Zrcalna soba koja briše orijentaciju, kosi pod koji prkosi gravitaciji, stolica na kojoj odjednom postajete div ili patuljak, hologram koji nestaje pred očima, tunel koji se vrti, a vi stojite na mjestu. U Muzeju Iluzija stvarnost nije zadana kategorija nego polazišna točka, a percepcija prostor igre. Ono što na prvi pogled izgleda kao zabavna optička dosjetka, ubrzo razotkriva koliko su naša osjetila podložna kontekstu, očekivanju i sugestiji – i koliko je ono što smatramo realnim zapravo rezultat interpretacije.

Od skromnih početaka u zagrebačkoj Ilici 2015. godine, Muzej Iluzija izrastao je u najveći privatni lanac muzeja na svijetu i globalno prepoznatljiv edutainment brend koji danas posluje na gotovo 70 lokacija u 28 zemalja. Najnoviji korak u toj međunarodnoj ekspanziji jest osvajanje petog kontinenta – otvorenje impresivnog prostora u samom srcu Sydneyja, gdje se na 900 četvornih metara nalazi više od 80 interaktivnih eksponata osmišljenih da redefiniraju percepciju stvarnosti.

Iako je projekt nedavno dobio snažan vjetar u leđa ulaskom američkog investitora Brightwood Capital Advisors, "mozak" cijele operacije i dalje ostaje u Hrvatskoj. Tvrtka Metamorfoza zadržala je sjedište u Zagrebu, a sve nove iluzije i dalje se osmišljavaju i razvijaju u R&D centru u Oroslavju. Kako je jedan lokalni kreativni koncept prerastao u univerzalan kulturni fenomen koji privlači milijune posjetitelja – od Meksika do Hong Konga – razgovaramo s izvršnim direktorom operacija Muzeja Iluzija, Ivanom Stipančićem.

Muzej Iluzija otvorio je novu lokaciju u Australiji i time zakoračio na peti kontinent. Što za vas znači izlazak na tako udaljeno i specifično tržište? Koliko se pritom mijenja ili prilagođava izvorni identitet brenda nastao u Zagrebu, i što australska publika dobiva u novom prostoru što ga razlikuje od drugih vaših lokacija?

Otvaranje u Australiji za nas je bilo kao mali kulturni iskorak u potpuno novo okruženje. Doslovno smo stigli na drugi kraj svijeta, ali s idejom koja je nastala u Zagrebu. Kada takav koncept "preživi" veliku kulturnu i vremensku udaljenost, to nam daje dodatnu potvrdu da radimo nešto što ima širi smisao. S druge strane, ulazak na australsko tržište bio je i logičan korak u našem globalnom razvoju. Australija ima snažnu turističku scenu, znatiželjnu publiku i izraženu potražnju za iskustvenom zabavom, a Sydney se pokazao kao idealan grad za naš koncept.

Sam proces trajao je oko godinu dana – od analize tržišta i odabira lokacije do izgradnje tima i otvorenja – i pomogao nam je dodatno ojačati vlastite operativne i razvojne kapacitete. Australija ima specifičnu kombinaciju opuštenog lifestylea i visokih očekivanja kad je riječ o kvaliteti sadržaja. Ljudi biraju kako će provoditi svoje slobodno vrijeme, pa smo puno pažnje posvetili cjelokupnom iskustvu, ne samo postavu. Identitet brenda pritom ostaje isti: i dalje se igramo percepcijom i znanošću, ali ga uvijek suptilno "tonski" prilagodimo lokalnom kontekstu. Prve reakcije publike i medija iznimno su pozitivne, što nam je možda i najvažnija potvrda da Muzej Iluzija nije vezan uz jednu kulturu ili grad, nego da stvarno funkcionira kao globalno iskustvo.

Kako je ulazak američkog investicijskog fonda promijenio vašu svakodnevicu i dugoročno planiranje razvoja kompanije?

Ulazak fonda Brightwood Capital Advisors bio je velika prekretnica koja nam je donijela dodatnu strukturu, stabilnost i mogućnost dugoročnijeg promišljanja razvoja. U svakodnevnom radu to znači više jasno definiranih procesa – što možda na prvi pogled zvuči administrativno, ali u praksi zapravo oslobađa prostor za kreativnost. Odnos između korporativne strukture i kreativne autonomije danas je, rekao bih, uravnotežen. Postoji jasan strateški okvir i odgovornost prema investitorima, ali unutar tog okvira imamo dovoljno slobode za razvoj novih koncepata i prilagodbu lokalnim tržištima. Uz pitanje "gdje ćemo otvoriti sljedeći muzej", sve veći naglasak stavljamo na to kakvo iskustvo želimo graditi u sljedećih nekoliko godina, neovisno o tome nalazi li se Muzej u Europi, Americi ili Australiji.

Iako se globalno širite, razvoj eksponata i dalje je koncentriran u Hrvatskoj. Kako izgleda put jedne ideje – od inicijalnog koncepta do realizacije u različitim svjetskim gradovima?

Sve zapravo počinje idejom, koja često nastane iz sasvim svakodnevnog trenutka, razgovora ili čak male frustracije tipa: "Zašto mozak ovo doživljava ovako?" U našem R&D centru u Oroslavju ta ideja potom prolazi kroz niz iteracija – od prve skice, preko prototipa, do testiranja na konkretnim lokacijama. Put od ideje do realizacije u gradovima poput San Diega ili Sydneya može trajati mjesecima. Najveći izazov pritom je pronaći ravnotežu između standardizacije i prilagodbe – od jezika i načina komunikacije do lokalnih navika i očekivanja publike.

Naš je cilj da kvaliteta uvijek bude ista, ali da svaki prostor ima određenu dozu autentičnosti. Zato se dio eksponata prilagođava ili mijenja ondje gdje je to potrebno kako bismo se približili lokalnoj publici. Ne postoje dva potpuno ista Muzeja Iluzija u svijetu, no istodobno vrlo pažljivo pazimo da standard i razina doživljaja budu na jednako visokoj, najvišoj mogućoj razini u svakom gradu.

Vaš koncept spaja edukaciju i zabavu kroz velik broj interaktivnih eksponata. U vremenu digitalne distrakcije i sve kraće pažnje publike, kako održavate relevantnost fizičkog, "analog­nog" muzeja? Kako odgovarate na kritike da su interaktivni muzeji postali tek vizualna kulisa za društvene mreže, i na koji način osiguravate da iskustvo nadilazi fotografiju i potiče stvarno razumijevanje?

Mislim da upravo u toj digitalnoj prezasićenosti leži naša prednost. Ljudi su sve umorniji od ekrana i traže nešto što mogu doživjeti uživo, "in real life", pa taj analogni moment danas zapravo postaje svojevrsni luksuz. Naravno da društvene mreže igraju svoju ulogu, ali ne doživljavamo ih kao prijetnju. Ako netko dođe zbog fotografije, to je sasvim u redu – to je tek prvi korak. Naš je zadatak zadržati ga dovoljno dugo da počne postavljati pitanja, istraživati i aktivno sudjelovati u iskustvu.

Na kritike da smo samo kulisa za društvene mreže odgovaramo sadržajem. Svaki eksponat ima edukativnu pozadinu koja je važan dio naše srži, ali je ne namećemo agresivno. Cilj nam je da je posjetitelji otkriju sami, kroz interakciju. Trudimo se da svaki eksponat ima taj dodatni sloj – nešto za one koji žele razumjeti više. I mislim da publika to prepoznaje, čak i ako toga na prvu nije svjesna.

Planovi uključuju nova otvaranja u globalnim metropolama. Gdje vidite granicu rasta – u zasićenju tržišta ili u stalnoj evoluciji sadržaja? I što za vas osobno znači voditi projekt koji je od zagrebačke inicijative i lokalnog kurioziteta prerastao u globalni kulturni fenomen i jedan od najopsežnijih međunarodnih kulturnih lanaca nastalih u Hrvatskoj?

Granica rasta nije nešto što doživljavamo kao fiksnu točku, nego kao stalno pomicanje – ako sadržaj i očekivanja publike evoluiraju, prostor za rast uvijek se iznova otvara. Gradovi poput Londona, Hong Konga ili Melbourna uzbudljivi su upravo zato što imaju snažnu kulturnu dinamiku i publiku koja očekuje puno. Osobno, voditi takav projekt pomalo je nadrealno. Kreneš iz jedne lokalne priče, a odjednom djeluješ globalno – i pritom pokušavaš zadržati onu iskru zbog koje je sve počelo.

I dalje se često vraćamo činjenici da je sve krenulo iz Zagreba, s idejom koja je bila više entuzijastična nego strateška, ali zapravo i jako napredna za svoje vrijeme, što se vidi i po tome koliko se u posljednjih deset godina otvorilo muzeja s različitim iskustvenim sadržajima. Danas, kada vidiš ljude iz različitih dijelova svijeta kako reagiraju na iste iluzije, shvatiš da postoji nešto univerzalno u toj potrebi da se igramo, učimo i gledamo stvari iz druge perspektive. I to je, na kraju, možda i najljepši dio cijele priče.