Prvu je ekranizaciju blokirao - u ovoj je aktivno sudjelovao, čak je i pomno nadzirao. Orhan Pamuk u seriji je 'Muzej nevinosti' na Netflixu, snimljenoj po njegovu poznatom romanu, ipak u nekim ključnim momentima uspio ostati nevidljiv. Serija je mnogo toga iz njegove knjige prenijela, ali jedno je zaboravila - da je Pamuk vrlo često u svojim romantičnim pričama kritičan i ironičan. Zato je ovdje izostalo postavljanje pitanja koliko je ono što glavni lik radi doista romantično, a koliko stalkerski, prisvajački i vrlo blizu pretvaranju ljubavi u opsesivnu katalogizaciju i kontrolu. No imamo ono u čemu su Turci i inače najbolji - raskošnu produkciju, melodramu, svilene marame i veličanstvene poglede na Bospor.
Neke ljubavne priče završavaju brakom, neke rastankom ili razvodom, tragika je ljudskog postojanja što one najsretnije i najstabilnije završavaju smrću, ali rijetke su, ako ne i jedinstvene one koje završavaju inventarizacijom i arhiviranjem. Upravo tako, međutim, završava ljubavna priča u romanu Orhana Pamuka i turskoj Netflix-seriji 'Masumiyet Müzesi' – 'Muzej nevinosti' – pretvaranjem jednog cijelog života i jedne cijele ljubavne opsesije – u muzej. Devet epizoda u režiji Zeynep Günay Tan i prema scenariju Ertana Kurtulana, ne vodi nas prema raspletu nego prema vitrini. Ljubav se ovdje ne razvija, ne raste, nenestaje i ne završava – ona se katalogizira. A to je istodobno i njezina najveća estetska vrijednost i njezin najveći moralni problem.
vezane vijesti
Radnja je, barem na površini, klasična melodrama – Kemal, imućni istanbulski mladić iz visokog društva 70-ih, zaručen za elegantnu i društveno prikladnu Sibel, zaljubljuje se u mlađu, siromašniju rođakinju Füsun. Kemala tumači Selahattin Paşalı s mješavinom šarma i jezive samozaljubljenosti, Füsun igra Eylül Lize Kandemir s nježnošću koja povremeno prelazi u tragičnu pasivnost, dok je Sibel Oye Unustası oličenje urbane modernosti koja vjeruje da je emancipacija pitanje dobre manikure i pravog društva. Kemal i Füsun započinju tajnu vezu u stanu koji postaje njihov intimni kutak – i budući izvor relikvija. Jer Kemal, dok ljubi, već skuplja. Dok šapuće, već arhivira.
Ono što slijedi nije samo ljubavni trokut nego dugogodišnja agonija, u kojoj Kemal, nakon što ga Füsun napusti i nakon što se njezin život odvoji od njegova, odlučuje učiniti jedino što zna – pretvoriti prošlost u kolekciju. Posjećuje njezinu obitelj, sjedi za njihovim stolom, čeka – godinama. U međuvremenu uzima sitnice – opuške, čaše, kopče, predmete koji su dotaknuli Füsun. U završnici – zažmirite ako vam smetaju spoileri – tragična nesreća zauvijek prekida mogućnost da se zbirka nekako pretvori u stvarnost, a Kemal svoju opsesiju institucionalizira u Muzej nevinosti, prostor u kojemu je svaka vitrina pokušaj da se vrijeme zamrzne i da se ljubav učini trajnom barem kao eksponat.
Estetski raskošno, produkcijski besprijekorno, ali...
Orhan Pamuk je, kao što znamo svi koji smo ga čitali, i inače majstor melankolije, ali i inventarizacije. U svojim je romanima opsjednut sjećanjem, Istanbulom, klasnim prijeporima te sudarom tradicije i modernosti. 'Muzej nevinosti' u književnoj verziji bio je i roman i stvarni muzej – zgrada u Istanbulu koja doista postoji i u kojoj su izloženi predmeti iz te fikcijske priče. Ta pamukovska igra između stvarnosti i fikcije u seriji je naglašena metanarativnim okvirima – autor se pojavljuje kao figura koja razgovara o katalogu, o romanu kao muzeju, o potrebi da se ljubav spasi od zaborava. No serija, premda estetski raskošna i produkcijski besprijekorna, nema uvijek onu ironijsku distancu koju ima roman. Ondje gdje je Pamuk znao podmetnuti klizav teren između romantike i patologije, serija često sklizne u romantičarsku sentimentalnost.
I tu dolazimo do njezine najveće slabosti. Kemalova opsesija – njegovo uhođenje, njegovo prisvajanje, njegovo pretvaranje žene u zbirku objekata – nerijetko je prikazana kao tragična, gotovo uzvišena ljubav. A to je duboko ljudski, da ne kažemo ideološki problematično. Jer ako je ljubav arhiv, tko je onda arhiviran i tko je arhivar? Füsun je često svedena na objekt žudnje i muzeološke obrade. Serija se tu opasno približava estetizaciji kontrole – i upravo zato zaslužuje kritičko čitanje, a ne puko prepuštanje nostalgičnom uzdahu.
(A)tipično turska serija
U kontekstu turske televizijske produkcije, 'Masumiyet Müzesi' zauzima zanimljivo mjesto. Turske serije globalni su izvozni hit – visoko producirane, vizualno raskošne melodrame koje spajaju obiteljske tajne, klasne razlike i beskonačne poglede preko Bospora. One su često telenovele u strukturi – duge, razvučene, emocionalno maksimalističke. Ova serija, premda dijeli vizualnu raskoš i fascinaciju klasnim jazom, odmiče se od te tradicije u nekoliko ključnih točaka. Prvo – format. Devet epizoda bez razvlačenja znači disciplinu i fokus. Drugo – ton. Umjesto otvorene melodrame, dobivamo – paradoksalno - sporiju, kontemplativnu, gotovo muzejsku strukturu u kojoj su duge stanke jednako važne kao i zaplet. Treće – ideološki sloj. Dok klasične turske serije često reafirmiraju obitelj, patrijarhat i društveni poredak, ovdje se društvo prikazuje kao tihi suučesnik u tragediji – elitizam, klasna isključivost i opsjednutost ugledom oblikuju sudbine likova jednako snažno kao i njihovi osjećaji.
No serija je istodobno i tipično turska. Istanbul je više od kulise – on je lik, melankoličan i veličanstven. Obiteljski ručkovi, rituali zaruka, težina reputacije – sve je to duboko ukorijenjeno u lokalnom kontekstu. Globalnoj publici, međutim, privlačna je univerzalnost teme – opsesivna ljubav, nostalgija, pitanje može li se prošlost posjedovati. Netflixova distribucija omogućila je da se ta priča istodobno gleda u Buenos Airesu, na Kamčatki, u čadskim selima i u Berlinu, a Nobelovac kao autor daje joj kulturni kapital koji nadilazi uobičajeni doseg televizijske melodrame.
Pamuk je, podsjetimo, prvi pokušaj ekranizacije svojedobno blokirao jer nije želio da mu roman postane još jedna sapunica. U ovoj je verziji bio znatno uključeniji – nadzirao je scenarij, inzistirao na određenim kreativnim rješenjima i time osigurao da projekt ne sklizne posve u komercijalnu šablonu. I to se vidi – u metatekstualnosti, u sporijem ritmu, u ambiciji da se bude više od obične romanse.
No 'Masumiyet Müzesi' daleko je od savršene, čak i sjajne romantične serije. Ponekad je previše zaljubljena u vlastitu estetiku, ponekad previše blaga prema svojem opsesivnom junaku. No kao pokušaj da se književna melankolija pretoči u vizualni medij – i kao eksperiment na razmeđu prestižne drame i turske melodrame – zaslužuje blago pozitivan naklon. A ako nas pritom natjera da se zapitamo je li ljubav doista nešto što se može staviti pod staklo – onda je učinila više nego što to čini većina streaming vitrina s eksponatima.
