Ako ste roditelj i ako ste ikad na odlasku s radnog mjesta pomislili da idete na drugi, ponekad i teži posao - niste jedini, a bogme niste ni loš roditelj. Psihologinja Anita Batinić Bajkovec bez dlake na jeziku govori o roditeljskom izgaranju, otkriva zašto tate 'pucaju' u tišini i kako nam najobičniji poslovni trikovi mogu olakšati život u obitelji
Iako se od roditeljstva očekuje da bude izvor bezuvjetne sreće i ispunjenja, stvarnost je nerijetko potpuno drugačija. Između dvije radne smjene, dječjih bolesti i neprekidnog pritiska društvenih mreža, sve više roditelja suočava se sa specifičnim oblikom sagorijevanja.
Psihologinja Anita Batinić Bajkovec iz tvrtke Prava formula objašnjava nam što je to zapravo roditeljski burnout, zašto on nije znak slabosti i kako si možemo olakšati svakodnevicu primjenjujući ono što inače radimo na poslu.
vezane vijesti
'Prije 12 godina izašla sam iz s jednom jedinom mišlju – kako ću ja to? Stojim pred automobilom s bebom u rukama i pomislim: čekajte, vodimo je doma? Samu? Bez ikoga?' prisjeća se početaka svog majčinstva psihologinja Batinić Bajkovec.
'U bolnici postoji gumb kojim možete pozvati sestru. A onda vas puste i vi ste ta koja sve zna. Stvarno?' opisuje trenutak u kojem roditeljstvo postane stvarno i dodaje: 'Baš tu, u tišini između onoga što osjećamo i onoga što smijemo reći, počinje roditeljski stres.'
Što je to zapravo roditeljski burnout?
Znanstvenice Isabelle Roskam i Moïra Mikolajczak opisuju roditeljski burnout kao kombinaciju kronične iscrpljenosti, emocionalnog udaljavanja od djece te nemoći i osjećaja da više nisi roditelj kakav si htio biti. Nije isto što i depresija ni klasični poslovni burnout, već je riječ o specifičnom obliku sagorijevanja koje ostavlja posljedice i na roditelja i na dijete.
'Najpodmukliji dio roditeljskog burnouta je to što počinje upravo tamo gdje mislimo da smo najsigurniji, u ljubavi prema djetetu. Pritom vrijedi isto pravilo kao kod poslovnog burnouta: ne sagorijeva roditelj koji ne voli ili se ne trudi. Najčešće sagorijeva onaj koji se predugo trudi preko vlastitih granica uz nerealne standarde', upozorava stručnjakinja.
Istraživanja pokazuju da bogate zapadne zemlje imaju više razine roditeljskog burnouta upravo zbog kulture perfekcionizma, izoliranog roditeljstva i pritiska da uvijek budemo emocionalno dostupni, uspješni, prisutni i organizirani.
'U kolektivističkim društvima dijete odgaja zajednica, a danas ga sve češće odgaja jedna ili dvije osobe između dvije smjene, dva sastanka i tri notifikacije. I dok ovo pišem, moja skoro dvanaestogodišnjakinja, ona ista beba s početka priče, bolesna je doma. Ali svijet zbog toga nije stao', napominje Batinić Bajkovec.
Poseban problem predstavlja prva godina, na koju roditelje nitko nije upozorio kako će točno izgledati. 'Dojenje ili ne. Kupovne ili domaće kašice. Platnene ili obične pelene. Što god odlučili, netko će imati mišljenje. A onda dođu vrtićke boleštine, koje se ponašaju kao sezonske pretplate, povratak na posao dok je dijete još uvijek premalo i ona posebna vrsta krivnje u dva jednako loša oblika: krivnja što nismo s djetetom i krivnja ako nam ponekad godi biti negdje drugdje. Jer da, postoje dani u kojima je u uredu lakše nego doma. I to ne znači da nismo posvećeni ili brižni roditelji', kaže psihologinja.
Istraživanja posljednjih godina pokazuju ono što mnogi roditelji već osjećaju: kroničan sukob između obaveza na poslu i obitelji ne utječe samo na njih. 'I djeca ga osjećaju jer utječe na emocionalnu dostupnost roditelja, atmosferu u obitelji i razinu stresa koja se prelijeva u svakodnevicu', kaže psihologinja.
Namjerno sljepilo sustava
Prisjeća se i nedavnog iskustva koje savršeno opisuje pritisak modernog doba. 'Provela sam cijeli tjedan u bolnici s djetetom, a u ponedjeljak ujutro dobila sam poruku: Status zadataka? Nije to bila zloba. To je bio sustav. Sustav koji roditeljstvo tretira kao privatni problem koji ne smije ometati profesionalnu dostupnost.'
Istraživanja već godinama pokazuju da žene i dalje nose većinu mentalnog tereta u obitelji: organizaciju, planiranje, koordinaciju i emocionalno pamćenje svega što treba obaviti. 'Majka koja sjedi na poslovnom sastanku rijetko je samo na tom sastanku. Dio nje je u vrtiću. Dio u kalendaru cijepljenja. Dio u mislima o tome ima li doma sirup protiv temperature', slikovito pojašnjava.
Upravo tu nastaje ono što istraživači nazivaju maternal wall, odnosno nevidljivi zid koji ženama usporava ili blokira profesionalni napredak čim postanu ili čak samo izgledaju kao da bi mogle postati majke. 'Žena ne mora biti trudna. Dovoljno je da bi to mogla biti. Dok majke i dalje plaćaju kaznu majčinstva (motherhood penalty), očevi često doživljavaju suprotan fenomen: percepciju veće ozbiljnosti i odgovornosti upravo zato što su postali očevi. Isti životni događaj – potpuno drugačiji profesionalni učinak', ističe psihologinja i dodaje:
'Kad govorimo o roditeljskom burnoutu, često zamišljamo iscrpljene roditelje koji pokušavaju balansirati karijeru i privatni život. Ali što je s roditeljima koji nikad nisu imali taj izbor? Što je s majkom koja radi fizički posao i nakon osam sati smjene dolazi doma u drugu smjenu? Što je s ocem koji vikendima radi dodatne poslove da bi pokrio režije?'
Naglašava pritom da roditeljski burnout nije samo pitanje emocionalne regulacije i organizacije vremena. I novac je važan. 'Financijska nesigurnost jedan je od najjačih prediktora roditeljskog stresa jer se odgoj djece tada odvija paralelno s konstantnim strahom hoće li im osnovne potrebe biti pokrivene. I upravo su ti roditelji najčešće potpuno izvan razgovora o balansu privatnog i poslovnog života', kaže.
Tata sagorijeva u tišini
S druge strane, dok se posljednjih godina sve više govori o burnoutu majki, očevi su ostali u slijepoj točki i o njima se razgovara samo u kontekstu toga da im stvari idu na ruku, upozorava Batinić Bajkovec.
Dodaje da je jedna od najtužnijih stvari vezanih uz roditeljsko izgaranje upravo ta što oni koji ga najviše osjećaju često nemaju vremena ni jezika da ga imenuju. 'Taj otac ne čita članke o roditeljskom burnoutu. Ali burnout koji osjeća nije ništa manji, već samo manje vidljiv.'
Nama je bilo gore
Postoji posebna vrsta usamljenosti koja nastane kad roditelj konačno prizna da mu je teško, a dobije odgovor: Nama je bilo gore.
'Ta rečenica zvuči kao utjeha, ali često djeluje kao umanjivanje tuđeg iskustva usporedbom patnje. Osoba kojoj je upućena čuje poruku da njezino iskustvo nije legitimno, što paradoksalno pojačava patnju i smanjuje vjerojatnost da će tražiti pomoć. Problem je to što roditelji i dalje teško govore o svojoj iscrpljenosti bez osjećaja srama. A ta šutnja ima cijenu', ističe psihologinja.
Situaciju pogoršavaju društvene mreže, odnosno takozvano Instagram roditeljstvo.
'Svaka majka koja je provela više od pet minuta na Instagramu zna taj osjećaj. Savršena večera. Savršena rutina. Djeca nasmijana. Mama odmorna, prisutna i emocionalno regulirana. I negdje između tih kadrova pojavi se misao: Ja to ne mogu, drugima ide bolje. Ili: Možda jednostavno nisam dovoljno dobra mama. Ako mislite da su psiholozi imuni na to – nisu', sasvim je iskrena Batinić Bajkovec.
Društvene mreže pojačale su pritisak da roditeljstvo mora biti lijepo, smisleno i ispunjavati u svakom trenutku. 'Zato je važno što se sve više pojavljuju ljudi koji ga realno prikazuju: umor, sumnje, kaos, krivnju i dane u kojima ništa ne ide. Ne romantiziraju roditeljstvo, već ga humaniziraju', ističe.
Zabluda o zajamčenoj sreći i fokus na prisutnost
Živimo u kulturi koja sreću tretira kao zadano stanje, a svako odstupanje od nje kao grešku koju treba popraviti.
'Kad se pojavi neka normalna teškoća, beba koja plače treći sat, dijete koje odbija jesti, tjedan u kojem ste spavali u prosjeku pet sati, počinjemo misliti da nešto pogrešno radimo, da bi drugima išlo lakše, da nismo za to. A zapravo smo upravo u sredini normalnog roditeljskog iskustva', objašnjava.
Batinić Bajkovec poziva se pritom na psihologa Barryja Schwartza, a on je pokazao da je paradoks previsokih očekivanja jedan od pouzdanijih recepata za nezadovoljstvo: što je standard koji postavljamo viši, to je jaz između očekivanog i stvarnog bolniji.
Tzv. Instagram roditeljstvo
Društvene mreže pojačale su pritisak da roditeljstvo mora izgledati lijepo, smisleno i ispunjavati u svakom trenutku.
'U roditeljstvu to izgleda ovako: idealiziramo ga prije nego što počne, a onda smo zatečeni time što nije onakvo kakvim smo ga zamislili. Umjesto da prilagodimo očekivanja, prilagodimo sliku o sebi i zaključujemo da smo mi problem. Protuotrov za to (jer to je otrovno razmišljanje) nije pozitivno mišljenje i mantranje zahvalnosti ili forsiran osmijeh bebi u tri ujutro', naglašava.
Pravi protuotrov je, tvrdi ona, sposobnost da budemo u trenutku kakav jest, bez usporedbe sa zamišljenom idealiziranom verzijom: 'Da primijetimo miris djeteta nakon kupanja. Da ne tražimo savršenu večer, već jedan lijep trenutak u njoj. Istraživanja o roditeljskoj dobrobiti konzistentno pokazuju da roditelji koji prakticiraju prisutnost, a ne optimizam, izvještavaju o višoj razini zadovoljstva roditeljskom ulogom, čak i u objektivno zahtjevnim okolnostima. Roditeljstvo ne treba biti uvijek lijepo. Treba biti stvarno, uz poneke posebne trenutke koji nas iznova podsjete zašto nam je vrijedno i važno.'
Iskoristite vještine koje već imate
Na poslu nitko ne očekuje da ćete improvizirati bez plana, raditi bez prioriteta ili upravljati krizom bez ikakve strategije. 'A kod kuće očekujemo upravo to od sebe i to svaki dan. Upravljanje promjenama i vremenom, izgradnja otpornosti, rad pod pritiskom – to su vještine koje mnogi od nas svakodnevno profesionalno koriste, a da ih nikad nismo svjesno prenijeli u roditeljsku ulogu. Nitko nas nije naučio da su prenosive, a doista jesu', objašnjava psihologinja Batinić Bajkovec i nudi konkretne primjere:
Upravljanje promjenama: 'Svaki razvojni skok, vrtić, škola, pubertet, strukturno je isto što i organizacijska promjena: neizvjesnost, otpor, prilagodba. Roditelj koji zna da promjena ima faze i da teškoće, neprihvaćanje i otpor na početku nisu znak katastrofe, već dio procesa, lakše upravlja i sobom i djetetom.'
Prioritizacija i upravljanje vremenom: 'Spoznaja da ne možete biti jednako prisutni za sve i svakoga u isto vrijeme, ta matrica hitnog i bitnog funkcionira i doma – olakšava nam procjenu koje stvari možemo svjesno pustiti.'
Upravljanje stresom i izgradnja otpornosti: 'Istraživanja jasno pokazuju da dobrobit roditelja izravno štiti dijete. Ulaganje u vlastitu regulaciju stoga nije sebičnost nego prevencija. Regulirani roditelj prenosi sigurnost i zaštitni je faktor za dijete.'
Delegiranje: 'Na poslu znate da ne možete sve obaviti sami. Kod kuće to zaboravite. Vrtić, partner, baka, prijateljica… to nije kapitulacija, već raspodjela resursa.'
Najkorisnija stvar koju možete učiniti nije pronaći novi roditeljski priručnik, ističe psihologinja, nego primijeniti ono što već znate na ulogu koja vam je najvažnija.
Dovoljno dobar sustav za dovoljno dobre roditelje
'Donald Winnicott još je sredinom prošlog stoljeća govorio o dovoljno dobroj majci. Ne savršenoj. Dovoljno dobroj. Danas bih naglasila – dovoljno dobar roditelj. Roditelj koji ponekad pogriješi, izgubi živce, bude umoran i frustriran, ali se vraća svome djetetu', kaže Batinić Bajkovec.
No da bismo to mogli, kaže, potreban nam je i dovoljno dobar sustav. 'Roditeljstvo nije privatni projekt dvoje ljudi koji su odlučili imati dijete. To je društveni projekt. A društvo koje želi djecu, ne i podržati roditelje, propovijeda, ali ne prakticira', ističe.
Njezina poruka za kraj jasna je i ohrabrujuća za svakoga tko se bori s osjećajem neuspjeha: 'Ako ste se prepoznali u ovom tekstu, traženje pomoći nije kapitulacija. To je odgovornost i možda jedan od 'najroditeljskijih' poteza koje možete napraviti.'
