I tako već šest puta. Jasno, svaka utrka 29-godišnjeg Norvežanina čista je poezija, rijetko viđena superiornost. No taj komadić uzbrdice dobro oslikava gdje su svi ostali u odnosu na njega.

Ima još velikih sportskih dostignuća na Zimskim olimpijskim igrama u Milanu i Cortini, a o trostrukom zlatnom Franji von Allmenu smo, recimo, već pisali, ali ono što je napravio Klæbo ulazi u ukupnu olimpijsku povijest. Ovaj superman na skijama osvojio je u šest utrka šest zlatnih medalja, a ukupno ih u karijeri sada ima 11, uz po srebro i broncu.

Neprikosnoveni rekorder

Nitko u povijesti ZOI-ja nije osvojio više od njega te jedini koji ima pet zlata s jednih Igara američki je brzi klizač Eric Heiden. Uključujući i njihovo ljetno izdanje, jači je samo Michael Phelps, koji je na četirima Igrama 23 puta bio zlatni. Nadmašio je i sunarodnjake, legende nordijskih disciplina, poput Bjørna Dæhlieja i biatlonca Olea Einara Bjørndalena, osvajača osam olimpijskih zlata. Jači je i od ženske legende toga sporta Marit Bjørgen s osam zlata, premda ona ima više ukupno osvojenih medalja, čak 15.

Klæbo je sada ušao u olimpijsku povijest, a ZOI 2026. kruna je, premda vjerojatno ne i kraj njegove karijere. Malo je sportaša kojima nabrajanje svih nagrada može odnijeti toliko vremena i prostora kao njemu: uz tih 13 olimpijskih medalja, tu je i njih 18 – 15 zlata, dva srebra i bronca – na svjetskim prvenstvima, a šest je zlata – istinski Grand Slam – skupio na prošlogodišnjem prvenstvu u Trondheimu, pobijedivši u svim disciplinama. Pa dodajmo 15 titula u Svjetskom kupu, od čega pet u ukupnom poretku, ravno 107 pobjeda u Svjetskom kupu... Treba li ijedan drugi dokaz za tvrdnju o najboljem svih vremena?

Početak nije obećavao

A današnji velikan kao tinejdžer i početnik nije baš obećavao u sportu koji je u Norveškoj dio 'života na otvorenom' (frilutsliv) kao nacionalne filozofije. Njegov trener u dječačkim danima nedavno je za The Athletic izjavio da je tada bio sasvim prosječan i uglavnom je gubio utrke, bez obzira što se to događalo mahom zato što je bio fizički slabiji od vršnjaka. Kažu da je njegova majka Elisabeth imala čvrsta pravila – kad bi utrka završila, imao je pravo povući se, čak i odskijati u šumu dok ga ne prođe frustracija zbog poraza, ali se onda morao vratiti, čestitati suparnicima i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.

Od tada do današnjeg statusa velikana prošao je mnogo toga, često u skladu s majčinim strogim pravilima. Kad je trebalo, godinu dana izbjegavao je prijatelje i obitelj da se ne bi razbolio, trenirao je vozeći skijaške role na vrelom suncu pustinje u Utahu i cijeli se život borio protiv percepcije 'najmanjeg klinca u razredu'.

Imao sreću da je dospio kod zlatnog olimpijca

Obitelj Klæbo doselila se iz Osla u Trondheim kad je Johannesu bilo pet godina u potrazi za mirnijim životom izvan velikog grada, ali i zbog blizine bake i djeda. Majka Elisabeth također je bila skijašica kojoj je trener bio njezin otac, taj djed kojem su se selidbom približili. Cijela obitelj bila je odana svim mogućim sportskim aktivnostima i tom kultnom frilutslivu. Johannes je u lokalnom klubu skijao i igrao nogomet, a svi su odlazili u ribolov i lov, planinarili...

Od više od tisuću skijaških klubova u Norveškoj, Klæbo je imao sreću što je dospio u trondheimski Byasen, gdje mu je kao dječaku trener bio Didrik Tønseth, kasnije zlatni olimpijac iz Pjongčanga 2018. Pomogla je i okolnost da je Trondheim savršeno mjesto za skijaško trčanje jer se sportovima na snijegu možete baviti od studenoga do travnja pa praktički svi skijaju, posebno djeca. Ako se u takvoj masovnosti želite izdvojiti, treba imati nešto posebno u sebi.

Na samom početku, s 10-11 godina, Klæbo je pobjeđivao. No kad je stigao pubertet, naglo je zaostao jer nije izrastao kao njegovi vršnjaci s kojima se više nije mogao mjeriti snagom. Po svim parametrima bio je među najslabijima u klubu. Ali imao je strašnu volju, a njegovi treneri iz djetinjstva govore da je od jednog do drugog testiranja uvijek najviše napredovao. Pomogao je i eksperiment koji su započeli baš u tom klubu i do danas ga njeguju: Runeov izazov.

Smislio ga je trener Rune Sandøy, želeći da se njegovi učenici stalno u nečemu nadmeću kako bi se svatko u nekom trenutku mogao osjećati kao pobjednik: stajanju na jednoj skiji, spustu, slalomu, sve do kvizova koje su igrali dok bi jeli nakon treninga. Pokazalo se to kao sjajna stvar za izgradnju samopouzdanja kod klinca koji dotad nije baš bio naviknut na pobjede.

Odustajanje od nogometa

Kako piše u portretima koji sada izlaze, preokret mu se dogodio s 15 godina, kad je došao kod djeda Karea, danas 83-godišnjaka, i rekao mu da želi postati najbolji skijaš na svijetu, odustajući od snova o nogometnoj karijeri. Njih dvojica složila su plan: baciti sve karte na izgradnju tehnike, jer znali su da će prije ili kasnije dovoljno narasti i ojačati. Ta veza traje do danas, tako majka Elisabeth tvrdi da se djed i unuk svakodnevno čuju telefonom, a sam Johannes uvijek će reći da je on ključna osoba u njegovoj karijeri. Uostalom, baš od njega je kao dvogodišnjak dobio prve skije.

U djetinjstvu je gledao sate videa najboljih skijaša trkača toga doba i uzor mu je bio Petter Northug, dvostruki olimpijski pobjednik iz Vancouvera 2010., čije je nastupe gutao, a svojedobno je rekao da je jednom odglumio bolest da ne mora u školu kako bi mogao gledati svog ljubimca.

Uzlet je došao polako, a onda je u jednom trenutku eksplodirao. U dobi od 17 godina napokon je počeo fizički jačati i to mu je pokazalo da je djedov plan sasvim moguć. U sljedećih godinu dana dobio je većinu utrka u svojoj dobnoj skupini. Malko su ga usporile ozljede i alergije, no još se jednom u punom svjetlu pokazala njegova volja – prilagodio je prehranu, nastavio trenirati i kao dvadesetogodišnjak postao dominantan. Nepobjediv.

Vratimo se na početak teksta jer još u toj mladoj dobi svi su primijetili novu tehniku, onaj juriš uzbrdo koji razara konkurenciju. Toliko je bio upečatljiv da su mu dali i ime, Klæbo-kliv, otprilike prevedeno 'Klæbov juriš'. Od prve pobjede u Svjetskom kupu do triju olimpijskih zlata 2018. prošlo je samo godinu dana, a dobio je i nadimak u norveškim medijima: Čovjek raketa.

Norveška superzvijezda

Klæbo je do danas postao superzvijezda u svojoj zemlji, norveški je nacionalni heroj, a nedavno je izašao i film koji prati njegovu prošlu sezonu. No to mu je postalo i opterećenje jer on nije čovjek koji bi uživao u tome da ga stalno prati gomila svijeta, kao što je slučaj u Trondheimu i svuda u Norveškoj. Zbog toga voli trenirati u Utahu u SAD-u, gdje koristi objekte američkih skijaša trkača, jer tamo ima anonimnost koja mu drugdje nedostaje. A kad nema snijega, može ga se vidjeti kako šparta cestama na ski rolama. Tamo mu se sviđa i nadmorska visina, jer Park City je na 2100 metara, a rijedak zrak potiče sposobnost tijela za izgradnju crvenih krvnih zrnaca i bolje korištenje kisika. Samo tako je moguće biti toliko dobar, skoro savršen, u tako različitim utrkama kao što su sprint i maraton na 50 kilometara.

Uz, jasno, neviđenu disciplinu. Prehrana, uredan život, fokusiranost na ciljeve, sklonost isprobavanju novih metoda... sve to dovelo ga je do razine na kojoj je već godinama.

Svoju posvećenost već nekoliko godina dijeli i sa svijetom jer s mlađim bratom Olom vodi kanal na YouTubeu, na kojem redovito objavljuju vlogove o njegovu svakodnevnom životu. Dosad je skupio blizu 130 tisuća pratitelja. Aktivan je i na društvenim mrežama, s više od pola milijuna pratitelja na Instagramu, odnosno nešto više od 120 tisuća na Facebooku. Nije to ni blizu popularnosti kanala nekih drugih velikih sportskih zvijezda, ali bavi se sportom koji ne okuplja milijune ljudi. No videi su mu dosad pregledani oko 24 milijuna puta. Usput je izgradio dodatni posao jer solidno zarađuje od sponzora i prodaje suvenira sa svojim imenom, likom i djelom.

Ono čime najviše privlači pažnju svakako su njegove trenažne metode, a njih sada pokušavaju pratiti brojni 'fitnes posvećenici' širom svijeta i nazvali su taj dril 'kaubojski trening' jer skijaško trčanje i jest nastalo iz života nordijskih pastira koji su svoja stada čuvali na skijama. Zato je ovaj sport u Švedskoj, Norveškoj, Finskoj doista način života. Takav trening doveo je Klæba do vrha: žestoko gurati na kraćim relacijama, usporiti na dužim i stalno produžavati vrijeme treninga. Rezultat je – vidi se po trofejima – neka potpuno druga razina u odnosu na konkurenciju. Na ZOI-ju je tako za manje od šest minuta istrčao najstrmiji dio staze i to kao da prkosi gravitaciji. To je onaj sprint koji smo već spominjali.

A onda dolazi i sve drugo što ga je učinilo velikim šampionom, a što ponekad graniči s fanatizmom (često i prelazi tu granicu) jer se pretvara u žrtvovanje 'normalnog' života u ime uspjeha. Prije već spominjanog Svjetskog prvenstva u Trondheimu potpuno se isključio iz javnosti te je od obitelji viđao samo one koji su bili izravno uključeni u njegove treninge, poput djeda Karea i oca Haakona. Ograničio si je vrijeme koje je provodio s djevojkom, a kako se ne bi razbolio, mjesecima nije odlazio jesti izvan kuće.

'Problem s ovim sportom je što ako se čak i malo razbolite, sve ste upropastili. Ponekad poželim da sam se odlučio za neki drugi sport, u kojem to nije toliko važno', govorio je pred to prvenstvo.

Izravan kontakt samo s dvoje ljudi

S takvim izolacijama pred velika natjecanja počeo je još u vrijeme covida, ali glavni motiv bila je činjenica da je na prošla dva izdanja ZOI-ja, u Pjongčangu i Pekingu, zbog bolesti morao odustati od nekih disciplina, inače bi mu kolekcija medalja danas bila još bogatija. Na ovim Igrama, trećim u karijeri, rutina se ponovila. Kako je prije nekoliko dana pisao The Athletic, jedini koji su s njim imali izravan kontakt u Italiji njegov je otac Haakon i fizioterapeutkinja, Amerikanka Megan Rowlands Stowe, najzaslužnija za čudesne oporavke između dviju utrka. Ostali iz tima, čak i majka Elisabeth i zaručnica Pernille Døsvik, držali su se podalje. Haakon i Rowlands pak u zatvorenom prostoru uvijek nose masku na licu jer ne žele pokupiti neku zarazu koja bi ugrozila nastup norveške zvijezde.

Ipak, Klæbo je svjestan koliko je takvo ponašanje ograničavajuće. Navodno se prijateljima i obitelji povjerio da žarko želi nakon umirovljenja raditi neke stvari koje su drugima obične – podijeliti s nekim bocu vina, pojesti hrskav komad kruha ili izgraditi kolibu u prirodi.

'Mislim da ovo dugoročno nije zdravo. I da izgubim jednu ili dvije utrke, to ne bi bio problem jer nije dobro živjeti onako kako sam živio tri ili četiri godine. Treba se družiti s ljudima', izjavio je lani nakon trijumfa u Trondheimu.

Na ovim Igrama nastavio je istim putem. Ono o čemu je maštao s djedom kao petnaestogodišnjak se ostvaruje. I nema namjeru stati, a borba se nastavlja istim žarom kao kad se trebao nadmetati protiv znatno većih i jačih vršnjaka.