'Ne želim Nobelovu nagradu za mir… Želim rat.' Ovaj se stav u filmu 'Mag iz Kremlja' pripisuje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, čiji karijerni uspon od službenika KGB-a u vrijeme Sovjetskog Saveza do današnjeg položaja jednog od najmoćnijih političara na planetu uistinu djeluje kao jedinstven materijal za ekranizaciju. Ova politička drama u režiji francuskog sineasta Oliviera Assayasa, koja se prošle godine natjecala za Zlatnog lava u Veneciji, nema doduše u središtu zbivanja ruskog šefa države, ali je upravo on najintrigantniji lik u filmu. I to u nizu što stvarnih, što fiktivnih likova čije se sudbine isprepleću s dramatičnim razvojem prilika u teritorijem najvećoj državi svijeta od 1980-ih do danas.

U filmu je on zapravo 'glavni sporedni lik' jer Assayasova drama s elementima trilera i satire portretira njegova dugogodišnjeg savjetnika Vadima Baranova, de facto zaslužnog za profiliranje Putinove političke ličnosti u domovini i svijetu te putinizma kao svojevrsne političke doktrine. No Baranov nije stvarna osoba, poput ruskog (sve)moćnika, nego je riječ o liku osmišljenom prema Vladislavu Surkovu, pravom 'magu iz Kremlja' koji je godinama bio uz Putina od njegova dolaska najprije na mjesto premijera Ruske Federacije u kolovozu 1999. godine, a zatim i na mjesto ruskog predsjednika posljednjeg dana te godine, nakon iznenadne odluke Borisa Jeljcina da se povuče s mjesta šefa države te ga prepusti u to vrijeme svom četrdesetsedmogodišnjem premijeru. Ostalo je doslovce povijest. Bivši sovjetski obavještajac koji je 1994. postao zamjenikom gradonačelnika Sankt Peterburga, a nakon izbornog poraza 1996. godine gotovo je napustio politiku razmišljajući čak i o karijeri vozača taksija, u samo nekoliko godina toliko je čvrsto konsolidirao i monopolizirao vlast u Rusiji da ga se, kako prikazuje i film, titulira carem. Tomu je uvelike pridonio Surkov alias Baranov.

Adaptacija hit-romana o Surkovu

Film je prilagodba istoimenoga nagrađivanog romana iz 2022. godine talijansko-švicarskog politologa Giuliana da Empolija, kojega je nadahnuo upravo Surkov, svojim životom i karijerom ništa manje zanimljiv od političara kojega je godinama savjetovao. Rođen 1964. godine kao dijete rusko-čečenskih roditelja, Surkov je kasnije preuzeo majčino rusko prezime zamijenivši očevo Dudajev. U filmu pak otac Vadima Baranova ima važnu ulogu u njegovoj posvećenosti umjetnosti, osobito književnosti i kazalištu, jer priča počinje dolaskom Amerikanca Rowlanda u Rusiju u želji da istraži što se dogodilo s Baranovom nakon njegova odlaska iz Kremlja.

Kada se njih dvojica napokon sretnu na samotnom imanju bivšega moćnog savjetnika ruskog vlastodršca, počnu se nizati detalji o tome kako je nekadašnji mladić sklon teatru, a koji je u posljednjim godinama SSSR-a pohodio alternativnu umjetničku scenu te se na početku tranzicije iz kolabiranog socijalizma u kaotični kapitalizam bavio švercom, stasao u prvog čovjeka do Putina. Konkretno, u redatelja njegove političke karijere.

Film, baš kao i izvorni roman, niti ne skriva mnogobrojne poveznice između fiktivnog Baranova i stvarnog Surkova. Jedino je završetak filma radikalno drukčiji, ali do njega tek treba stići. Prvi dio 'Maga iz Kremlja' danas djeluje poprilično nevjerojatnim jer zorno prikazuje koliko je Rusija u 1990-ima bila neusporedivo otvorenije društvo od današnjega, puno bližeg Staljinovim vremenima nego onima u vrijeme posljednjega sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova i Putinova prethodnika Jeljcina.

Igra prijestolja koja je dovela Putina na vlast

Sam Baranov u tim godinama nije ni imao namjere baviti se politikom, već se, nakon studija kazališne režije i životne želje postavljanja znanstvenofantastičnog romana 'Mi' Jevgenija Zamjatina na daske koje život znače, posvetio televizijskoj produkciji. U to je vrijeme upoznao oligarha Borisa Berezovskog, u čijem se portfelju nalazila i ruska federalna televizija Prvi kanal, čime je dobrim dijelom nadzirao medijski prostor u zemlji koja je u Jeljcinovu drugom predsjedničkom mandatu bila puno bliže kaosu nego poretku.

Promućurni Berezovski shvatio je da se onemoćalom šefu države približava politički kraj te je upravo on zagovarao tadašnjeg ravnatelja Savezne službe sigurnosti (FSB) Vladimira Putina kao novog premijera, a uskoro i predsjednika. Film objašnjava da je javnosti nesklon Putin jedva prihvatio ponuđeni položaj, ali je ubrzo počeo gomilati moć u svojim rukama rješavajući se jednog po jednog dojučerašnjeg suradnika i pokrovitelja, uključujući samog Berezovskog koji je pomislio da će Putinom manipulirati kao i Jeljcinom. Ta mu se iluzija kobno osvetila jer je i njega Putin eliminirao iz svoje okoline.

U tom novom preslagivanju na vrhu ruske politike Baranov malo-pomalo stječe Putinovo povjerenje čineći sve da bi njegov novi šef postao ne samo neupitnim vladarom Rusije, već i simbolom njezina nezaustavljivog oporavka i širenja moći, ustrajavajući na prividu da Rusi upravljaju suvremenim svijetom. 'Postupaju sa mnom kao da sam predsjednik Finske', žali se u prvim godinama vlasti Putin nakon susreta sa svojim zapadnim kolegama.

To će promijeniti upravo njegov ključni savjetnik jer će ga, što vještom režijom, što kupovinom podrške, pretvoriti u arhetip snage, borbenosti i muškosti. Pritom će mu na ruku ići Putinova pobjeda u Drugom čečenskom ratu, ali mu neće naškoditi ni njegovo propuštanje spašavanja posade potonule podmornice Kursk. Ruska će javnost jedva dočekati nekoga tko čvrsto uvodi red u zemlji u kojoj je demokracija postala istoznačnicom za pad standarda, nesigurnost i silno bogaćenje pojedinaca.

Putin kao negativac iz filmova o Bondu

I dok film, kao i roman, prikazuje Baranova, zamišljenu inačicu Surkova, kao osobu naoko blage ćudi, smirenoga načina komuniciranja, ali zato krajnje lukavu, pritajeno okrutnu te sposobnu formulirati nekoliko poteza unaprijed, Putin u 'Magu iz Kremlja' djeluje gotovo kao glavni negativac iz filmova o Bondu, čak na rubu karikature. Tako je stalno namrgođen, nepovjerljiv, zarobljen u vlastitom poimanju politike kao gladijatorske arene te frustriran zbog sunovrata Rusije u 1990-ima u drugorazrednu silu razočaranih i besperspektivnih stanovnika.

Uz pomoć svog savjetnika on to mijenja u stilu 'izbornog cara', pri čemu će mu trebati nekoliko godina da stečenu moć doista privatizira eliminirajući svakoga tko mu na bilo koji način – politički, financijski i simbolički – želi osporiti ili ugroziti položaj. Baranov kao fiktivni lik održava Putinovo povjerenje jer mu njegovi savjeti donose korist, od učvršćivanja vlasti koju mu žele dovesti u pitanje novopečeni milijarderi do nametanja u međunarodnoj zajednici, u kojoj će početi kršiti ranije dogovore i norme te se upustiti u narušavanje suverenosti Gruzije i Ukrajine. Čak je i rusko otimanje Krima izvedbeno bila ideja Baranova.

Politički dojmljivo, umjetnički nešto manje

Film je neprijeporno politički upečatljiv jer sve poznate činjenice, kao i niz manje poznatih, ali i one nepoznate o Vladimiru Putinu te o njegovu najvažnijem savjetniku kronološki i dramaturški spaja u koherentnu cjelinu. Ipak, toj se cjelini mogu prigovoriti svojevrsna shemičnost i dvodimenzionalnost jer ono privatno i ono političko u priči međusobno djeluju distancirano, a sam je lik Baranova odveć eteričan za prilike u kojima se profilirao. Tumači ga Paul Dano (Bit će krvi, Fabelmanovi) ustrajavajući na interpretaciji čija bi minimalistička gluma trebala biti kontrapunkt tako kompleksnom pojedincu. S druge strane, Jude Law (Talentirani gospodin Ripley, Studengora) uvelike se potrudio i fizički i gestama nalikovati na Putina, ali je čak i stvarni Putin vedriji od svog tumača.

U glavnoj je ženskoj ulozi švedska oskarovka Alicia Vikander (Dankinja, Tomb Rider) te se u liku Ksenije, supruge Baranova, snašla opuštenije od svojih muških kolega, pri čemu je njezin lik još jedan primjer smjera ruske tranzicije od totalitarizma u propadanju preko krhke demokracije do povratka u personalnu autokraciju. Ksenija je u svemu tome izvukla maksimum te bila i ostala kritičar osobne i političke putanje samog Baranova. Što se tiče Vikander, s njom je redatelj Assayas uspješno surađivao na miniseriji 'Irma Vep', televizijskoj inačici njegova istoimenog filma iz 1996., u kojem je glavnu ulogu tumačila redateljeva buduća supruga Maggie Cheung, također zapažena u još jednoj njihovoj suradnji, filmu 'Clean'.

Mada su mu spomenuta ostvarenja umjetnički dojmljivija od 'Maga iz Kremlja', još jedan filmski portret Putina i putinizma zaslužuje punu pozornost zbog mnoštva pojedinosti o političaru koji je značajno utjecao na tijek 21. stoljeća. Hoće li u konačnici i on završiti kao Bondovi protivnici ili će samonametnuti car trijumfirati u vlastitom filmu? Čeka se rasplet.