Dolaskom legendarnog, i danas nažalost pokojnog, Miroslava Ćire Blaževića u Dinamo zagrebački je nogomet dočekao, nakon 24 godine posta, naslov prvaka Jugoslavije. Put do pehara trasirao se u čuvenom Dinamovom proljeću 1982. godine. Naravno, u tom se raspoloženju živjelo i sljedećih nekoliko godina, ali bez većih rezultatskih uspjeha.

No 1987. godine, kad je opet na klupi Modrih sjedio Ćiro, dogodilo se pravo malo čudo, jer u Maksimir je došao Haris Škoro, član velike generacije Željezničara koja je 1984. godine igrala i polufinale Kupa UEFA, a za kojeg su se borila i ostala tri kluba iz tadašnje tzv. velike četvorke, Hajduk, Crvena zvezda i Partizan. I baš zbog toga bio je to jedan od najzvučnijih transfera u povijesti zagrebačkog kluba.

'Bili smo sjajna ekipa, imali četiri, pet reprezentativaca, bili smo jako popularni. I što je još važnije – igrali smo odličan nogomet, posebno u Europi. Izostalo nam je to finale, praktički smo jednom nogom već bili u njemu, ali onda smo nekoliko minuta prije kraja primili gol i ispali od Videotona. Tek smo kasnije shvatili da je to bila utakmica naših karijera. Tada smo bili mladi, utakmici smo pristupili kao i svakoj drugoj, kao da igramo protiv Osijeka, a ne za finale natjecanja koje je sigurno bilo u rangu Kupa prvaka. I poslije nam je postalo jasno kakvu smo priliku prokockali jer smo ispali od slabijeg suparnika. Da smo prošli, igrali bismo finale s madridskim Realom, a čiji su dres tada nosili Hugo Sanchez, Camacho, Michel, Butragueno... Siguran sam da bismo i protiv njih imali svoju priliku, barem na Grbavici. Na koncu, i Rijeka je pokazala da je to bilo moguće, a u uzvratu tko zna... Šteta. No onda se ekipa razišla, pa smo i mi ostali tražili svoj put. Tako i ja svoj te sam, uz pozive mnogih, izabrao Dinamo', rekao nam je na početku razgovora danas 63-godišnji Škoro.

Međutim, kako nam je rekao, kod njega ni u jednom trenutku nije bilo dvojbe. Iako su tada, posebno beogradski klubovi, djelovali moćnije.

'Još u veljači te godine potpisao sam predugovor s Dinamom i tada već praktički dogovorio dolazak, jer meni je to bila zadnja sezona u Želji. Spletom okolnosti, moj je otac tih mjeseci obolio od raka pluća, ali Ćiro Blažević i čelnici Dinama iskazali su veliko srce te pomogli da ga zbrinem u jednoj od zagrebačkih bolnica, u kojoj je proveo desetak dana. Sjećam se, Ćiro je dolazio u bolnicu, satima je razgovarao s mojim ocem, nosio mu je novine i čak ga brijao. Kad sam posjetio oca, rekao mi je: 'Ćiro Blažević je najbolji čovjek na svijetu.' Potom sam ga vratio u Sarajevo. Istina, otac je te godine i umro, ali taj čin ljudi iz Dinama nikad neću zaboraviti. Zadužili su me s ljudske strane. Neću zaboraviti ni svečani prijem u zagrebačkom hotelu, iz kojeg je pucao pogled na cijeli grad', prisjetio se Škoro, a javio nam se iz Züricha, u kojem živi već tri desetljeća.

Nakon nogometne karijere, u kojoj je osim za Bosnu Visoko, Željezničar i Dinamo, igrao još za Torino te u švicarskim klubovima Zürichu i Badenu (op.a., u kojem je 1996. i okončao karijeru), ostao je živjeti i raditi u Švicarskoj. Jedno se vrijeme bavio trenerskim poslom s mlađim uzrastima. Ipak, sedam, osam godina sa suprugom vodi privatnu tvrtku.

Govorilo se da ste izabrali Dinamo samo kao usputnu stanicu prema inozemstvu?

Znam i ja da se svašta priča, ali to nije bilo tako. Jer kada sam došao, potpisao sam ugovor na četiri godine i tada je bilo još pravilo da se iz YU nogometa nije smjelo odlaziti ako nemaš 28 godina. A taman kad sam ja došao, počelo se pričati o tome da i mlađi igrači mogu otići u inozemstvo. Tada sam već imao 26 godina i u ugovoru je pisalo da mogu otići ako se pojavi klub koji bi zadovoljio sve tri strane. A otići van bio je san svakog nogometaša. Jer bez obzira na to što smo imali nešto veći standard nego ostali ljudi, u to vrijeme od nogometa se nije moglo živjeti kao danas, posebno ne u Jugoslaviji, a ozbiljniji novac mogao sam zaraditi samo u inozemstvu. I došla je ponuda iz Torina, a talijanska liga tada je bila najprestižnija u Europi. Odgovaralo je i meni i Dinamu te sam na kraju otišao nakon samo godine dana. I Dinamu je bilo u interesu da proda nekog igrača u takvu ligu.

Torino je tih godina bio jači nego danas, konkurentniji Juventusu i ostalim talijanskim velikanima.

Bio je Juventus uvijek bolji i do tada je imao, mislim, 22 naslova, a Torino tek sedam. Ali da, Torino je bio konkurentniji. I kod svih u Torinu, odnosno cijeloj regiji Pijemont, bio je popularniji. Ali na području cijele Italije Juve je neprikosnoven. Meni je bila čast igrati u Torinu, za mene je to super ispalo.

Vratimo se mi na Dinamo. Koliko su vam Modri platili za transfer iz Želje?

Uh, teško pitanje… Mislim da sam dobio oko 300.000 tadašnjih njemačkih maraka. Koliko se sjećam, bio je to najveći transfer te godine, a možda i duže.

Možete li povući paralelu i usporediti tadašnja primanja s ovim današnjima, odnosno koliko su najveće zvijezde u Italiji tada zarađivale?

Zbilja je prošlo puno vremena i vrijednost novca se itekako promijenila. I ta cifra, u odnosu na ove današnje, ispada smiješna. Međutim za mene je tada to bio itekako velik novac. A još više me impresioniralo što je netko odlučio uložiti takav novac da me dovede. No, koliko se sjećam, oni top igrači u Italiji, poput Van Bastena i Gullita, zarađivali su milijun do 1,5 milijuna njemačkih maraka. Takvih igrača nije bilo puno, a dobar dio njih bio je u mom rangu.

A Maradona?

(Ha, ha) On je bio poseban, ne možemo ga stavljati u te okvire, on je zarađivao – ekstra.

U Dinamovu ste dresu odlično startali. Na premijeri ste zabili dva gola u pobjedi protiv Veleža 3:0 (op.a. jedan je dao Zvonimir Boban), a onda u osam kola njih pet. U proljetnom dijelu srušili ste i Crvenu zvezdu. Rekao je vaš tadašnji trener Ćiro Blažević da ste odlično krenuli, ali i da vas je ozljeda prikočila, to jest da niste pokazali sve što ste mogli. Ipak, u Zagrebu ste bili obožavani.

Izuzetno sam ponosan na tu godinu i bila je jako bitna za moju daljnju, odnosno ukupnu karijeru. Dinamo je u odnosu na Želju bio veliki klub, što je bio skok za mene. U Zagrebu sam bio jako dobro primljen od navijača, suigrača, novinara, ljudi u klubu. Istina, imao sam nekakvu ozljedu, ali do kraja sezone zabio sam 14 golova i, mislim, bio najbolji strijelac kluba te godine. Također, meni je taj dolazak u Zagreb pomogao da se potom lakše adaptiram na život u Italiji.

U toj Dinamovoj generaciji bilo je puno odličnih igrača: Marko Mlinarić, Mirko Lulić, Zvjezdan Cvetković, Ivan Cvjetković, Vlado Kasalo, Mladen Munjaković, Stjepan Deverić… No bio je tu i mladi Zvonimir Boban, na počecima svoje velike karijere.

Pričalo se već o Bobanu, jer on je te godine bio i svjetski juniorski prvak u Čileu s Prosinečkim, Šukerom, Pavličićem, Štimcem… I znalo se da je Boban veliki talent te se očekivalo da će napraviti veliku karijeru.

Danas je Zvonimir Boban prvi čovjek zagrebačkog kluba. Kako ste ga vi tada doživjeli?

Bila mu je to, čini mi se, prva sezona u kojoj je igrao za prvu momčad. Međutim, kao što sam već rekao, vidjelo se odmah da odskače. I u to vrijeme poštovali su ga stariji igrači, bio je ozbiljan, trudio se na svakom treningu, u svakoj utakmici. I uz njega me vežu samo lijepe uspomene, a koliko vidimo, ostao je isti – pametan i uporan.

Tim svojim vrlinama dogurao je i do fotelja u velikom Milanu, ali i u FIFA-i i UEFA-i.

Jasno, pa tko bi bez toga mogao uspjeti? To je čak bio nekakav očekivani put za njega, s obzirom na to da je igrao u velikom Milanu, u to vrijeme jednoj od najboljih momčadi na svijetu. Talijanska liga bila je top nogometa u Europi i svijetu. A Boban se i tamo nametnuo, prvo na terenu. Potom je očito i svojim znanjem znao preuzeti funkcije koje nisu vezane isključivo za igranje nogometa.

Pratite li kako Boban sada radi u Dinamu, koga je doveo, kako stvara momčad?

Najiskrenije, nisam pratio svakog igrača posebno. Ali sam vidio da je uz Bobana stvorena nova klima u Dinamu i da je sastavljena mlada momčad, s puno novih igrača. Osim toga, vidio sam da se u Dinamo vratio i Velimir Zajec, što mi je iznimno drago jer je Zeko veliki gospodin, ujedno bivši veliki nogometaš. Stvarno sam sretan zbog njegovog povratka. Obojica su bila vrhunski na terenu, ali su i odlični ljudi, s čvrstim karakterom. I ono što je najvažnije, obojica vole Dinamo.

Malo ljudi pamti da ste svojevremeno i igrali sa Zajecom.

Nije bilo puno tih utakmica, uglavnom su to bile neke revijalne. I čini mi se da sam jednom, u Luksemburgu, igrao sa Zekom za tadašnju reprezentaciju. Odnosno, on je igrao, a ja sam bio na klupi. Zajec je, kada sam ja otišao iz Dinama, vrlo brzo postao direktor kluba i pomogao mi je oko nekih stvari.

Potvrda očito dobrih Bobanovih odluka jest i europski rezultat.

Dinamo se vraća tamo gdje mu je mjesto. Godinama je dominirao u hrvatskom nogometu. OK, prošle sezone dogodio mu se kiks u HNL-u, ali vidim da je sada opet na vrhu. Također, prošle godine doživio je onaj težak poraz od Bayerna, ali opet je protiv nekih sebi ravnopravnijih momčadi dolazio do pobjeda. Godinama je bio u skupinama, čak je izborio europsko proljeće, a sada je na dobrom putu da se vrati tamo gdje pripada.

Kada povlačimo paralele između prošlosti i sadašnjosti, da povučemo i paralelu između hrvatske i ostalih liga u ovim krajevima, odnosno lige u BiH. U čemu je razlika, pa i kada usporedimo reprezentacije? Hrvatska ima tri svjetske medalje, nastupa na europskim prvenstvima…

Krenimo od lige. Hrvatska ima uvijek dvije, tri ekipe koje se bore za vrh. Uz Dinamo, Hajduk, Rijeku, pojavi se tu i Osijek, možda Lokomotiva… Liga u BiH je prilično skromna. Dakle, to je suštinska razlika. S time da najveći dio igrača hrvatske reprezentacije nastupa u inozemstvu. Osim toga, rekao bih da je Hrvatska stvarno fenomen. Ne znam postoji li manja zemlja koja je u zadnjih 25, 30 godina u vrhu svjetskog nogometa: gotovo je na svim natjecanjima, igrala je finale SP-a, a još dva puta u polufinalima. I pobjeđivala je velikane poput Brazila, Argentine, Engleske, Njemačke… Osim toga, izbacivala je fenomenalne igrače, počevši od Modrića… njih barem 15, 20 koji su bili vrhunski, koji su igrali u najvećim klubovima svijeta. E sad, je li to talent, dobra organizacija ili se pogodila generacija… To ne znam, ali činjenica jest da imate rezultate kakve nema nitko u regiji. Što se tiče Bosne i Hercegovine, napokon smo došli u priliku da se možemo boriti za plasman na SP. Šteta je što smo izgubili od Austrije, ali i što smo primili gol od Cipra u sudačkoj nadoknadi, odnosno da su nam promakla još dva boda. Imali smo pobjedu u rukama, no još uvijek postoje dobri izgledi i nadam se da se, uz malo sreće, ipak možemo kvalificirati na mundijal sljedeće godine.

Često se s bivšim legendama voli razgovarati o najboljim igračima. Pa da onda i vas pitamo za mišljenje – je li Luka Modrić najbolji igrač iz ovih krajeva?

Mogu govoriti o bivšoj Jugoslaviji, u kojoj sam ja igrao. Jer ta je država imala jako puno dobrih, pa i odličnih nogometaša. I iz te države možda je Safet Sušić broj jedan. Ali sigurno je da je Luka Modrić jedan od najboljih igrača s ovih prostora, što potvrđuju i sva ona individualna priznanja koja je osvojio. A ako je toliko godina jedan od najboljih igrača u klubu kao što je Real, sada i u Milanu, sve to govori o njegovom nogometnom znanju.

A koga biste kao suigrača ili suparnika iz igračkih dana ocijenili najboljim?

Igrao sam u Italiji kada je i on bio tamo, u dresu Napolija, pa i često protiv njega. Naravno, riječ je o Diegu Maradoni. Mislim da je on bio najomiljeniji nogometaš svih vremena, što smo vidjeli i nedavno, kada je umro, koliko ljudi je plakalo.

A od vaših hrvatskih suvremenika?

Pa mnogi s kojima sam igrao u Dinamu, poput Mlinarića, potom Bobana, a i Blaža Sliškovića… U to vrijeme stasao je i Davor Šuker. Ne bih htio nekoga zaboraviti, ali definitivno je Hrvatska imala klasnih igrača.

Nedavno ste bili u Sarajevu, ali zbog posebnog razloga, to jest na ispraćaju glazbene legende Halida Bešlića.

Volim doći u Sarajevo, ipak je to moj grad, u kojem sam krenuo i na nogometni put. Imam tamo puno prijatelja i posjećujem ga nekoliko puta godišnje. Ali da, zadnji put bio sam iz posebnog razloga, jer s Halidom Bešlićem bio sam prijatelj 45 godina i u tom sam periodu uz njega proveo nebrojeno puno lijepih trenutaka. Bio mi je baš šok kada sam čuo vijest da je umro, a koliko je bio velik, najbolje pokazuje koliko ga je ljudi došlo pozdraviti na posljednjem ispraćaju, ali i u koliko se gradova u regiji okupilo mnoštvo njemu u čast. Uz Olivera i Đorđa, Halid je bio taj kojeg je cijela regija voljela. Ne želim govoriti o njegovim glazbenim sposobnostima, već ljudskima, tu je bio zbilja primjer dobrote.