'Ovo je Nigdjezemska. Stalno odlazim ondje'. Ne kaže to Petar Pan, fantastični lik iz istoimene kazališne drame iz 1904. škotskog književnika J. M. Barrieja, a koji je od praizvedbe ovog remek-djela u Londonu postao simbolom dječaka koji ne želi odrasti. Kaže to u filmu Michael njegov naslovni lik koji je od najranijeg djetinjstva u Petru Panu pronalazio nadahnuće za stvaranje vlastite Nigdjezemske.

Riječ je, naravno, o američkom glazbeniku Michaelu Jacksonu koji je doslovce cijeli svoj život proveo ispred mikrofona i kamera. I postao jednom od najvećih svjetskih pop-zvijezda u povijesti. I on je kao Barriejev fiktivni junak čeznuo za svijetom u kojem se ostaje vječno mlad, a sudbinski je to i postao jer je 2009. preminuo na pragu svoje 51. godine ostavivši iza sebe glazbeničko i zabavljačko nasljeđe koje će bilo tko teško nadmašiti. Spomenutu rečenicu Jackson u filmu izgovara ne nekom ljudskom biću nego svom kućnom ljubimcu, a zapravo prijatelju, čimpanzi Bubblesu.

Osim što je htio izgraditi vlastitu inačicu fantastičnog svijeta iz drame o Petru Panu te je to i učinio 1988. otvorivši u blizini Santa Barbare ranč Neverland, Jackson je od malena sanjario o vlastitu zoološkom vrtu te je osim ljubimca Bubblesa, udomio mnogobrojne životinje. Stvorio je tako vlastiti svijet ostvarene mašte koji je i za njega i za mnogobrojne obožavatelje djelovao poput bajke. Sve dok se nisu počele pojavljivati afere vezane uz njegov život pri čemu su najbombastičnije bile one o zlostavljanju djece na njegovu ranču.

…ali toga nema u filmu

Ima li toga u ovom filmu koji se pripremao godinama i – koji bi trebao postati jedan od najvećih kinohitova ovog proljeća u svijetu? Nema, ali je isprva trebalo biti. Naime, prema američkom magazinu Variety, jedna je od prvih verzija scenarija predvidjela to da priča počne 1993. kada je Evan Chandler iz Los Angelesa prvi optužio pjevačku zvijezdu da je seksualno napao njegova trinaestogodišnjeg sina Evana. Kasnije su slijedile nove optužbe među kojima i one postumne, opisane u dugometražnom dokumentarnom filmu Leaving Neverland iz 2019. u režiji Dana Reeda, nagrađenog Emmyjem.

Ipak, film je u cijelosti zaobišao drugi, skandalozniji dio života i karijere Michaela Jacksona te priča počinje i završava 1988. Tada je glazbenik bio usred svoje koncertne turneje koja je pratila objavljivanje njegova novog albuma Bad iz 1987. koja je od rujna te godine do siječnja 1989. privukla oko četiri milijuna i četiri stotine posjetitelja diljem svijeta. Film, dakle, ima kratki uvod i epilog u trenutku kada je Michael Jackson nedvojbeno najveća pop-zvijezda na planetu. Sve ono skandalozno što će tretirati i američko pravosuđe dolazi kasnije. Za autore Michaela to je, sukladno zamisli da se prati samo razdoblje od 1966. do 1988., izvan fokusa. I to je glavni problem.

Ima li priča nastavak?

Hoće li se taj problem razriješiti u novom filmu? Aktualni rad dvoznačno završava rečenicom u kojoj se ističe da se njegova priča – nastavlja. Znači li to i nastavak ovog filma koji je s prvotna tri i pol sata trajanja skraćen na oko dva sata? Ili to samo znači da je središnji lik u stvarnosti nastavio biti ono što jest, kralj popa?

U svakom slučaju, sedamnaest godina nakon pjevačeve smrti 25. lipnja 2009., u kina je stigao film koji je od početka imao ambiciju ponoviti, a možda i nadmašiti komercijalni i umjetnički uspjeh također biografske glazbene drame Bohemian Rhapsody iz 2018. redatelja Bryana Singera o drugoj velikoj, prerano preminuloj zvijezdi svjetske glazbene scene Freddieju Mercuryju, pjevaču rock sastava Queen (tportalovu kritiku pročitajte ovdje). Materijala je svakako bilo za sličan autorski pristup, a da se o utjecaju na glazbu 20. stoljeća niti ne govori.

Međutim, Michael je sve ono što Bohemian Rhapsody nije: ispolirani životopis koji namjerno vuče paralele između bajki koje je obožavao Michael Jackson i uglavnom bajkovita prikaza njegova puta među zvijezde. Film logiku bajke koristi i uvođenjem metaforičnog lika zločeste vještice, zapravo zločestog vještca.

Otac kao negativac

To je u konkretnom slučaju otac Michaela Jacksona, Joseph 'Joe' Jackson koji je s jedne strane bio, pokazuje to i film, presudna osoba u prepoznavanju glazbeničkog dara svih svojih sinova okupljenih u sastavu The Jackson 5 na čelu s najmlađim Michaelom, a s druge, nemilosrdni tiranin koji je brutalno tukao svoje malo dijete na bilo koji znak samosvijesti. Stoga ga je Michael uspoređivao s Kapetanom Kukom iz priče o Petru Panu maštajući da i on napokon završi u raljama krokodila.

I to je zapravo jedina kontroverzija koju obrazlaže film. Tako koncipiran Michael uistinu djeluje kao televizijska filmska biografija za poslijepodnevne sate koja ispred malog ekrana okuplja najširu obitelj. U tome ne bi bilo ništa sporno da film hotimice ne bira što će ekranizirati čak i u razdoblju na koje se referira. Primjerice, Jacksonove plastične operacije nosa, odnosno njegova stanjivanja, objašnjene su očevim ruganjima malenom Michaelu da je „nosat“, dok je izbjeljivanje pjevačeve kože u tim godinama potpuno preskočeno uz naznaku da je imao vitiligo kao kronični poremećaj pigmentacije kože koji se pak sve više širio.

Fizička promjena – još jedna osjetljiva tema

I dok se odluka autora filma da se iz, što praktičnih, što pragmatičnih razloga, ograniče na prva dva desetljeća pjevačeve karijere, i može razumjeti, izbjegavanje Jacksonove postupne fizičke transformacije iz Afroamerikanca u izgledom drukčijeg čovjeka, djeluje nevjerodostojno. Tim više jer ga se prikazuje kao osobu koja se zdušno bori za rasnu ravnopravnost u i dalje segregacijom, pa i rasizmom, opterećenu američkom društvu u prvoj polovici 1980.-ih.

Tada se trebalo izboriti da MTV uopće prikazuje videospotove već etablirane pjevačke zvijezde čiji je album Thriller iz 1982., višestruko nagrađen Grammyjima, i dalje najprodavaniji album svih vremena (službene brojke prelaze pedeset milijuna prodanih primjeraka, a neslužbene su veće za nekoliko desetaka milijuna), a videospot naslovne pjesme u režiji Johna Landisa film za sebe u kojem se Jackson potvrdio kao cjelokupni zabavljač. MTV je na počecima jednostavno protežirao bijele glazbenike za isto takvu publiku.

Spot s odabranim biografskim detaljima

Svih tih trenutaka u filmu, dakako, ima, ali se stječe dojam da je cjelina zapravo jedan veliki videospot za probrane biografske detalje svoga središnjeg lika. Priča de facto ne postoji već je prije riječ o nizanju manje-više poznate kronologije koja se, srećom, utapa u superiornu glazbenu kulisu nezaboravnih hitova, i onih iz vremena skupine The Jackson 5 (kasnije The Jacksons), i iz vremena solističkih nastupa i albuma.

Ta kronologija kreće 1966. u gradu Garyju u Indiani u kojem je Michael Jackson rođen 29. kolovoza 1958., a u kojem je njegov otac radio u čeličani čineći sve da njegova petorica sinova ostvare američki san baveći se glazbom. Taj će se san uskoro početi ostvarivati krajem 1960.-ih i početkom 1970.-ih s prvim albumima te hitovima poput "ABC" i "I'll Be There". Pritom je najmlađi među braćom Michael od prvih nastupa prepoznat kao čudo od djeteta koje će na kraju svojih tinejdžerskih godina poželjeti samostalnu karijeru.

Nju će inaugurirati album Off the Wall iz 1979., a planetarno popularizirati spomenuti albumi Thriller i Bad. Michaelova emancipacija i izlazak iz obiteljske sjene dovest će do sukoba s ocem, ali i majčine podrške, dok će mladi glazbenik osvajati naklonost ne samo svojim glasom i pjesmama, nego i originalnim plesnim nastupima i imidžem. Karijeru će mu gotovo prekinuti nesreća na snimanju televizijskog spota za Pepsi na kojem će mu plamen ozlijediti gornji dio glave. Kada 1984. ipak pristane na završnu turneju s braćom nazvanu Victory Tour bit će to trenutak opraštanja s prošlošću i očevom dominacijom i potvrda samostalnog uspona na tron pop glazbe.

Izvrsna gluma nećaka Jaafara

Ovaj slijed događaja u filmu prate pjesme koje su gotovo trenutačno postale klasicima žanra, osim spomenutih, i "I Want You Back", "Beat It" te "Billie Jean". Pritom Michael ima nešto, odnosno nekoga izvrsnog. To je glavni glumac Jaafar Jackson, glazbenikov nećak rođen 1996., sin njegova starijeg brata Jermainea koji je svojedobno napustio skupinu The Jackson 5. Ovo mu je prva filmska uloga pri čemu ne samo fizičkom sličnošću i nastupom, nego i suptilnim načinom na koji dočarava strica, od pjesme i plesa do konverzacija, u potpunosti opravdava svoj izbor. Baš kao i Juliano Krue Valdi kao Michael u dječačkoj dobi.

Film je zanatski korektno režirao Antoine Fuqua, najpoznatiji po filmovima s oskarovcem Denzelom Washingtonom (Dan obuke, serijal Pravednik), dok se od scenarija Johna Logana (Gladijator, Avijatičar) očekivalo puno više, ali je to bio danak ovako zamišljenom projektu. Najzvučnije je ime u glumačkoj ekipi Colman Domingo (Rustin, Sin Sing) koji je Josepha Jacksona utjelovio dovoljno sugestivno da film ipak ima kontrast između protagonista i antagonista.

U ostalim su ulogama Nia Long kao Michaelova majka Katherine, zatim Miles Teller kao njegov ključni menadžer John Branca, te Kendrick Sampson kao producent Michaelovih albuma Quincy Jones. Dovoljno sažet i prepun nezaboravnih pjesama, Michael puno bolje funkcionira kao nostalgijom nabijeni koncertni film, nego li kao biografska drama. Ako je to bio cilj ekipe, onda je on u cijelosti ostvaren. I to u Nigdjezemskoj.