Milano i Cortina od 6. do 22. veljače domaćini su Zimskim olimpijskim igrama (ZOI). Na njima će, uz predstavnike u alpskom i nordijskom skijanju, nastupiti i dvije hrvatske brzoklizačice, Valentina Aščić i Katarina Burić. Aščić, danas 27-godišnjakinja, drugi put će ići na ZOI jer je prije četiri godine bila i u Pekingu.

Natjecala se tada u utrkama na 500 i 1500 metara te zauzela 27., odnosno 25. mjesto, s time da joj je polufinale na 1500 metara izmaknulo za samo 178 tisućinki sekunde. No Aščić nije odustajala, iako je brzo klizanje u Hrvatskoj skoro kao u rangu boba na Jamajci, dodala je 'gas', nastavila s radom i sada se primakla svjetskom vrhu.

Na Igrama u Italiji nastupit će u tri discipline, na 500, 1000 i 1500 metara.

Krenimo redom – kako ste pored svih sporova izabrali baš brzo klizanje?

Bilo je to krajem 2006. Imala sam osam godina kada sam s prijateljicama iz kvarta krenula na treninge. Brzo klizanje bilo je dosta popularno među djecom s Laništa jer nam je klizalište na Velesajmu relativno blizu. Istina, ponekad smo znali otići i do Doma sportova, ali tamo nije bilo strunjača (op.a., koje se stavljaju na ogradu da bi spriječile teže ozljede), tako da smo tamo odrađivali samo neke lakše, bezopasne treninge.

Je li se što u međuvremenu, od Pekinga pa sada do Milana, nešto promijenilo u Hrvatskoj po pitanju statusa brzog klizanja, broja klubova, klizališta?

Nije, i dalje egzistira samo jedan klub. Nadam se da će se to s godinama promijeniti. Imamo potencijal u Sisku jer je tamo klizalište. I prije nekoliko dana baš su imali međunarodno natjecanje Alpe-Adria, na kojem su bili klizači mlađih kategorija iz susjednih zemalja. Uglavnom, potencijala ima, a mi stariji, to jest seniori, željeli bismo da se otvori barem još jedno klizalište u Zagrebu kako bi sport dobio na popularnosti, ali i kako bismo dobili veću bazu klizača. Sada nas ima 30-ak, a četvero smo na svjetskoj razini. Dodamo li i juniore, ima nas šest, sedam koji se natječemo na najvišoj razini. Vjerujem da bi taj novi klub osigurao bolji razvoj, više klizača, a samim time vjerojatno bi se lakše došlo do svjetskog nivoa.

U Zagrebu postoji taj problem nedostatka leda jer trenutačno ni Dom sportova nije u funkciji.

Nužno nam je da se napravi klizalište za brzo klizanje jer takva klizališta moraju sa strane imati spužve, odnosno stručnjače, a ne tvrdu ogradu, kao kada je u pitanju hokej. To je nužno napraviti jer to nema nijedno klizalište u Hrvatskoj. S time da bismo taj led onda mogli dijeliti s umjetničkim i sinkroniziranim klizanjem te građanstvom. Takvim klizalištem riješili bismo puno problema, a na tom bi se ledu onda mogli organizirati kampovi. I, što je još važnije, naši mlađi klizači mogli bi trenirati u Hrvatskoj, a ne odlaziti, recimo, u najbližu Budimpeštu. Ideja i plan postoje, ali svi znamo kako to funkcionira. Netko to treba odobriti. Rezultatima u posljednjih nekoliko godina pokazali smo da brzo klizanje napreduje. I sada smo nas dvije na Olimpijskim igrama, a nadam se da bismo do 2030. godine mogli imati i veći broj klizača. Tako bi se pomoglo klizačima i iz bliže regije, izvan Hrvatske. Kažem, sada nam se najbliže klizalište bez ograde, baš za brzo klizanje, nalazi u Budimpešti.

Možda je problem i u tome što ovaj sport nije toliko poznat kod nas?

Da, sport definitivno nije poznat kod nas, ali želimo ga popularizirati. Meni je cilj da što više ljudi u Hrvatskoj čuje za njega. Mnogo puta moram objašnjavati kako on izgleda, što radimo, ali možda im zato, kada ga približimo ljudima, postane zanimljiv jer je neobičan. Znate, ima tu jako puno dinamike, posebno u utrkama na 500 metara, kada nema previše taktiziranja jer kod nas postoji i mogućnost kontakta – potrebno je nekoga preteći, odnosno zaobići, a sve se jako brzo odvija. U tim utrkama jako je važno imati što bolje startno mjesto da bi se stekla prednost, odnosno bilo bliže unutarnjem krugu, jer ako si recimo u četvrtoj ili petoj stazi, odnosno poziciji, onda izgubiš koju desetinku dok se približiš onome u prvoj stazi. Puno toga ovisi i o pravilima.

Za Igre u Pekingu trenirali ste u Belgiji, a sada ste u Heerenveenu u Nizozemskoj.

Da, već dvije godine. Rekla sam, nema puno centara za brzo klizanje, čak ni u Europi. Ima ih u Budimpešti, u Italiji, dva u Nizozemskoj, a jedan se radi u Francuskoj. A mi smo, eto, u Heerenveenu – Ivan Martinić, Katarina Burić i ja –s time da je Katarina stigla tek ove godine. Prije četiri godine kao cjelokupna hrvatska reprezentacija bili smo u Belgiji. Potom smo Ivan i ja bili godinu dana u Mađarskoj, a jednu sezonu i u Francuskoj, ali su tamo zatvorili klizalište zbog adaptacije, pa smo sada u centru koji prima međunarodne ekipe u Budimpešti. Naravno, uz nizozemsku B ekipu.

Jesu li Nizozemci krema brzog klizanja?

Da, oni spadaju u sam svjetski vrh, uz Kanađane, Korejce, Kineze... U Europi su, uz Nizozemce, najjači Talijani.

Na kojoj je razini Hrvatska u svjetskom brzom klizanju?

Kako tko...(ha, ha). Ali ove sezone imali smo čak i finale u miješanoj štafeti. Nas četvero, Ivan, Katarina, Martin Kolenc i ja, osvojili smo osmo mjesto, što je najveći uspjeh reprezentacije u Svjetskom kupu. Bila su četiri Svjetska kupa, a mi smo na kraju morali biti u top 12 kako bismo se plasirali na Olimpijske igre. Nažalost, nismo uspjeli u tome jer su se i dečki morali individualno kvalificirati. No taj rezultat, osmo mjesto u Svjetskom kupu, zbilja je odličan.

A vi osobno, gdje spadate?

Pa rekla bih oko 15. mjesta. Kada bismo govorili o disciplini na 1500 metara, tada se radi o finalu. I to su, dakle, dva finala, A finale za prvih sedam, odnosno B finale – od 8. do 15. mjesta. Bilo je situacija u kojima sam se mogla plasirati u A finale, tj. u top 7, a dobila sam penalty. To znači da utrka završi, veseliš se, a onda sudac kaže: 'Napravili ste prestizanje s kontaktom i to nije bilo ispravno.' O tome se itekako može raspravljati jer odluke sudaca variraju. I to je ono što mi se ne sviđa u našem sportu – nema konstante. Pravila se često mijenjaju, ali ne za sve, već ovisno o tome o kojem se klizaču radi. Čim netko ima reputaciju kao svjetski prvak, pravila se lagano mijenjaju u njegovu korist, ali to je kontaktni sport u kojem se sve može i drugačije interpretirati, ovisno o smjeru klizanja u trenutku kontakta. Jako je teško odrediti objektivnu crtu koju bi suci trebali poštovati. U pravilima je jasno što je penalty, a što nije, ali onda sama utrka izazove jako puno čuđenja. Kako je to sada dosuđeno kada je u utrci prije bilo suđeno drugačije...

Znači, i brzom klizanju dobro bi došao VAR zbog praćenja tko koga gura?

Postoji VAR i u našem sportu pa se pregledavaju videosnimke, a imamo suce koji su zaduženi za pregledavanje videa. Ako sudac koji je uz led stavi žutu oznaku, odnosno da je situacija važna, onda se pregledava snimka. Naravno, i ovi suci uz VAR mogu na svoju ruku analizirati pojedinu situaciju. Ovisno o tome kako koji sudac vidi situaciju, odnosno je li netko promijenio smjer kretanja unutra – van ili je drugi klizač u isto vrijeme napravio promjenu smjera... I tada se radi analiza putanje klizača, što jasno daje puno prostora za slobodnu interpretaciju.

Nije ni sucima jednostavno, ipak jurite i 50 kilometara na sat...

Dečki idu i do 60 km/h, a cure između 40 i 50 km/h. Ne pokazuje se često ta brzina na TV-u, a vjerujem da će sada na Igrama i to biti vidljivo, ali da, brzine su zbilja velike.

Onda su i padovi bolni? Zbog toga se niste mogli pohvaliti nekim većim uspjehom na zadnjem Europskom prvenstvu.

Da, pala sam, jako natukla koljeno i potkoljenicu. Baš mi je bilo krivo jer sam izborila polufinale, ušla u top 10 i trebala klizati za plasman u A finale. No, kako nisam mogla ni hodati, morala sam otkazati utrku. Ali takvi padovi se događaju pa se zaliječiš i ideš dalje.

Pred vama su druge Olimpijske igre, ali kako je to izgledalo kada ste se prvi put pojavili na međunarodnim natjecanjima? Jesu su vas doživljavali poput člana jamajčanskog boba i engleskog skakača na skijama Eddieja Edwardsa?

Skoro da je i bilo tako. Prvo nas uopće nisu doživljavali, čak su nas podcjenjivali, ali sada je to drugačije. Bilo je dosta natjecanja na kojima sam pokazala da mogu parirati najboljima. Status nam se s vremenom promijenio jer su čuli da smo konkurentni, da imamo jako dobre i talentirane mlade klizače. Čak se znaju zezati pa kažu: 'Hrvatska je nova sila na klizanju na ovim prostorima.' Naši juniori su osvajali medalje i ovaj sport ima budućnost u Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina ima tek Tarika Omeragića i on trenira s nama u Nizozemskoj, a i u Sloveniji je samo jedan dečko koji trenira u Budimpešti. Tako da je prilično loše stanje na našim područjima. Mi smo najjači.

U kojim ćete disciplinama predstavljati Hrvatsku vi, a u kojima Katarina?

Kližem u sve tri, na 500 metara 10. veljače, a finale je 12. veljače. Zatim na 1000 metara 14. veljače, uz finale 16. veljače, te na 1500 metara, što će klizati i Katarina, 20. veljače. Tog dana su i kvalifikacije i finalne utrke.

Kakav bi vas rezultat zadovoljio na Igrama?

Krenut ću od 1500 metara, svoje zapravo najjače discipline. Bila bih sretna da dođem do finala. Naravno, A. Iako bi me veselilo i B finale, imam osjećaj da je A finale dostižno ako taktički dobro odradim utrku. Ali ako i uđem u B finale, to bi bio velik napredak u odnosu na Igre u Pekingu. U utrkama na 500 i 1000 metara bila bih jako sretna da uđem u top 15.

Znamo da su u atletici utrke na 100 i 1500 metara zapravo jako različite. Je li tako i u brzom klizanju?

Da, na 500 metara je sprint. Bit je ne umoriti se previše u zagrijavanju jer radiš neka kraća eksplozivna ponavljanja, pa moraš ostati što svježiji. Na 1000 i 1500 metara radi se o tempu i većem intenzitetu. Za njih je dobro napraviti jači interval na zagrijavanju pa se odmoriti pola sata prije natjecanja. I treba pripremiti noge na velik umor koji dolazi u takvim utrkama. S time da postoji i jako puno taktike.

Kako izgleda dan brzoklizača?

Evo, ovdje smo već drugu godinu i stvari su uredno posložene: imamo standardan raspored treninga, to jest izlazaka na led. Obično dan počne oko 8 sati, u 9 smo na klizalištu i kreće zagrijavanje za trening na ledu pa klizanje u krug. Nakon treninga brusimo noževe na klizaljkama, pripremamo opremu za novi trening, a popodne, oko 15 ili 16 sati, još je jedan trening. Ako njega pak nema, onda smo na biciklima ili u teretani. Subotom imamo jedan trening, a samo je nedjelja slobodna. Najvažnija je konstantnost treninga i to napokon imamo riješeno.

Spomenuli ste opremu. Jesu li klizaljke najskuplji i najvažniji dio vaše opreme?

Jesu, one su najskuplji dio opreme. Cipela po mjeri košta oko tri tisuće eura. Stvar je u tome da ta skuplja cipela traje puno duže, po nekoliko sezona. Sada sam kupila cipele koje koštaju četiri tisuće eura, s dostavom, jer stigle su iz SAD-a. Željela sam dodatno investirati jer kažu da i to može utjecati na rezultat, a osjeća se razlika u stabilnosti zgloba u zavoju, ali ne prevelika. Noževi koštaju oko 500 eura po paru, a nama za sezonu trebaju barem dva para, jer moraš imati rezervni. S obzirom na to da ima kontakata, odnosno da se znaju dogoditi i padovi, postoji mogućnost da nož pukne. Dodatni trošak je led za treniranje. Ali on je pokriven jer treniramo s nizozemskom B selekcijom.

Mnoge bi djevojke, vaše vršnjakinje, za taj novac radije kupile kakve štikle ili dizajnersku torbicu.

Vjerujem. I ja, kad odem u šoping, mislim 'hajde, moram si kupiti nešto ženstveno, cipele ili haljinu', i opet se radije vratim kući s tenisicama ili trenirkom (smijeh), potrošnom sportskom robom koja mi treba za treninge.

Kako pokrivate te troškove?

Uzevši u obzir to da sam svojim uspjesima došla do prve kategorije u kategorizaciji HOO-a te sam zbog ostvarenih rezultata proteklih godina uključena u Olimpijski program, to mi osigurava financiranje opreme, treniranja i stanovanja u Heerenveenu.

Dokad se vidite u brzom klizanju?

Idem sezonu po sezonu, ali dokle god vidim napredak. Vidim da se penjem na rang-listi, sve sam bliže renkingu u top 15. Jednom sam čak bila i u top 10. To me motivira i vidim da ima smisla to što treniram i što sam se dala svih 100 posto u taj sport. Teško mi je nešto dugoročno planirati, ali još uvijek napredujem i uživam. A poslije? Vidjet ćemo, jer treba i živjeti od nečega. Završila sam smjer radne terapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, ali dosad nisam odradila nijedan dan jer trebam pripravnički staž, odnosno stažirati godinu dana, a kako sam u klizanju 24 sata, nisam stigla obaviti to. Naravno, čitam stručnu literaturu da bih ostala u tijeku. Ali ako ne budem više mogla pratiti sve ovo, možda i prekinem karijeru. Iako zasad ne razmišljam o tome.

Do koliko se godina postižu odlični rezultati u brzom klizanju?

Znam da u muškoj konkurenciji jedan klizač postiže vrhunske rezultate i u 37. godini, ali ostali najbolji u prosjeku imaju 30-ak godina. Ima i onih koji uđu u seniorsku konkurenciju s 18, 19 godina, ali vrhunac im je u 30-ima. Iako, evo, imamo Talijanku Ariannu Fontanu, koja je osvojila čak 11 olimpijskih medalja, a ona ima već 35 godina i još uvijek je kandidatkinja za olimpijsko odličje. Sve to ovisi o osobi. Europljani obično dožive vrhunac oko 30. godine, a Azijati u dosta mlađoj dobi.

Dakle, s obzirom na njezine godine, ali i volju te napredak koji pokazuje, vjerujem da ćemo Valentinu gledati i na Igrama 2030. godine.