TVORNICE FOBIJA

Zašto su previše sigurna igrališta za djecu opasna?

  • Autor: NJD
  • Zadnja izmjena 20.07.2011 13:22
  • Objavljeno 20.07.2011 u 12:25
bundek igraliste

bundek igraliste

Izvor: Cropix / Autor: Sasa Midzor Sucic / CROPIX

Američki roditelji, ali i vlasti krajem 20. stoljeća usvojili su odgojnu paradigmu u kojoj su gotovo frenetično nastojali ukloniti sve moguće opasnosti koje su odasvud vrebale njihovu djecu

U tom zamahu iz brojnih su parkova nestale razne naprave, osobito razne rešetke, mreže i prečke za penjanje i ljuljanje.

Kao povjerenik za njujorške parkove Henry Stern je 1990-ih bio jedan od rijetkih dužnosnika koji su se suprotstavljali velikim čistkama po igralištima.

'Odrastao sam na rešetkama u parku Fort Tyron i nikada nisam zaboravio kako je bio divan osjećaj uspeti se na vrh', rekao je Stern. 'Nisam htio gledati kako se igrališta devastiraju. Rekao sam da će prečke ostati sve dok ja budem povjerenik za parkove.'

Njegov način razmišljanja u to se vrijeme činio pomalo nazadnim, međutim, danas sve više znanstvenika glasno izražava svoju sumnju u vrijednost igrališta u kojima je sigurnost djece na prvom mjestu. Čak i kada bi ozljede na njima stvarno bile rjeđe, što je dvojbeno, kritičari smatraju da pretjerana sigurnost može usporiti emocionalni razvoj mladih i onemogućiti im da prevladaju tjeskobe i strahove, što je u konačnici znatno opasnije od nekog uganuća ili loma kosti.

'Djeca se moraju suočiti s opasnostima i nadići strahove na igralištima', rekla je Ellen Sandseter, profesorica psihologije na Queen Maud Universityju u Norveškoj. 'Mislim da su rešetke i visoki tobogani jako dobri. Igrališta postaju sve dosadnija, a to su neke od naprava koje djeci još uvijek pružaju uzbudljivo iskustvo visine i brzine.'

Promatrajući djecu na igralištima u Norveškoj, dr. Sandseter otkrila je šest kategorija opasnih igara: istraživanje visina, iskušavanje brzina, rukovanje opasnim alatom, blizina opasnih elemenata poput vatre ili vode, grube igre poput hrvanja te lutanje bez nadzora odraslih. Od svih navedenih, najčešće je istraživanje visina.

'Oprema za penjanje mora biti dovoljno visoka, u protivnom će dugoročno biti previše dosadna', objasnila je dr. Sandseter. 'Djeca izazovima i opasnostima prilaze postupno, pa je vrlo malo onih koja će se iz prve pokušati popeti do najviše točke. Najbolje je omogućiti djeci da se s ovim izazovima suočavaju od rane dobi pa će ih postupno učiti savladavati kroz igru tijekom godina.'

Ozljede na igralištima događaju se, međutim statistike pokazuju da one gotovo nikada nisu opasne te da vrlo rijetko izazivaju trajnije posljedice bilo tjelesne ili psihičke. Dr. Sandseter ističe da neki psiholozi i mnogi roditelji vjeruju da ozljede u igri kod djece mogu izazvati strah od visina. No istraživanja su pokazala upravo suprotno – da dijete koje padne i ozlijedi se prije devete godine života ima manje strahova od visine u tinejdžerskim godinama.

Dr. Sandseter i njezin kolega Leif Kennair smatraju da djeca, izlažući se postupno sve većim opasnostima na igralištima, zapravo koriste iste tehnike koje terapeuti upotrebljavaju u liječenju fobija kod odraslih.

'Rizične igre odraz su učinkovita kognitivno-bihevioralnog liječenja tjeskobe', napisali su Sandseter i Kennair u časopisu Evolutionary Psychology i zaključili da ovaj antifobijski efekt objašnjava zašto se kod djece razvila privlačnost prema uzbuđenjima.

'Paradoks je taj da su djeca zbog našeg straha da bi im uglavnom bezazlene ozljede mogle naškoditi u konačnici strašljivija te da pokazuju više razine psihopatologije.'

Naprave poput rešetaka za penjanje i visokih tobogana u posljednjih su nekoliko desetljeća gotovo potpuno nestale s američkih igrališta zbog straha roditelja, novih zakona, pravila proizvođača i, iznad svega, straha od tužbi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi