Malo je toga iz raskošnog bazena društvenog konformizma što u svojoj novoj drami, Mama se opila ko majka, Ivor Martinić ne propušta kroz sito inteligentne subverzije. Dramski pisac izrazito reducirana, precizna, funkcionalna stila, koji napetost gradi kroz sitne pomake u odnosima i rijetko izlazi iz realističnog okvira, napisao je posebno za zagrebački Kerempuh humornu dramu, ili bolje rečeno tragikomediju, u kojoj svoju prepoznatljivu suzdržanost pomiče prema komičnom registru.

Polazeći od svega što je do sad oblikovalo rukopis Ivora Martinića, jasno je da od njega ne treba očekivati farsičnu razigranost, komediju situacije u klasičnom smislu, ili komični verbalni vatromet. Ono što možemo očekivati, i što se i događa u njegovom novom tekstu, jest da komedija ostaje prizemljena; Martinić humor koristi kao analitički instrument. I dalje je to drama lišena razigrane fabule, usredotočena na banalnost svakodnevnice, sa socijalno tipiziranim likovima i, ovaj put, za razliku od njegovih univerzalnih, bezvremenskih drama, uz inzistiranje na ekstremnoj preciznosti vremena i prostora.

Igra na rubu banalnosti, ali uz proplamsaje maštovitosti

Martinić ne želi zabaviti publiku brzim zapletom; on se bavi razotkrivanjem dubokih društvenih i intimnih trauma. Redateljica Marina Pejnović suočila se s teškim zadatkom: kako održati duhovitu napetost u drami u kojoj se ne događa ništa osim triježnjenja od dugogodišnjih laži, a da se pritom ne utopi u dosadi? Nije taj zadatak uspješno riješila. Zamišljena kao humoreska koja se polako pretvara u nemilosrdnu inventuru socijalne mimikrije i hipokrizije, predstava Mama se opila ko majka (premijera je bila u petak, 27. veljače), unatoč zabavnoj premisi i proplamsajima humora, ostaje zarobljena u tromom ritmu, a glumci zaglavljeni u igri na rubu banalnost i scenske statičnosti.

Ipak, dobro je prepoznala zrcalnu konstrukciju čitave drame (sve ima lice i naličje), pa u predstavu uplela elemente fantastike, kao domišljat kontrapunkt hiperrealizmu teksta i sjajan način vizualizacije sve one "istine koja izbija" dok se glavna junakinja nove Martinićeve dijagnoze suvremenog života (posve trijezno) klati na tankoj, majstorski izbalansiranoj granici između humora i duboke egzistencijalne tuge.

Što bi bilo kad bi svi rekli sve što stvarno misle

Marina (igra je Tanja Smoje) ima 52 godine. Zaposlena je, živi u stanu od 70 kvadrata u novozagrebačkom naselju Trnsko, majka je troje već odrasle djece i u stabilnom je braku. Naizgled, vodi skladan građanski život. Ali (zamišljam da se pitao Martinić kad se dosjetio dohvatiti dekonstrukcije tog privida), što ona zapravo misli i osjeća? Što stvarno misli i osjeća neka 52-godišnja supruga, majka… itd., na jedan prosječan dan, okružena poznatim (ne)izvjesnostima svakodnevnih ljudskih situacija, obiteljskih dinamika i društvenih maski, koje svi nosimo?

I, što bi se dogodilo kad bi sve to što doista misli i osjeća odjednom izgovorila? Sjajan kroničar suvremenog građanskog mentaliteta, Martinić zna da se tako nešto u stvarnom životu ne događa. Niti jedna majka neće kćerinom dečku reći da je neambiciozni kreten i da njenoj curici nije ni do koljena. Niti jedna supruga neće mužu reći da je drag, ali eto, tako običan. Kad ste čuli da je netko susjedima otvoreno rekao da ne, mi nikako nismo slični vama, mi smo bolji od vas? Tko je ikad dominantnoj majci odbrusio u lice da je iritantna, nametljiva i nije u pravu? Možda, kad se napio.

Sve je izraženo u dihotomijama

I zato Martinić koristi motiv pijanstva kao katalizator, pri čemu uspijeva izbjeći banalnost time što dramski sukob ne gradi na samom činu opijanja, nego na precizno planiranoj odluci o gubitku kontrole: njegova Marina nije nikakva pasivna žrtva alkohola, već žena koja se svjesno i planski odlučuje napiti, pretvarajući taj čin u svojevrsni izvedbeni projekt. Marina je do danas bila trezvena, kontrolirana i pristojna. Čak joj je i smijeh, kako će kasnije primijetiti susjeda Klara (Mia Anočić – Valentić), uvijek strogo kontroliran. I eto, danas je ta strogo kontrolirana žena odlučila izvesti strogo kontrolirano, nepristojno iskliznuće iz kontrole.

Time se uspostavlja ono što se može nazvati dvostrukom dramaturškom matricom koja obilježava čitav komad i koja služi kao glavni metodološki alat za Martinićevu tužno-humornu anatomiju (malo)građanskog mentaliteta: sve je u ovoj drami – od jezične i simboličke, žanrovske, stilske, do strukturne razine – izraženo u dihotomijama.

Kad je riječ o simptomima društva u mikrostrukturama – obitelji, svakodnevici, emocionalnim odnosima – Martinić je sjajan dijagnostičar. Svaku pukotinu, svaki rascjep, on će precizno izdvojiti i besprijekorno točno razotkriti kroz dijalog. Ovaj put, odmiče se od svojih tipičnih dramskih postupaka, pa se umjesto uobičajene suptilnosti izraza odlučuje za poplavu izravnih priznanja, a toj radikalnoj eksplicitnosti jezika pridružuje radikalan dokumentarizam: inzistira na tome da se drama odvija točno 9. ožujka 2025. godine.

Znate li što se dogodilo 9. ožujka 2025.?

Taj dan ne tretira kao estetsku kulisu, već kao ključno dramaturško i dokumentarističko sidrište koje određuje cjelokupnu atmosferu i postupke likova, pa i njihov odnos s publikom. Apsolutnu autentičnost trenutka uspostavlja kroz pregled specifičnih socioekonomskih uvjeta, koji se taksativno tekstualno navode na displeju dok publika polako puni gledalište. Saznat ćete, na primjer, da je tog dana kila kruha u Lidlu stajala 0,59 eura, a krastavci u tegli 2,49. Dan je bio jedan od najtoplijih u ožujku, s temperaturama iznad prosjeka za to doba godine. Nisu zabilježene nikakve oborine, a nebo je pretežno vedro, ugođaj je proljetni.

Lokalni kontekst (Tomašević i Thompson) prelama se s globalnim događajima (rat u Ukrajini, Trump, Putin). Lokacija je upravo stan u Trnskom (a ne u Dubravi ili centru, napominje se). Likovi su "zarobljeni" u zadanim okolnostima: autor glumce unaprijed sprječava da pobjegnu u općenitost i prisiljava ih da žive u preciznoj materijalnoj stvarnosti konkretnog trenutka, dok gledatelji iz budućnosti već znaju što se dogodilo nakon njega. Marina se izravno obraća gledateljima svjesna da oni već znaju ishode globalnih sukoba i političkih previranja koji nju u tom času brinu: stvara se napetost između fiksne sadašnjosti lika i superiornog znanja publike koja dolazi iz budućnosti, odnosno, nas koji u danom trenutku sjedimo u gledalištu.

Fantastika kao korektiv realizma

Tu hiperrealističnu usidrenost koja likove predstavlja kao stvarne sudionike točno određenog ekonomskog i društvenog škripca, u kombinaciji s meta-teatralnošću (Marina je svjesna da se nalazi na pozornici i da gledatelji znaju budućnost koju ona tek iščekuje) i tekstom koji pretpostavlja postojanje različitih istina (onih društveno-prihvatljivih i onih koje držimo u sebi), redateljica Marina Pejnović lucidno se dosjetila provući kroz prizmu fantastike. Iskoraci u misli, praćeni promjenom svjetla i zamrzavanjem ostalih likova, uobličeni su kao svojevrsni trenuci "stop-animacije", neka vrsta "trijeznih" performansa u kojima Marina deus ex machina realizira svoje imaginarne fizičke obračune s onima koji je živciraju (razbija glavu kćerinom dečku, na primjer, ili izlazi iz stana i naprosto odlazi).

Komika se na početku drame gradi na apsurdnom kontrastu između pedantne logističke pripreme i stanja pijanstva; umjesto spontanosti, publika svjedoči pokušaju "upravljanja kaosom". Marina želi "biti pijana kao svinja" pa taksativno nabraja boce koje će isprazniti, od amara do ruma, viskija i džina, a situaciju sa smrtnom ozbiljnošću shvaća i njezin muž Zoran (Hrvoje Kečkeš) koji kroz čitav niz komičnih, gotovo ritualnih radnji, pretvara stan u poligon osiguran od "elementarne nepogode": provjerava treba li maknuti tepihe, staviti plastiku preko stolica i odvrnuti lustere kako se Marina na njima ne bi poželjela ljuljati.

Koreografija jednog pijanstva

Odlučuje skloniti najoštrije noževe i čaše s teškim dnom kako ga Marina ne bi gađala ako joj "pod alkoholom ispliva neko zamjeranje". On Marinu shvaća toliko ozbiljno da pijanstvo tretira kao legitimno ratno stanje i, kao dobar muž, pruža joj apsolutnu podršku. On je tu da je "štiti" od nje same. Potom dolazi kći Tea (glumi ju Anica Kontić), koja podržava majku i želi s njom popiti prvu čašu, s dečkom Tomom (Jakov Zovko), koji se postavlja kao "profesionalac", nudeći savjete kako izbjeći mamurluk pomoću masnog bureka i cijeđenih mandarina. Stižu zatim i oduševljeni susjedi Klara i Miro (Vedran Mlikota); donose dodatne boce alkohola "da slučajno ne ponestane", a čak se i majka Vesna (Branka Trlin) nenajavljeno pojavljuje, kako bi vidjela to "čudo".

Tijekom večeri Marina koristi alkoholni alibi za frontalni napad na, formalno rečeno, građansku hipokriziju (dok zapravo samo izravno artikulira nešto što inače nikad ne bi izgovorila). Priznanje da Marina i Zoran dvadeset godina lažu susjedima da glasaju za HDZ (dok zapravo glasaju za ljevicu) te da su na peticije upisivali krivi OIB jer nisu znali kako bi im to rekli, vrhunac je crnog humora o hrvatskom konformizmu. Komičan je i očaj roditelja jer im kći potajno sluša grupu Magazin, unatoč tome što su je godinama vodili na Pipse i Psihomodo pop, a duhovitost proizlazi i iz pretvaranja običnih kućanskih nezgoda u epske frustracije; priča o prekratkim zavjesama uključuje cijeli lanac nesreća.

Prepoznatljivo, ali nema katarze

Martinić se majstorski poigrava socijalnim klišejima: tko se neće prepoznati u Zoranovom priznanju da su se i njemu zavjese činile prekratkima ali je "mislio da to tako treba biti"? Ili Klarinoj izjavi da svaku večer popije čašu vina da proslavi što je proživjela još jedan dan a da nikoga nije ubila? Mia Anočić – Valentić u ovoj ulozi jedina donekle odskače od inače usporenog ritma predstave, donoseći sirovu energiju u inače statičnu atmosferu dnevne sobe novozagrebačkog stana u kojem se odvija radnja (scenografija Liberte Mišan drži se generičke bezličnosti uniformiranog interijera).

Marina je izvedena kao lik koji se mijenja kroz ogoljenje istine – autor i pred nju postavlja zrcalo: majstorska je scena u kojoj se Klara, nakon što je Marina proglasi zatucanom, vraća sa "svojom istinom" i uzvraća udarac njenoj poziciji moralne nadmoći koju si je sama dodijelila: Marina je hladna, usiljena, neugodna osoba, čak povremeno i zlobna, djeca su joj nepristojna, a kolači joj uvijek ispadnu suhi.

Martinićev humor funkcionira jer precizno hvata mentalitet suvremene urbane sredine, s jasno prepoznatljivim situacijama i rečenicama koje publika dočekuje s odobravanjem jer ih prepoznaje iz vlastitog iskustva. No, u nedostatku dinamičnije režijske artikulacije čak je i emocionalni vrhunac fabule – koji se događa dolaskom Marinine majke Vesne – lišen katarze, pa se i humorna oštrica završnog dramaturškog obrata pomalo gubi u razvodnjenom tempu završnice. Da se zgusne, s bržim tempom i manje praznog hoda, bila bi sjajna.