Nakon desetak dana boravka u Španjolskoj, prvo u Barceloni, a potom u Pamploni, Venio Losert se početkom tjedna vratio 'kući', u Egipat. Zašto 'kući'? Zato što živi u ovoj afričkoj zemlji još od 2018. godine, u kojoj je prvo radio kao trener vratara egipatske reprezentacije.

Potom se od 2022. godine posvetio radu u Al Ahliju, najboljem egipatskom i afričkom klubu, ali je od listopada prošle godine opet paralelno i u reprezentaciji.

'Xavi Pascual, legendarni španjolski rukometaš, potom i trener, zvao me u reprezentaciju. Potom su se ljudi iz kluba i saveza sjeli i dogovorili, tako da mogu raditi oba posla. I jako sam sretan jer volim ovo raditi. Osim toga, tih šest, sedam godina, koliko sam u Egiptu, već sam radio s velikom većinom tih golmana', opisao nam je svoju aktualnu radnu obavezu 49-godišnji Losert.

Posljednji boravak u Španjolskoj zapravo je bio pripremni period za Egipćane, jer također ih čeka kontinentalna smotra, odnosno prvenstvo Afrike.

Idemo u Ruandu, putujemo u ponedjeljak. S kakvim ambicijama? Najvećima. Egipat je na papiru prvi favorit za zlato, iako ne smijemo podcijeniti ni Tunis i Alžir. Možda se tu u borbu za medalje mogu uključiti i igrači Zelenortskih Otoka. Nadam se i vjerujem da nas ipak nitko neće moći iznenaditi.

Prije nego što vi stupite na scenu, svjetla pozornica bila su usmjerena na nogometaše, Salaha i društvo, koji su stigli do polufinala Afričkog kupa nacija. Koji je sport popularniji u Egiptu?

Kao i svugdje, nogomet je broj jedan i s njim se ne može ništa mjeriti. Salah je ovdje najveća zvijezda. Ali rukomet je definitivno sport broj dva. Zapravo i jedini momčadski sport koji ima rezultate na međunarodnom nivou. Od velikih sportova imaju košarku i odbojku, s time da je odbojka nešto uspješnija, s njom su bili na zadnjim Igrama u Parizu. Nekad su imali i vaterpolsku reprezentaciju na Igrama, ali sada je u padu. Ponavljam, rukomet im je daleko najuspješniji sport, ali Mo Salah i nogometaši ipak su najpopularniji.

Nego, vratimo se rukometu. Jeste li uspjeli pogledati pripremne utakmice Hrvatske protiv Njemačke?

Jesam, naravno. I ono što mene uvijek najviše zanima su vratari. A oni su dobri. Zapravo, jako dobri.

U tim utakmicama na sebe je pozornost skrenuo i Dino Slavić, najstariji, ali i najnoviji vratar na tom popisu, pokraj Kuzmanovića i Mandića.

Možda je ljudima koji toliko ne prate rukomet on nepoznanica. No otkako je otišao u Ademar Leon, stalno igra na visokom nivou. Potom se preselio u RK Zagreb, a zadnjih sezona je u francuskom Limogesu. Dobio je iskustvo, stasao je kao golman i još uvijek je u dobrim godinama. Imao je čak i epizodu u reprezentaciji, na SP-u 2023. godine, ali mu nije ostala u najljepšem sjećanju. Sada se vratio iznimno motiviran, što je i pokazao u ovim utakmicama. Svi već nekoliko godina govore da su Kuzmanović i Mandić naši vratari za sljedećih deset godina, no Slavić je došao s mišlju da nema što izgubiti. I napravio je što je htio, natjerao je izbornika da počne razmišljati i o njemu. Tako da niti Sigurdsson, barem mi se tako čini u ovom trenutku, koga god da stavi, neće pogriješiti. Golmani su nam stvarno dobri i igraju u dobrim klubovima. I ako smo nekad imali sumnji, sada ih više nemamo.

A da ste vi u reprezentaciji, koga biste izabrali?

To jest moja pozicija, ali ja nisam u reprezentaciji, nisam s tim dečkima. Ne znam kako funkcionira dinamika grupe. I ne bih se usudio govoriti koji bi golmani trebali braniti. Takvih problema imam dovoljno i kod sebe, u Egiptu (ha, ha).

Kako vam se generalno čini ova hrvatska reprezentacija, odnosno što možemo očekivati od nje na Euru?

Ima dosta ekipa koje su na nivou Hrvatske ili je Hrvatska na njihovom nivou. Jedini izraziti favorit je Danska, ali tako je već zadnjih pet godina. Ima dosta reprezentacija koje mogu daleko otići. Francuska, Španjolska, Švedska, Njemačka, Hrvatska… I Portugal je odlična ekipa, igrali smo sada u Španjolskoj protiv njih. Baza im je Sporting iz Lisabona i imaju dva odlična mlada brata, Martima i Francisca Costu. Prošle godine bili su četvrti na SP-u. I ako ih golmani poprate, zbilja mogu puno. No Hrvatska definitivno može doći u borbu za medalje. Zašto ne? Otišli su Duvnjak, Karačić i Pešić, ali važno je imati sustav koji te drži na nekom nivou. Nakon toga dolazi individualna kvaliteta. Naši igrači igraju važne uloge u svojim klubovima: Cindrić i Martinović u Veszpremu, Srna u Montpellieru, Klarica ide u Kielce. Jedno vrijeme naših nije bilo u tim ekipama iz Lige prvaka. Imamo igrače, a očito je i Sigurdsson postavio sustav koji daje sigurnost.

Kad ste već spomenuli Sigurdssona, jeste li ga imali prilike upoznati kroz karijeru, igračku ili trenersku?

Sjećam ga se kao igrača, da je igrao srednjeg vanjskog za Island. Potom je bio izbornik Japana, a kada sam ja već bio na klupi Egipta, te smo bili suparnici na Igrama u Tokiju. Ali s njime nikad nisam razgovarao, tako da ne mogu ništa reći o njemu. Bilo bi glupo bilo što govoriti o nekome koga ne poznajem.

U nedavnom intervjuu za tportal bivši hrvatski vratar Mirko Bašić rekao je da je Sigurdsson očito dobio nešto više 'kredita' nego što ga imaju hrvatski treneri. Jer nastup i rezultat na Igrama 2024. bili su za zaborav.

Uvijek je mjerilo rezultat. Iako je još važnije hoće li odgovorni procijeniti radi li izbornik dobro ili ne, odnosno zaslužuje li povjerenje. Osobno sam pobornik nekog dužeg plana. Ali opet treba svakodnevno pratiti kako ekipa diše, kako se igrači ponašaju, kakvi su međuljudski odnosi i da se može reći 'iako ovog puta nismo uspjeli napraviti ono što smo zacrtali, to izgleda dobro i idemo dalje'.

I vi ste, uz Željka Babića, nakon europske bronce 2016. godine, ali i četvrtog mjesta na SP-u 2017. godine, dobili otkaz. Žalite li zbog toga?

Upravo je to ta procjena o kojoj sam malo prije govorio, procjena odgovarajućih. I oni su donijeli odluku da mi više nismo ti koji bi trebali dobiti povjerenje. U njihovim očima to nije išlo u dobrom pravcu. Presjekli su tako. Na to ne gledam s ljutnjom. Radio sam profesionalno, rezultat je mjerilo. A odgovornima rezultat nije bio taj koji su htjeli. Dobili smo otkaz, ali ništa – ideš dalje. I stvarno ne gledam emotivno na to.

Znači li to da biste se jednog dana možda i vratili u hrvatsku reprezentaciju?

U trenerskom poslu, barem ja to gledam tako, nikad unaprijed ne smiješ reći – ja to ne bih nikada radio ili ja to želim. Nikad ne znaš što se može dogoditi. Čak i kada dobiješ otkaz, nije to nikakva tragedija. Najvažnije je raditi posao najbolje što znaš. Trenutačno radim u Egiptu i sjajno su me prihvatili, lijepo nam je. Ali nikad ne reci nikad. Sve ovisi o trenutku, ali ja na sve to gledam jako profesionalno.

Ne ljutite se ni na Bašića, koji je uz Červara, Smajlagića i Udovičića odlučivao o vratarima za SP 2003. godine u Portugalu, gdje su Balić i ekipa osvojili zlato? Naime ispali ste tada s popisa kao četvrti vratar.

To je ista stvar. Kao igrač, nastupajući za Hrvatsku, prošao sam i najbolje, ali manje lijepe trenutke. Ali uvijek je bilo bezuvjetno važno igrati za Hrvatsku, doći i biti u prilici igrati za taj dres. Odluke su bile takve kakve jesu, ali nikad nije bilo ljutnje. Naravno, bude ti strašno žao. Ali odluke sam poštovao. Poslije sam se vratio, pa sam 2004. godine osvojio olimpijsko zlato, potom i 2005. svjetsko srebro. Uvijek kažem – klubove biraš, a reprezentaciju želiš. Eto, meni se to sada događa u Egiptu. Osim što radim fizički s igračima, odnosno vježbam, tako moram s njima prolaziti i mentalni dio. Oni dosta toga ne razumiju, jako su emotivni. Ako se dogodi da jednu utakmicu ili možda natjecanje ne igraju, razočaranja su velika. Ali prenosim im svoje iskustvo, provodim puno vremena u razgovoru. I kažem im: 'Ako sada nisi igrao jednu utakmicu, to ne znači da nećeš već sljedeću.' Svi moraju shvatiti da su treneri zaduženi donositi odluke. I loša odluka je odluka, a igrač mora biti spreman na sve.

Eto, dugo ste u rukometu i brojna se imena spominju uz vas. Između ostalih i Irfan Smajlagić, vaš prethodnik u Egiptu. Pamte li ga tamo?

Da, naravno da ga se sjećaju i često ga spomenu. Koliko se sjećam, on ih je vodio na Igrama u Pekingu 2008. te potom na SP-u u Zagrebu. I dogurali su do četvrtfinala, nisu igrali loše. No to je bilo davno, ali kada ga se sjećaju i 15, 16 godina kasnije, znači da je ostavio dobar dojam.

Vas je 2018. godine u Egipat povukao Španjolac David Davis. Sada vas je u reprezentaciju opet vratio Španjolac, Pascual. Očito imate sjajne odnose sa Španjolcima? U toj ste zemlji igrali za čak sedam klubova, proveli 12 sezona na Pirinejima, a najduže ste, po tri sezone, bili u Granollersu i Barceloni.

Imao sam sreće da sam igrao u Španjolskoj kada su njihovi klubovi bili najjači u Europi, kada je bilo novca i kada su im dolazili veliki igrači. Općenito, moj put kroz španjolsku ligu nije bio jednostavan, jer igrao sam i u vrhunskim klubovima, ali i onima koji su se borili za ostanak ili su čak ispadali iz prve lige. Što se tiče igračkog iskustva, ima i pozitivnih, ali i negativnih strana. U tom periodu upoznao sam njihove trenere, ali i igrače, od kojih dosta njih, neki i iz moje generacije, pa možda i malo mlađi, postaju treneri.

Nastupajući za španjolske klubove, a igrali ste i za francuske Creteil i Montpellier, danski Kolding i poljski Kielce, osvojili ste brojna nacionalna prvenstva i naslov pobjednika EHF kupa. No sa Zagrebom (tada se još zvao Badel Zagreb) osvojili ste dva naslova pobjednika Kupa prvaka. Bilo je to sada već dalekih 1992. i 1993. godine.

Ha, ha.. Osvojio sam, ali samo na papiru. Naime u te dvije sezone nijednom nisam branio u Kupu prvaka jer sam bio treći golman. U svakom slučaju, lijepo je to vidjeti u CV-ju (ha, ha). Tada sam imao tek 16, 17 godina, zbilja sam bio premlad. Kada sam stao na gol, igrali smo još u četiri finala, ali tada nismo došli do naslova.

Iz tog vremena prati vas i nadimak 'ubojica dječjeg lica'?

Da, jer sam zbilja izgledao kao dječarac. Ali kako sam valjda djelovao hladnokrvno na golu, onda je taj nadimak dobro sjeo.

U rukomet vas je uveo tata Vlado.

Da, moj je pokojni otac bio rukometni golman. Kada sam se rodio, igrao je za Krivaju iz Zavidovića, pa mi je to i rodno mjesto. Trener mu je bio legendarni Vlado Stenzel, a čak su bili i viceprvaci bivše države. Od malih nogu sve sam upijao od oca, krenuo sam istim putem i zbilja mu mogu zahvaliti za sve što sam kasnije napravio u karijeri. Naravno, kako su mi roditelji iz Slavonskog Broda, vratili smo se ondje i krenuo sam s rukometnim treninzima. No počeo je rat i srećom su me primili u klub u Zagrebu. Tako sam mogao normalno trenirati i ući u seniorski rukomet.

Iako niste osvojili Kup prvaka sa Zagrebom, s 19 godina bili ste u seniorskoj reprezentaciji.

Da, debitirao sam 1995. godine na Svjetskom prvenstvu na Islandu i igrao u jednoj utakmici iako sam bio treći golman. Potom je bilo Europsko prvenstvo 1996. u Španjolskoj. A onda je stigao vrhunac, to jest odlazak na Olimpijske igre u Atlantu, na kojima smo osvojili zlatnu medalju.

Zanimljivo, iz te su se generacije olimpijskim zlatom u igračkoj karijeri 2004. godine okitili i Valter Matošević i Slavko Goluža. Ali tek je Losert 2012. godine u Londonu uzeo i olimpijsku broncu. Goluža je tada bio izbornik. S tih Igara Loserta pamtimo i kao ponosnog barjaktara na otvaranju.

Godine 2003. i neodlaska na SP u Portugal sjetili smo se ranije, baš kao i olimpijskog zlata iz Atene, a zbog svih Losertovih ostvarenja, velikani poput Petra Metličića, Gorana Šprema i Drage Vukovića svrstali su ga u najjače hrvatske rukometne postave, pa smo zatražili njegov stav o tome.

Imaju oni svoje mišljenje, ali koliko je objektivno? Po mom mišljenju, najkvalitetniji hrvatski golman je Mirko Bašić. Nažalost, možda nije toliko osvajao medalja, ali tu opet nije samo on bitan, ali kako sam u tom trenerskom poslu s golmanima, sada po stručnim kriterijima mogu reći da je Mirko najbolji golman.

Uzvratio je nedavno Bašić na komplimentima, a s obzirom na vaš trenerski posao, ali i sportske gene, koje ste sa suprugom, bivšom hrvatskom odbojkaškom reprezentativkom Mirom (djevojački Topić), sigurno prenijeli na djecu, postavljamo pitanje bave li se Marta i Vito kakvim sportovima?

Ne, još ne. Zapravo su premali za nekakav ozbiljniji sport. Kći ima sedam, sin pet godina. Ali dali smo ih na gimnastiku. Neka se nauče tim osnovnim sportskim pokretima, pa ćemo dalje vidjeti. Uglavnom, vole i loptu, vole sport, ali neka si sami izaberu što im se sviđa.

Živite u glavnom egipatskom gradu. Kakav je život i snalaze li se i djeca? Za vas ne sumnjamo, ipak ste već odrasli i nekoliko ste godina tamo.

Djeca su se sa ženom taman vratila iz Hrvatske u Egipat, idu u školu. Arapski jezik? Imaju ga svaki dan po jedan školski sat, tako da ga pomalo uče. Ali ova škola u koju idu je internacionalna, sve je na engleskom jeziku. Što se života u Kairu tiče, sve je pomalo kaotično, posebno promet. Grad je jako velik i nudi sve pa će svatko naći nešto za sebe. Dobro nam je i zadovoljni smo. Radim u klubu koji je dobar, kao i posao, i nemam se na što žaliti. I ljudi su stvarno OK, ljubazni su, pogotovo prema strancima.