"Izgovaram samo jednu molitvu, sve dok mi se jezik ne ukoči. Catherine Earnshaw, nećeš mirovati sve dok sam ja živ." Ovakvo što mogu izgovoriti samo strastveni i prokleti ljubavnici, kakav je još od sredine 19. stoljeća, u pisanoj riječi, središnji par prve polovice romana Orkanski visovi engleske književnice Emily Brontë. Objavljen 1847. pod autoričinim pseudonimom Ellis Bell, ovaj je roman prvu ekranizaciju doživio već 1920., a 1939. i onu najpoznatiju, u režiji Williama Wylera, redatelja Ben-Hura, u kojoj su romantični par utjelovili Merle Oberon kao Catherine Earnshaw i Laurence Olivier kao Heathcliff.

Roman jedne od slavnih sestara Brontë ove je zime dobio novu filmsku prilagodbu, Orkanski visovi, čiji naslov nosi navodnike, prema želji redateljice Emerald Fennell, koja je i na taj način željela istaknuti da je riječ o njezinu autorskom viđenju poznatog predloška. Uostalom, sama je izjavila da je svojim trećim cjelovečernjim igranim filmom u karijeri "pokušala ponovno osjetiti ono što je osjećala dok je kao tinejdžerica prvi put čitala roman". I to je, doslovce, to. Film djeluje kao raskošno vizualizirana maštarija umjetnički darovite četrnaestogodišnjakinje koja stvara vlastiti svijet nadahnut likovima i motivima iz predloška koji ju je očarao. To je posve legitimno pronikne li se u ono što je autorica željela dočarati vrativši se vlastitim osjećajima, razmišljanjima i žudnjama iz rane mladosti.

U suprotnom, novi su filmski Orkanski visovi razočaravajuće neshvaćanje biti izvornog romana u kojem je Emily Brontë beskompromisno spojila romantičnu, obiteljsku i socijalnu dramu, progovarajući protiv nasilja, površnosti i licemjerja na svim razinama. Ne samo u vremenu o kojem piše, a to je završetak 18. stoljeća, nego i u vremenu u kojem piše, sredinom 19. stoljeća, vizionarski se obraćajući čitateljima svakog budućeg razdoblja u kojem će jedne te iste ljudske mane – zadrtost, bešćutnost i (auto)destrukcija – iznova testirati granice (ne)ljudskosti.

Pritom je ključni dio priče, zlosretna ljubav između Catherine Earnshaw s osiromašenog imanja na vrištinama sjeverne Engleske i njezina pobratima Heathcliffa, kojega je na imanje doveo otac obitelji, čitateljima i gledateljima zasigurno najintrigantniji. No autorici romana ta je ljubav bila tek okosnica za raskrinkavanje unutarnjih i vanjskih ljudskih ponora, uz krhke pokušaje da nečija dobrota, kad god je to moguće, makar ublaži najbolnije životne rane.

Varijacija Bridgertona, ali ne tako dobra

Redateljica ovogodišnje ekranizacije gotovo u cijelosti zanemaruje socijalni kontekst priče, iz romana bira likove prema vlastitu rezoniranju, dodaje im ili oduzima pojedine karakterne osobine te u konačnici stvara svojevrsnu filmsku varijaciju Bridgertona kao melting pota rasa, klasa i odnosa. I dok literarni i maloekranski Bridgerton ne skriva autoironiju i zabavu kao primarni cilj, Orkanski visovi u režiji Emerald Fennell smrtno su ozbiljni čak i onda kada nesvjesno klize u parodiju ili kada se njihova pompoznost opasno približi groteski. Dijelu će publike upravo takav pristup biti zabavan, no čini se da to redateljici nije bila prvotna namjera. Jednostavno se zaželjela vlastitih tinejdžerskih fascinacija.

A u njihovoj projekciji na velikom ekranu već je od prvih kadrova jasno da redateljica nema namjeru raditi kompromise, doduše na svoj način. Priča počinje 1770-ih u Engleskoj, čijem su puku jedna od omiljenih zabava javna vješanja. Jednom takvom, na kojem osuđenik na smrt doživi erekciju uslijed gušenja, nazoči djevojčica Catherine, od milja zvana Cathy, s imanja obitelji Earnshaw, čiji otac nedugo zatim u kuću dovodi sirotog dječaka bez roditelja, kojemu zaprijeti odlazak u roblje. Oduševljena vršnjakom, osobito nakon bratove smrti, Cathy mu prema njemu nadjene ime Heathcliff, pronašavši u siročiću novog brata, najboljeg prijatelja i prve romantične osjećaje, a što će joj sve biti uzvraćeno od odvažne i svojeglave pridošlice.

Kada njih dvoje odrastu, unatoč obostranoj ljubavi, bit će prisiljeni na rastanak: Cathy, suočena s propašću obiteljskog imanja zbog očeva alkoholizma i kockarskih dugova, pristaje na udaju za imućnog susjeda Edgara Lintona. Ne doznavši da ga Cathy istinski voli i da u brak ulazi isključivo zbog novca, slomljeni Heathcliff napušta imanje. Iako se zbog te odluke pokajala, Cathy se uda za Edgara i započne život u izobilju, dok joj otac sve dublje tone u propast. Nekoliko godina poslije Heathcliff se iznenada vraća u život neprežaljene žene, sada trudne sa suprugom – ne više kao siromah, nego kao neobjašnjivo bogat čovjek. Unatoč upozorenjima svoje dugogodišnje družbenice Nelly, Cathy ulazi u strastvenu vezu s Heathcliffom, koju će prekinuti ljubomorni Edgar.

Strast je zakopana pod obiljem efekata

Bijesni Heathcliff potom oženi Edgarovu štićenicu Isabellu, započevši s njom mazohistički odnos, dok se Cathy, odvojena od jedinog muškarca kojega je ikad voljela, prepušta sudbini… Kakva je ta sudbina u pripovijedanju Emerald Fennell, dočarava niz ekspresivno komponiranih kadrova koji su postali zaštitni znak ove svestrane engleske filmašice, čija karijera obuhvaća glumačke izvedbe (serija Kruna), scenaristički rad (serija Ubijanje Eve) te režiju dugometražnih igranih filmova. Prije ovogodišnjeg rada režirala je 2020. psihološki triler Djevojka koja obećava, koji joj je donio Oscara za najbolji izvorni scenarij, a potom i žanrovski srodno ostvarenje Saltburn, snimljeno prije tri godine. Upravo je u tom filmu, angažiravši australskog glumca Jacoba Elordija (Frankenstein, serija Euforija), pronašla tumača za svoju inačicu Heathcliffa.

S Margot Robbie u ulozi Catherine surađuje od svojeg prvog filma, u kojem joj je ova australska zvijezda međunarodne karijere (Barbie, Ja, Tonya) bila i ostala jedna od producentica. I dok je izbor Margot Robbie bio logičan, Elordi se odmiče od načina na koji je njegov lik predstavljen u romanu, osobito s obzirom na Heathcliffovo romsko podrijetlo, kojim je Emily Brontë potcrtala tadašnji rasizam. Ipak, temeljni je problem ovako postavljenog središnjeg para manjak strasti – ne samo između njih dvoje kao interpreta, nego i fabriciranje te strasti kroz režijske postupke u kojoj je erotičnost s jedne strane zakamuflirana napadnom kostimografijom i scenografijom, a s druge prepuštena mašti gledatelja, koji se od vizualnih eskapada teško uživljavaju u sadržaj i međuljudske odnose.

Sve, naime, djeluje kao da redateljica istodobno želi uzavrelu strast na ekranu i čini sve kako se ta strast ne bi vidjela, nego samo naslutila. Pritom pažnju odvlače dobrim dijelom anakrona filmska izražajna sredstva, očaravajuća sama po sebi, ali u cjelini disharmonična: od dramatičnih kostima Jacqueline Durran, preko scenografije Suzie Davies koja koketira s nadrealizmom, do synth-popa kantautorice Charli XCX.

Ako imate dovoljno mašte, možda vam se svidi

Ogoljena sadržaja, prekrcan ukrasima i s ljubavnim parom koji strast više verbalizira nego što je doista generira, film Orkanski visovi kao da i sam čeka orkan koji će ga raščistiti. Šteta, jer mu je početak obećavajući, kad priču otpočnu mladi interpreti glavnih likova. Tako je i završavaju. Nju u tim trenucima tumači Charlotte Mellington, dok njega, u najboljoj ulozi filma, glumi preko noći proslavljeni Owen Cooper, najmlađi glumac koji je dobio nagradu Emmy za maestralni nastup u seriji Adolescencija. Mladi par kroz svoju nevinu vezu uspostavlja kudikamo čvršći emotivni odnos od svojih odraslih kolega, pa je temeljna pogreška filma što je izražajnost ostvarena na svakom drugom planu, osim na onom interpersonalnom.

Sam je roman još od prvih ekranizacija bio iznimno zahtjevno štivo te je na ekran najčešće prenošen njegov prvi dio, s pričom o prvom naraštaju obitelji Earnshaw i Linton. Uz spomenutu Wylerovu prilagodbu, koja je zavrijedila osam nominacija za Oscara, treba istaknuti i interpretaciju Luisa Buñuela iz 1954., potom onu Jacquesa Rivettea iz 1985. te recentniju verziju Andree Arnold iz 2011., koja je naglasila upravo rasni moment priče.

Napokon, Catherine i Heathcliffa tumačili su i Juliette Binoche i Ralph Fiennes u filmu iz 1992. u režiji Petera Kosminskog. Ono što najnoviji rad izdvaja u tom nizu svakako je njegova vizualna prepoznatljivost, dovedena do ruba groteske, koja je – kontraproduktivno – oduzela primat priči. Tu je grotesku Emerald Fennell znalački podredila sadržaju u svom sjajnom prvijencu Djevojka koja obećava, ali ju je već u Saltburnu nadredila zapletu. U Orkanskim visovima sve je trebalo biti "veće od života", da bi se na kraju pretvorilo u manje-više beživotno nizanje snažnih slika. Ako tim slikama publika, zamišljajući, sama doda sve ono što se očekuje od ovakve vrste priče, novi Orkanski visovi možda ipak dosegnu vlastiti vrhunac.