Zoran Milanović s jedne strane suvereno je došao do drugog predsjedničkog mandata, dok je Andrej Plenković s druge strane postao premijer s uvjerljivo najduljim stažem u hrvatskoj povijesti. Njih dvojica vode svoj business as usual.

Održan je i koncert s povijesno velikim brojem gledatelja - neki čak tvrde i najveći na svijetu ako se kao kriterij postavi broj prodanih ulaznica - koji je ostavio dubok trag na političkoj sceni. Imali smo, dakako, i standardnu seriju hapšenja eksponiranih i visoko pozicioniranih dužnosnika među kojima se svakako ističe onaj koji je u opisu posla imao sprječavanje nepravilnosti i kriminala, glavni državni inspektor.

Politička gibanja u Hrvatskoj u 2025. godini za tportal komentira Jerko Trogrlić, komunikacijski stručnjak i politički analitičar, s kojim smo izdvojili smo deset ključnih događanja u dvanaest mjeseci iza nas - uz jednu dodatnu 'splitsku sličicu' kao bonus.

Kontinuitet podjela

Uvjerljiva pobjeda Zorana Milanovića otvorila je političku godinu i odmah naznačila kontinuitet podjela, ali i stabilnost odnosa snaga na vrhu države. Rezultat je bio očekivan, nogometnim rječnikom - od deset utakmica sa Zoranom Primorcem Milanović bi dobio svih deset. Očekivan je i nastavak dinamike između dva brda: Milanović uvijek može računati i na hrvatskog Cicerona Gordana Grlića Radmana pored kojeg će uvijek biti suvisliji, pa i onda kad nije u pravu. Nadali smo se izboru veleposlanika, zajedničkim stavovima u vanjskoj politici i snižavanju tenzija, no to se nije dogodilo. Dok su oni takvi, teško je očekivati uključivost i pristojnost na nižim razinama.

Dominacija, izumiranje i političko samoubojstvo

Slijedili su lokalni izbori na kojima je HDZ potvrdio dominaciju, ali dobio i sredine kojima se nije nadao. Posebno treba izdvojiti Split, u kojem je pobjeda Tomislava Šute - ili političko samoubojstvo iz zasjede Ivice Puljka - jedno od najvećih iznenađenja. Šuta je bio strpljiv, uporan i onda kad mu ni najbliži nisu davali šanse i to mu se vratilo. Nemoguće je izostaviti prvi poraz SDP-a u Rijeci otkako postoje izbori, kao i njihov gotovo potpuni nestanak iz velikih urbanih sredina koje su bile zaštitni znak te stranke. Ne, nije nestala podrška ideji socijaldemokracije; nestala je tolerancija lijevih birača na loše kandidate i aljkave kampanje. Jedan od najvećih gubitnika lokalnih izbora bio je Most (Božo Petrov i Nikola Grmoja su izgubili, spasio ih je Miro Bulj koji je u knap pobjedi obranio Sinj). Možemo! je ostalo zagrebačka stranka - u Puli i Rijeci su pali, a nigdje drugdje se nisu osnažili, ali Zagreb je ipak glavni grad i pozornica koja će ih i dalje držati nacionalnom strankom, iako su izvan njega tek statistička greška.

Thompson i povezane teme

Koncert Thompsona na Hipodromu pokazao je sav predizborni strah i proračunati kompromis stranke Možemo!, ali i paniku i licemjerje koji se uslijedili nakon izbora. Najveći komercijalni koncert ikad prošao je bez incidenata kojih smo se svi bojali, ali je otvorio apetite Thompsona i krajnje desnice koja bi tih pola milijuna ljudi htjela prisvojiti, iako na izborima nikako da dobije legitimitet, ali i ljevice kojoj se po tko zna koji put otvorio prostor da pokaže smisao postojanja kroz vječnu borbu 'ustaša i partizana'. Pjesma 'Čavoglave' se neprekidno izvodi na Thompsonovim koncertima od 1991. godine, a to se znalo i kada je pjevačev menadžment ugovarao koncert s Gradom Zagrebom. Jedina promjena jest što su tada već bili završili izbori i što je koncert bio nezapamćeno brojan.

Idioti iz Bogovićeve koji su skandirali ustaške parole bili su povod, ali nikako uzrok svega što je uslijedilo diljem zemlje: neodržani festival u Benkovcu, održani festival u Šibeniku, upad u gradski kotar u Splitu, prosvjed na Rivi, izložba u Zagrebu (od koje se i Možemo! ogradilo), otkazivanje događanja u Vukovaru, 'rat na otoku' zbog murala u Supetru… Sve je to pokazalo da smo još uvijek jako nezrela demokracija koju je vrlo lako uzdrmati. Srećom, policija dosljedno postupa, ludilo polako gubi dah, no pobijedit ćemo tek onda kad svaki od nas počne štititi pravo na slobodno izražavanje, moljenje, okupljanje, prosvjedovanje i promoviranje onoga drugog s kojim se baš niti malo ne slaže.

Igrokaz oko smjene Tomaševića

Političko agitiranje od strane pjevača je neizostavan dekor svakih izbora u Americi i ne bi trebalo biti u tome ničeg spornog samo po sebi, no ako je hipodromski koncert i sve što se na njemu dogodilo Tomaševiću inicijalno stvorilo problem, Thompsonov poziv Zagrepčanima da ga smijene učvrstio ga je snažnije od Bandićeve ostavštine. Ne, neće Marko Perković na izbore (vidi pod Škoro), pogotovo ne kad mu ovako dobro ide na estradi, ali učvrstit će svoju poziciju na desnici i nastaviti puniti dvorane u ostatku Hrvatske, a za Zagreb se 'boriti' sudskim putem. Neće ni birači glavnog grada smijeniti tek izabranog gradonačelnika na prijevremenim izborima, a izjave iz gradskog HDZ-a kako su oni 'spremni za izbore' podsjeća na spremnost Romana Obilinovića da zaigra za hrvatsku nogometnu reprezentaciju.

Izgubljeni SDP

SDP pod Sinišom Hajdašem Dončićem doživio je rast rejtinga nakon smjene Grbina i zahvaljujući podršci Zoranu Milanoviću, no potom je uslijedio krah na lokalnim izborima. Simbioza s Možemo! strateški je dobar potez, ali stabilan rejting HDZ-a, nizak osobni rejting novog predsjednika stranke i nedovoljan potencijal dostupnih koalicijskih partnera i dalje djeluju kao nerješiv problem za opciju koja želi preuzeti vlast. Hajdaš Dončić se kroz svoju prvu izazivačku jesen nije nametnuo i ne izgleda kao netko tko može 'nokautirati' ni pobijediti na bodove Andreja Plenkovića, ali politika je ćudljiva jer tko je mislio lani da će splitsku adventsku svijeću paliti sadašnji gradonačelnik.

Hapšenja, opet

Uhićenje glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića pokazalo je da živimo u društvu u kojem nas više ne bi iznenadilo ni da se Slavko Sakoman predozira. Ivan Turudić je nakon uhićenja ministra zdravstva Vilija Beroša pokazao da je spreman procesuirati bilo koga tko se 'ponudi', ma koliko to HDZ-u i Plenkoviću, čiji je bio izbor, ne odgovaralo. Vodi li Turudića ego, želja za dokazivanjem ili ostavština, manje je bitno od toga da se praksa neselektivnosti postavi kao standard.

Uvjerenje da u institucijama kao što su policija, USKOK ili DORH postoje profesionalci koji 'samo rade svoj posao' je slamka za koju smo se dužni hvatati. S obzirom na bahatost i modus operandi najpoznatijeg lovca i ljubitelja mesa među inspektorima, teško je povjerovati da je ovo bio jedini slučaj. Rado bismo da Turudić javno pozove sve poduzetnike koji su mitili prvog inspektora i ponudi im oprosnice, jer kad to radi netko s te pozicije, onda je to nije mito već pristajanje na iznudu najgore vrste i kao takvu je, zajedno sa svima uključenima, treba istrijebiti.

Građani, mediji prijavljuju; policija otkriva, uhićuje i procesuira; sudovi puštaju. Dok god serijski počinitelji godinama slobodno šetaju, nema prevencije ni pravednog društva , bilo da se radi o prometnim, huliganskim, dilerskim ili fizičkim nasilnicima. Nisam za to da se sudske odluke donose na temelju ičega osim prava i pravde, ali je izuzetno važno da se suđenja prate, da sudovi javno iznose i obrazlažu presude i da se pravda izvršava u znatno kraćim rokovima. Sudovi su konačno došli na dnevni red i dojam je da su po posljednjim odlukama i presudama postali svjesni da ih građani prate tu su Prekršajni sud u Splitu u slučaju Željka Keruma, potom presuda za ubojicu iz Prečkoga, produljenje zadržavanja Andriji Mikuliću i slično.

Iduća godina bit će za sudove, a time i za sve nas, biti izuzetno važna.

Usamljeni rekorder Plenković

Trećim mandatom Andreja Plenkovića srušen je rekord, nitko nikad nije bio tako dugo na čelu države. To pokazuje njegovu dominaciju nad svima koji su mu se ovih godina suprotstavljali na političkom tržištu, ali i u odnosu na one koji se danas nude kao konkurenti. Najveća opasnost Plenković može biti sam sebi, jer treba priznati da nositi 'prsten' deset i više godina nije lagan zadatak. Osim gubitka kilograma, vidi se da je sve usamljeniji: potezi poput smjena i imenovanja direktora, potpuno samostalno vođenje politike i zahlađenje odnosa s Gordanom Jandrokovićem i Olegom Butkovićem, a povremeno i s Brankom Bačićem, dok s Ivanom Anušićem nikad nije ni bio blizu, ostavljaju ga poprilično samog na tronu.

Ali ne, nema straha od njegova svrgavanja jer HDZ predsjednika mijenja tek ako izgubi izbore, a Plenković ih je upravo dobio. Proračun je iz godine u godinu sve socijalniji, gotovo skrbnički, što ima svoje limite i cijenu koju bismo mogli uskoro plaćati, ali mir je kupljen i nema ni bilo kakve revolucije. Prihvaćeni oporbeni amandmani pritom djeluju kao poruka tihoj opoziciji u HDZ-u i Domovinskom pokretu da su svi osim njega zamjenjivi.

Linč ispod kože

Trač i laž uvijek će biti brži i atraktivniji od istine. 'Napad' na časnu sestru u Zagrebu koji se zapravo nikada nije dogodio pokazao je koliko je danas lako destabilizirati društvo bez tenkova i dronova. Povjerenje u institucije i medije je na povijesno niskim razinama, a fake news se zahvaljujući društvenim mrežama širi brže nego ikad. Zatvaramo se u bunkere vlastitih 'istina', dok su činjenice sporedne. Koliko je dijagnoza ozbiljna pokazuje i rečenica jednog kolumnista: 'Ok, moguće da se ovo nije dogodilo, ali moglo se dogoditi'.

A što da se stvarno dogodilo? Imamo 200 tisuća stranih radnika i ako pojedinci zbilja počine kaznena djela, hoćemo li sve njih proglasiti krivima isključivo na temelju boje kože? Policajac u Splitu izboden je gotovo do smrti od 'našeg' mladića, tragedija u Prečkom također ima takav karakter, kao i femicidi, razbojništva, silovanja, vršnjačka nasilja i pijane vožnje. Nismo osudili i zatvorili ni krive, a predrasudama i javnim linčem kažnjavamo nevine. Institucije imaju slabosti, ali su stup demokracije i ako se sruše, ako 'susjeda od kume' postane izvor istine, jao nama svima.

Čestitke velikoj većini medija na oprezu u ovom slučaju jer onih koji ih zbog prozivaju zbog odgovornosti i poštivanja dostojanstva osobe - kao što jednako prozivaju i nadređene časnoj sestri, kardinala, policiju, odvjetništvo i druge samo zato što iznose činjenice - uvijek će biti.

Povjerenje će u budućnosti biti komercijalno vrijedna valuta a njega garantira točnost, a ne brzina donošenja informacije.

Bačićevi ispiti

Nakon što je Branko Bačić praktički maknuo s dnevnog reda temu obnove od potresa, koja je bila Damoklov mač za HDZ, dogodila se nova kriza. Ipak, nakon šokantnog požara Vjesnikova nebodera Bačić je uspješno komunicirao nužnost njegova rušenja, a prašinu je podigao i izmjenom triju zakona iz njegovog resora koji su unatoč velikom pritisku oporbe i dijela struke na koncu ipak izglasani. Oporba je komunikacijski uspjela brendirati pojam 'privatizacija 2.0', dok se populistički obračunavala s urbanom komasacijom - alatom na kojem je upravo struka inzistirala i to u znatno radikalnijem obliku.

Bačić je počeo uzvraćati udarac pa su akademici i pojedina strukovna udruženja značajno ublažili retoriku. Zasad je pobijedio i pokazao da je, uz Davora Božinovića, čovjek za najteže zadatke ove vlade. Ipak čekaju se pravilnici, jer kako znamo iz iskustva, vrag je u detaljima.

Povratnik Rebić

Ante Rebić u Hajduku nije najveće povratničko ime u domaćem nogometu, nije ni onaj čiji se povratak najviše zazivao, ali dolazak igrača koji je sa Zlatanom Ibrahimovićem zabijao za Milan i za reprezentaciju veliki je plus za domaću ligu. Njegove ozljede su bile upitnik, no u završnici jesenskog dijela sezone Rebić pokazuje silinu, okomitost i dominaciju iz svojih najboljih dana. Nadajmo se da će ova priča završiti drugačije od Perišičeve s kojim bi, po svemu sudeći, titula Majstoru s mora stigla i prošle sezone. Uz Livaju u punoj formi, Rebić bi mogao biti najveće pojačanje Hajduka.

Splitski simboli

Kao Splićanin, smatram da su se u mome gradu dogodila dva nacionalno značajna trenutka.

Prvi jest dovršetak uređenja Žnjana, prostora koji je od sinonima za divljaštvo, nered i ilegalnu gradnju postao novi simbol ambicioznog grada, prvi takvog još od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Drugi događaj manje je veseo: u oluji kakva se u Splitu ne pamti u samo desetak minuta urušeno je jedno plućno krilo grada. Marjan je porušen kao u filmovima strave.

Priroda je ovom području uvijek bila sklonija nego lokalno stanovništvo, nadajmo se da će tako biti i ubuduće - naravno, u pozitivnom smislu.