Ostajati dulje nego što smo planirali. Odgovarati na poruke u 23 sata. Preuzimati još jedan zadatak za koji znamo da nema smisla niti za njega imamo vremena. Negdje u sebi znamo da to nije održivo pa svejedno kažemo 'može'. A onda se kasnije pitamo: 'Kako mi se to opet dogodilo?'

Ovaj obrazac prepoznat je i u teoriji i u praksi, a ima puno dublji uzrok nego što se isprva može činiti. O ovom čestom problemu, kao i o tome kakve uloge pritom igraju odgoj, kultura, radno okruženje i naša predstava o vlastitoj vrijednosti, razgovarali smo s Rajkom Marković, profesoricom psihologije iz tvrtke Prava formula koja organizacijama i pojedincima pomaže da rade bolje, ali i zdravije.

Dakle, je li vam poznat ovakav scenarij: ostajemo na poslu 'još samo pet minuta' ili odgovaramo na e-mailove i nakon radnog vremena dok s jedne strane pripremamo večeru, a s druge strane kontroliramo školske zadaće? Ili preuzimamo još 'samo jedan' zadatak iako znamo da nam je kalendar već preopterećen, a sve to činimo dok se u sebi pitamo – zašto?

Problem nije u komunikaciji, nego u granicama

Čini se da je problem u tome što ne znamo kako reći 'ne', no zapravo je puno dublji. 'Uzrok najčešće nije u tome što ne znamo reći 'ne'. Iako se na prvu čini da je problem u komunikaciji, on je zapravo dublji – u tome koliko su nam jasne vlastite granice', kaže psihologinja Marković.

Granice su, u svom najjednostavnijem obliku, ono što definira gdje osoba završava, a gdje počinju drugi, kaže Marković. 'U poslovnom kontekstu to se najčešće postavlja kroz jasne odgovornosti: što je moja odgovornost, a što nije? Gdje je moj kapacitet, a gdje počinje preopterećenje? Što je u redu da se od mene očekuje, a što više nije? Ako to nije jasno, ni nama ni drugima, 'ne' ne zvuči kao zdrava granica, nego kao nedostatak lojalnosti ili angažmana. Pa radije kažemo 'da'. I dugoročno – platimo cijenu', ističe.

No granice, dodaje, nisu uvijek iste niti jednako postavljene. 'Nekad su previše 'meke' pa lako pristajemo na tuđe zahtjeve i gubimo iz vida vlastite potrebe. Nekad su previše krute pa ne ostavljamo prostor za druge i suradnju. A ponekad ih jednostavno nismo ni osvijestili, pa reagiramo tek kad smo već prešli preko njih. U takvim situacijama često reagiramo neadekvatno – ili prešutimo, pa kasnije osjećamo frustraciju, ili reagiramo naglo i preoštro, jer se nezadovoljstvo već nakupilo', pojašnjava psihologinja.

Sebičnost ili zdrava granica?

Jedna od najčešćih zabluda s kojom se psihologinja susreće jest izjednačavanje granica sa sebičnošću. 'Zapravo je suprotno. Granica nije 'ili ja ili ti'. Zdrava granica je pokušaj da postoje i ja i ti', naglašava Marković.

Razlika između zdrave granice i sebičnosti ipak postoji i nije uvijek lako prepoznati je. 'Zdrava granica uzima u obzir i mene i drugu osobu, a sebičnost uzima u obzir samo mene. Kod zdrave granice postoji svijest o odnosu, nastojimo izraziti svoje potrebe, ali na način koji ne poništava potrebe druge strane. Kod sebičnosti fokus ostaje isključivo na vlastitom interesu, bez spremnosti na dijalog ili traženje rješenja', kaže psihologinja.

Za provjeru motivacije nudi praktičan test: 'Dobar test je osjećaj koji ostaje nakon što postavimo granicu. Ako dugoročno osjećamo više jasnoće, mira i stabilnosti u odnosu, vjerojatno smo postavili zdravu granicu. Ako odnosi redovito pucaju jer nema prostora za druge, moguće je da smo otišli u krajnost. Kad uvažavam tvoju situaciju i potrebu, a istovremeno iskažem svoje osjećaje i potrebu, mogu započeti dijalog da zajedno potražimo rješenje koje zadovoljava oboje', objasnila je.

Odakle dolazi krivnja (i zašto nas vara)

Znati što je zdrava granica je jedno, a osjećati se dobro kad je postavimo sasvim drugo. Mnogi se, čak i nakon 'ispravnog' odgovora, odmah nađu u vrtlogu preispitivanja. Odakle taj osjećaj krivnje?

'Taj osjećaj krivnje nije slučajan. On je kombinacija više utjecaja koji se s vremenom ugrade u naš način razmišljanja. Dijelom dolazi iz odgoja jer učimo biti obzirni, prilagodljivi, 'ne raditi probleme'. I to samo po sebi nije loše, ali ako pritom ne učimo jednako jasno prepoznati i izraziti svoje potrebe, lako razvijemo obrazac u kojem su tuđe potrebe stalno ispred naših', kaže Marković.

Kultura i radno okruženje samo pojačavaju taj obrazac. 'Dijelom to dolazi iz kulture koja još uvijek jako cijeni preopterećenost. Biti zauzet često se izjednačava s biti vrijedan ili efikasan. A postaviti granicu u takvom okruženju lako može izgledati kao da 'ne dajemo dovoljno' i dijelom dolazi baš iz radnog okruženja, u kojem se, često neizrečeno, nagrađuju upravo oni koji najviše preuzimaju, najdulje ostaju i uvijek su dostupni. U takvom kontekstu 'ne' ne zvuči kao zdrava procjena kapaciteta, već kao potencijalni rizik', tumači.

Zaključak je pomalo provokativan, ali oslobađajući. 'Osjećaj krivnje zapravo često nije signal da radimo nešto pogrešno, nego da radimo nešto što nije u skladu s našim dosadašnjim obrascima. Krivnja nije uvijek dobar kompas. Zato je korisno u tim trenucima stati i pitati se: postavljam li ovu granicu zato da nekoga isključim ili zato da dugoročno mogu biti prisutan u ovom odnosu na zdrav način? I s vremenom, kako granice postaju jasnije, osjećaj krivnje se smanjuje. A zamjenjuje ga nešto puno korisnije: osjećaj jasnoće, stabilnosti i veće odgovornosti za vlastite odluke', objašnjava.

Visoka cijena koju plaćamo

Kratkoročno sve funkcionira. Zadaci su odrađeni, rokovi poštovani, okolina zadovoljna. No što se događa ispod površine?

'Ako se vratimo na početak, na sve situacije u kojima smo rekli 'može' iako smo znali da nam je to previše, jasno je da cijena ne dolazi odmah', podsjeća psihologinja te navodi tri konkretna mehanizma kroz koja nepostavljanje granica razara radnu učinkovitost i mentalno zdravlje.

'Prvo što se događa je da gubimo jasan osjećaj vlastitog kapaciteta. Ako stalno prelazimo preko svojih granica, prestajemo razlikovati što je 'puno', a što je 'previše'. Sve postaje normalno dok ne dođemo do točke iscrpljenosti. Drugo, produktivnost počinje padati, iako se često čini da radimo više nego ikad. Fokus slabi, radimo više grešaka, teže donosimo odluke i sve više vremena odlazi na 'gašenje požara' umjesto na stvarni doprinos. Treće, pojavljuje se emocionalna cijena: frustracija, napetost i osjećaj da stalno dajemo više nego što dobivamo. Ako se to nastavi, lako prelazi u kronični umor, gubitak motivacije, pa i u burnout', pojasnila je.

Na kraju, naglašava, granice nisu stvar osobnog osjećaja, 'nego i vrlo konkretan preduvjet dugoročne učinkovitosti, stabilnosti i zdravih odnosa na poslu. Ako zdrava granica znači da postoje i 'ja' i 'ti', onda nepostavljanje granica s vremenom briše 'ja'. A kad se to dogodi, teško je dugoročno ostati i produktivan i dobro', ističe Marković.

'Backlash efekt': Zašto su granice teže za žene

Postavljanje granica nije jednako iskustvo za sve. Istraživanja upućuju na jasnu razliku, ne u tome kako ih žene i muškarci postavljaju, nego u tome kako ih okolina doživljava, kaže.

'Ista rečenica može imati potpuno drukčiji odjek. Kod muškarca će često biti protumačena kao jasnoća i odlučnost dok će žene lakše dobiti etikete poput 'teška' ili 'nekooperativna'', upozorava.

'Taj fenomen ima i svoj naziv: backlash efekt. Radi se o tome da osoba dobije negativnu reakciju jer odstupa od onoga što okolina (često nesvjesno) očekuje. U poslovnom kontekstu to znači da žene koje se ponašaju asertivno, jasno izražavaju svoje potrebe, postavljaju granice ili pregovaraju mogu biti percipirane kao manje simpatične ili manje poželjne za suradnju, iako njihova kompetentnost pritom nije upitna. Ovaj fenomen dokumentirala je socijalna psihologinja Laurie Rudman u nizu studija, pokazujući da odstupanje od rodnih očekivanja često nosi određenu socijalnu cijenu. Zato je za mnoge žene postavljanje granica dvostruki izazov, ne samo to kako ih postaviti, nego i kako će biti interpretirane', objašnjava psihologinja.

Transformacija tima i zamke poslovne kulture

Postavljanje granica ne ostaje bez odjeka u timu. Početna reakcija zna biti neugodna, ali ono što slijedi može biti transformativno.

'U početku se osjeća lagana nelagoda. Netko zakoluta očima. Netko pomisli 'lako njemu/njoj' ili, iskreno, 'pa zašto ja to nisam rekao/la'. Zašto? Zato što postavljanje granica kod jedne osobe često podsjeti druge na vlastite neizražene potrebe', kaže.

No ako je granica iznesena na pravi način, dinamika se mijenja. 'Ako ta osoba pritom pojasni svoju poziciju i pozove na dijalog, događa se nešto važno: u timu se počinju postavljati jasniji i zdraviji standardi preuzimanja odgovornosti i suradnje. I tada postavljanje granica prestaje biti samo individualna potreba te postaje način na koji se gradi kultura, ona koja je dugoročno održiva i za ljude i za rezultate', savjetuje.

Koliko god osobni razvoj bio važan, na postavljanje granica presudno utječe i okruženje u kojemu radimo. Organizacijska kultura može taj proces olakšati ili učiniti gotovo nemogućim.

'U okruženjima u kojima se implicitno očekuje stalna dostupnost, gdje se nagrađuje samo količina radnih sati, a ne efektivnost i dugoročna održivost, i gdje lideri sami ne postavljaju granice, ljudi vrlo brzo nauče što se zapravo cijeni. I tada 'ne' ne zvuči kao zdrava odluka, nego kao rizik. S druge strane, u organizacijama u kojima postoje jasni prioriteti, gdje se otvoreno razgovara o kapacitetima i gdje lideri vlastitim primjerom pokazuju da je u redu reći 'ovo je trenutno previše', granice postaju dio normalnog načina rada. Kultura ne određuje hoćemo li imati granice, ali jako utječe na to koliko ćemo ih moći živjeti u praksi bez straha', naglašava.

Postoji i situacija da organizacija deklarativno podržava granice, a sustav nagrađivanja pokazuje nešto sasvim drugo. 'Nažalost, to je situacija s kojom se često susrećem u radu s individualnim klijentima. Načelno se s njima komunicira jedno, a sustav nagrađivanja pokazuje drugo. U takvom kontekstu važno je prvo biti realan i prepoznati što se u toj organizaciji zaista cijeni, a ne samo ono što se komunicira. Realnost je uvijek ljekovita, ma kakva bila. Zatim treba pronaći prostor unutar tog okvira: gdje mogu postaviti barem neke granice, s kime mogu otvoreno razgovarati, koje su situacije 'sigurnije' za vježbanje. Paralelno si trebamo postaviti i teže pitanje: u kojoj je mjeri ovo okruženje dugoročno održivo za mene? Ako sustav kontinuirano i dugoročno kažnjava zdravo ponašanje, pitanje granica postaje i pitanje izbora okruženja', upozorila je Marković.

Vještina koja se uči

Česta je pretpostavka da su granice nešto urođeno pa ih neki lako postavljaju, a drugi ne. Psihologinja tu pretpostavku jasno demantira.

'Postavljanje zdravih granica se može naučiti i to je možda jedna od najvažnijih stvari koje bih željela poručiti. Iako netko može prirodno biti direktniji ili oprezniji, postavljanje granica nije osobina s kojom se rodimo, već vještina koju razvijamo. Kao i svaka druga vještina, počinje od svjesnosti, a razvija se kroz praksu. U tom procesu ima uspješnih pokušaja i ima pogrešaka. Učimo iz jednih i iz drugih. Učimo prepoznati svoje potrebe, uočiti trenutak u kojem prelazimo preko svojih granica i pronaći način da to izrazimo tako da čuva odnos. Ne radi se o tome kakvi smo 'po prirodi', nego što smo naučili i što smo spremni dalje učiti', objašnjava.

Količina rada postala je dominantan kriterij, a to ima ozbiljne posljedice. 'Jer je to najvidljivije. Količina rada se lako mjeri, lako uspoređuje i često se nagrađuje. A 'radim pametno i znam stati' ne izgleda lijepo za LinkedIn Bio. Ali problem nastaje kada to postane jedini kriterij. Ako svoju vrijednost vežemo isključivo uz količinu posla, svaki 'ne' postaje prijetnja, svaki odmor postaje luksuz, a granice postaju nešto što si 'ne možemo priuštiti'. I tada ulazimo u začarani krug, radimo sve više da bismo se osjećali dovoljno vrijedno. A osjećaj 'dovoljno' stalno izmiče', ističe.

Rješenje leži u pomaku identiteta. 'Ako ono što radimo postane jedino mjerilo toga tko smo, onda svaka granica izgleda kao gubitak. Jer ako kažem 'ne' poslu, kao da kažem 'ne' svojoj vrijednosti. Zato je važno razvijati identitet koji nije vezan isključivo uz posao, nego i kroz odnose, kroz interese, kroz stvari koje radimo jer su nam važne, a ne zato što ih moramo činiti. Tek tada granice prestaju biti prijetnja i postaju izbor', savjetuje Marković.