Litvanac je u svojoj karijeri bio sjajan igrač, jedan od najboljih litvanskih playmakera svih vremena, a pokazao se i kao bar jednako dobar trener. No, šira publika upoznala ga je u jednom nastupu koji naizgled samo rubno ima veze sa sportom. Kažemo rubno, jer je po mnogočemu ta viralna scena odraz suvremenog gladijatorstva. Vjerojatno je većinu čitatelja negdje okrznula ta sad već slavna konferencija za novinare o jednoj utakmici i jednom rođenju.

Te 2017. Jasikevičius je bio trener Žalgirisa, u jurišu na sedmu uzastopnu titulu litvanskog prvaka. No, u doigravanju je dopustio svom brazilskom asu Augustu Limi da propusti važnu utakmicu zbog rođenja sina. Dovoljno da ga jedan od novinara pita je li to bila greška, bez obzira što je klub iz Kaunasa lako pobijedio. Odgovor je bio legendaran, a trener je osvojio srca mnogih svojom iskrenošću i bukvicom koju je očitao neopreznom reporteru.

U posljednjih devet godina Jasikevičius je štošta prevalio preko glave, dokazao se u raznim klubovima, i onda lani dobio zadovoljštinu svojom prvom osvojenom Euroligom. Uvrstio se time u europski košarkaški trenerski Panteon, a sad je na putu da svoje mjesto u biranom društvu potvrdi mogućom obranom titule. Njegov Fenerbahče lijepo brodi ovim natjecanjem, u posljednjih deset utakmica imaju skor 8-2, a ukupno su na više od 70 posto pobjeda. Naravno da je Litvanac ljubimac frenetične istanbulske publike, onog njezinog dijela koji je sklon žuto-crnima. Na kraju ove sezone istječe mu ugovor u Istanbulu, no ne bi trebalo čuditi zadrže li ga, bez obzira na njegovu sklonost selidbama.

A premda je Jasikevičius jedna od mnogih asocijacija na veliku litvansku košarkašku školu, onu koja je jedina mogla parirati jugoslavenskoj i samostalno i ranije u sastavu SSSR-a, on nije potpuno njezin plod, jer je dio formativnih godina proveo u SAD-u, u srednjoj školi i na studijima. Jasno, korijeni su korijeni, pa je taj boravak preko Atlantika bio samo nadogradnja onoga što je učio od najranijeg djetinjstva.

'Moj sin će mi donijeti olimpijsku medalju'

Odrastao u obitelji u kojoj je majka Rita bila vrsna rukometašica, sovjetska reprezentativka, a otac Linas fanatično zaljubljen u sve sportove, mali Šarunas praktički nije imao drugog izbora za budući život. Rođen je u olimpijskoj 1976., zbog čega mu majka nije uvrštena u reprezentaciju koja je te godine u Montrealu osvojila zlato, a nakon toga više nikad nije zaigrala za SSSR. No, kažu da je uvijek govorila 'Moj sin će mi donijeti olimpijsku medalju'.

Odrastajući u doba kad je mogao osjetiti sve 'divote' sovjetskog režima, Šarunas je kasnije to razdoblje opisivao gorkim riječima o strahu, izoliranosti od ostatka svijeta i uvjeravanju da sa Zapada stiže samo zlo. U takvoj situaciji, Šarunas i njegov brat Vytenis bili su iznimno živa djeca, posebno današnja trenerska zvijezda kojem je najgora kazna bila kad bi mu naredili da sjedi. A posebno nisu mogli bez lopte.

Na prvi košarkaški trening otac ga je odveo kad mu je bilo samo šest godina, upisao ga je u košarkašku školu u Kaunasu poznatu po strogom režimu. Trenirao je tamo nekoliko godina, a kad je Šarunasu bilo 12 već se zasitio košarke i htio odustati. Trener Feliksas Mitkevičius posjetio je njegove roditelje i uvjerio ih da bi odustajanje bilo veliki udarac budućnosti litvanske košarke, i naveo tatu Jasikevičiusa da ozbiljno zaprijeti sinu da ne smije prestati igrati, bez obzira što je u pitanju trebala biti samo promjena sporta, iz košarke u tenis.

Talentiran, ali lijen

U to doba Jasikevičius je među trenerima bio na glasu kao talentiran, ali lijen, volio se zabavljati i raditi što manje. Promijenilo ga je svakodnevno druženje s kasnijim prvoklasnim igračima Žydrūnasom Ilgauskasom i Tomasom Masiulisom, no kad se opet zagrijao za košarku pojavio se drugi problem - očajne ocjene u školi. Opet je na scenu stupio očito strogi otac i zaprijetio mu da bez popravljanja u školi nema više treniranja.

S druge strane, znali su što bi Šarunasu značio prestanak igranja: ovako su znali da je svoju hiperaktivnost - a doista jest bio hiperaktivan - usmjerio prema dobroj stvari, i držao se dalje od loših uličnih utjecaja. I uspjeli su u tome, jer je njihov sin postajao sve zagrijaniji za košarkašku karijeru, sanjajući - kao i većina litvanskih klinaca - da će jednoga dana zaigrati u Žalgirisu.

Bilo je to doba Sabonisa, Kurtinaitisa, Homičusa i drugih koji su preporodili litvansku košarku. Jasikevičius je obožavao posebno Sabonisa i njegovu revoluciju u centarskoj igri, bez obzira što je igrao na sasvim drugoj poziciji. Ipak, njegov najveći idol bio je jedan drugi igrač, lider momčadi koja je jedina mogla izlaziti na kraj s moćnim Žalgirisom: hrvatskog velikana Dražena Petrovića, posebno nakon što je Cibona razmontirala Žalgiris u finalu tadašnjeg Kupa prvaka. Znao je satima gledati Draženove utakmice na video kazetama, kopirao je njegovu igru na treninzima, skidao mu svaki pokret.

Srednjoškolsko obrazovanje poklopilo mu se s političkim promjenama u Sovjetskom Savezu krajem osamdesetih, stigla je Gorbačovljeva Perestrojka, kasnije i samostalnost Litve i ostalih baltičkih republika. Šarunas je zadobivao i druge interese, zanimala ga je i politika, kao valjda svakoga tko je živio u to doba. A u njegovom košarkaškom svijetu pojavili su se novi heroji kad mu je otac s putovanja donio kazetu sa snimkom All Star utakmice NBA u kojoj su igrali čarobnjaci Michael Jordan, Clyde Drexler, Larry Bird, Magic Johnson, David Robinson... Iznad svih je volio Magica, daleko više nego Jordana, onu njegovu imaginaciju u igri, dodavanja 'na neviđeno', način vođenja lopte... Bio je začaran njegovom igrom, toliko da je i svoju igru potpuno promijenio, orijentiravši se na asistencije više nego na koševe.

I onda počinje američka školska epizoda. Sa 17 godina došao je u srednju školu Solanco u Pennsylvaniji, i poveo ih do finala prvenstva te savezne države. Dovoljno da ga zapaze sveučilišni treneri, a on je za studiranje izabrao sveučilište Maryland. Od statista u brucoškoj godini izrastao je u pouzdanog beka do kraja studija, sasvim se prebacivši s krilne na bekovsku poziciju. Ipak, nakon diplome nije krenuo očekivanim putem prema NBA, nego se vratio u Europu.

Neobična karijera

Premda ovjenčana brojnim trofejima, Jasikevičiusova igračka karijera bila je prilično neobična, i obilježena je stalnim selidbama iz kluba u klub, s angažmanima koji su relativno kratko trajali, ali su bar bili u velikim klubovima. Rijetko se igdje zadržao više od dvije sezone, a od 1998. kad se vratio kući nanizao je Lietuvos rytas (1998/99), Union Olimpiju (1999-2000.), Barcelonu (2000-2003.) i Maccabi od 2003. do 2005. Potom je uslijedila ne naročito uspješna NBA pustolovina u Indiana Pacersima i Golden State Warriorsima, pa 'drugo europsko poluvrijeme': Panathinaikos (2007–2010.), opet Lietuvos rytas (2010–2011.), Fenerbahce 2011., pa još po jedan 'mandat' u Panathinaikosu (2011–2012.) i Barceloni (2012-2013.). Za kraj, došlo je ispunjenje dječačkog sna, jedna sezona u Žalgirisu.

Takav je nomadski život pridonio zanimljivoj značajki Jasikevičiusove karijere - osvajanju gomile trofeja s različitim klubovima i u različitim zemljama. A ta je kolekcija doista impresivna. Ne računajući reprezentativne uspjehe i pojedinačna priznanja četiri je puta osvojio Euroligu s Barcelonom, Maccabijem(dva puta) i Panathinaikosom, dva puta prvak Španjolske, tri puta osvajač španjolskog kupa, trostruki je prvak Grčke i isto toliko puta osvajač Kupa u toj zemlji, prvak Turske i osvajač turskog kupa, dvostruki prvak Izraela, uz dva kupa, prvak Litve, osvajač slovenskog kupa. Doista, teško usporedivo, a kad bi se tome pridodala sva pojedinačna priznanja, lista je nepregledno duga.

Paralelno s tim, bio je - naravno - i član jedne jako dobre generacije reprezentacije Litve za koju je prvi put zaigrao još kao američki student 1997. Lijepu je i tu nakupio zbirku 'limarije' različitog sjaja, broncu s OI u Sydneyu 2000., uz dvije medalje na Eurobasketima - zlato 2003. kad je bio proglašen najboljim igračem prvenstva u Švedskoj, te broncu iz Španjolske 2007.

Odbio raditi uz Popovicha

Kad se u 37. godini umirovio kao igrač, nije dugo čekao na početak trenerske karijere. Počelo je sa Žalgirisom u kojem je završio igračku eru, prvo kao pomoćni trener Gintarasu Krapikasu, ali već od 2015. postao je glavni trener, u to vrijeme veliki Željko Obradović - koji je Litvancu ranije bio trener - izjavio je da je oduvijek znao da se u Jasikevičiusu krije sjajan trener, jedan od najboljih u Europi. Ovaj je to i dokazao u svim klubovima koje je trenirao. Primijetili su ga i s druge strane Atlantika. Legendarni Gregg Popovich zvao ga je da mu se pridruži u ljetnoj međusezoni, ali je Jasikevičius to odbio, jer je imao ranije dogovorene angažmane. Odbiti raditi uz Popovicha mogu samo luđaci ili iznimno samopouzdani ljudi.

Nakon četiri sezone u Žalgirisu, u koje spada i ona lekcija o važnosti obitelji, dobio je u svoje trenerske ruke drugog europskog velikana, Barcelonu, i činilo se da nastavlja karijeru 'ptice selice', jer je s Kataloncima potpisao dvogodišnji ugovor kojega nije produžavao unatoč tome što je odradio više nego dobar posao. Otići iz kluba nakon malo više od dvije sezone, s po dva španjolska prvenstva, kupa i tri plasmana u Final Four Eurolige mogu očito samo oni kojima je potraga za promjenom stalna ideja vodilja. Tko zna, možda i tu ima nečega od one dječje hiperaktivnosti i nesklonosti sjedenju na mjestu.

S obzirom da mu je na kraju ove sezone istjecao ugovor s Fenerbahceom, ta je želja bila na priličnoj kušnji, posebno stoga što je predsjednik kluba Cem Ciritci na brojne upite navijača o produženju ugovora s Litvancem odgovarao dosad uvijek na isti način: "Budite strpljivi". I onda je u siječnju konačno objavljeno da je istanbulski klub produžio ugovor s Jasikevičiusom za još tri godine, što bi - odradi li ga do kraja - predstavljalo jedinstvenu pojavu u njegovoj karijeri. Možda je nekog utjecaja imala i činjenica da mu sin Lukas igra za podmladak Fenerbahcea.

Nije neočekivano da su ga toliko željeli zadržati, jer je dosad imao još bolju trofejnu 'inventuru' nego u Barceloni. Već u prvoj sezoni doveo je Fenerbahce u završnicu Eurolige, i usput osvojio tursku Süper Ligi. Sad se već samo čekalo ono što mu je jedino kao treneru nedostajalo, naslov pobjednika Eurolige, i to je došlo u prošloj sezoni. Ligaški dio toga natjecanja završili su kao drugi, a onda u Final Fouru u Abu Dabiju porazili i branitelja naslova Panathinaikos u polufinalu i Monaco u finalu. Uz obranu titule turskog prvaka, jasno je da mu nije mogla pobjeći nagrada za najboljeg europskog trenera godine. Sada, uz još tri turska kupa, doista može reći da je postigao sve.