstvo koje danas djeluje izblijedjelo.

Kijev nije bio pripremljen

Na kraju se sve svodi na otpornost ljudi. Usred očaja vidite svoje sunarodnjake – često unaprijed otpisane kao slabe ili neučinkovite – kako i dalje obavljaju svoje dužnosti na temperaturama na kojima su hipotermija i ozebline stvarna prijetnja.

To ne znači da se pukotine ne vide. Središnje i lokalne vlasti međusobno prebacuju odgovornost za to što Kijev nije bio bolje pripremljen za ovu apokalipsu. Neke su ulice okovane ledom, a komunalne službe istodobno se bore s mrazom i posljedicama ruskog bombardiranja.

Ipak, postoji snažan osjećaj solidarnosti – spoznaja da svi moramo dati svoj doprinos, baš kao i naša vojska, protuzračna obrana, energetski radnici i spasilačke službe. Nemoguće mi je ne voljeti svoju zemlju dok trpi beskrajne, smrtonosne napade supersile. Koliko god se Rusija trudila učiniti naše živote nepodnošljivima, mi ćemo preživjeti.