Na prvi pogled, čini se kao jednostavno, ekonomično rješenje: jedan glumac, jedan tekst, nema razgranate radnje, nema kolektivne dinamike. Statičnost se, zapravo, podrazumijeva. Nitko ne očekuje složenu dramaturgiju ni scensku razigranost. Ali monodrama je nezahvalna forma. Prvo zato što je glumac na sceni ustvari gol. Nema partnera, nema dijaloga, mizanscene, ničega nema, svi se sudari moraju proizvesti iznutra, a ipak biti vidljivi, bez dociranja i sklizanja u deklaraciju.

Kad se pritom radi monodrama kao hommage jednom prkosnom, retorički razbarušenom, polemičnom pjesniku koji miješa nacionalni patos i intimnu ispovijed, političku strast i autonomiju, katolički imaginarij i egzistencijalnu samoću, tanka je linija između sentimentalne ispovijedi i ideološki zabetoniranog pamfleta. Zato se Zoran Čubrilo dosjetio svoju kazališnu posvetu Borisu Maruni, pjesniku snažne biografije i još snažnijeg političkog i identitetskog naboja, oblikovati kao scenski kolaž: hibrid glazbeno-glumačkog performansa i ideološko-estetsko-etičke biografske rekonstrukcije kroz (uglavnom) poeziju.

On je to nazvao poetsko-političkim putopisom. Uzeo je Marunine autobiografske, esejističke, kolumnističke i poetske zapise i ulančao ih u jedinstvenu 60-minutnu monološku strukturu "sa suigračem" – neku vrstu fragmentiranog jednoglasja u kojemu esencijalno solističkom, autorefleksivnom glumačkom iskazu pjesnika-emigranta strukturni i idejni kontrapunkt daje Stanislav Kovačić, glazbenik i "povremeni" glumac na sceni.

Čovjek koji nije bio kao drugi ljudi

I, u skladu s Maruninom beskompromisno nepretencioznom intelektualnošću punom ironije, patosa i provokacije (i izravnoj aluziji na pjesnikov lucidno prizemljen diskurzivni registar), nazvao ga Bullshit, lipi moj, premijerno izveden u srijedu, 18. veljače u Zagrebačkom kazalištu mladih. S jedne strane nelinearna struja svijesti koja se neprestano vraća istim traumatskim čvorištima koristeći biografiju pjesnika kao poligon za dekonstrukciju nacionalnih mitova, a s druge glas koji ga izaziva, "nevidljivi netko" s kojim pjesnik vječno polemizira, glas kritičara koji od njega zahtijeva "osjećajnije" ili "borbenije" pjesme, zvučni most između Maruninih dviju domovina, one mitske, "zasađene malo ukrivo" i one emigrantske, hispanske.

"Zašto nisam kao drugi ljudi", pita se pjesnik, vječni promatrač i izopćenik, nesposoban ne biti svjedokom vremena, nesposoban biti zadovoljno ljudsko čeljade u korumpiranom svijetu; tragična, Hrvatima i Hrvatskom opsjednuta figura, glas savjesti okupan krvlju i suzama pjesničkoga poziva plaćenog gubitkom obične ljudske sreće. La poesie c'est moi – poezija, to sam ja, kaže Maruna; tako je jednostavno. A iako sam pjesnik pojavu iznimnog pojedinca prokazuje kao iluziju, ja bih se ipak u ovom poetsko-kritičkom osvrtu na novu ZKM-ovu predstavu pozvala na istinitost tvrdnje da "s vremena na vrijeme pojavi se izniman čovjek, nadaren u svakom pogledu. To je sreća, i on govori za sve nas, taj čovjek."

Tekst je u prvom planu

Onaj tko nije u stanju ignorirati svijet oko sebe, naprosto ne može biti kao drugi ljudi. Taj tvrdoglavo nekonformistički tip angažmana, ukorijenjen u osobnom iskustvu i jasnom osjećaju odgovornosti, to je ono što nam itekako treba. Da govori za sve nas, taj čovjek. I užitak ga je slušati. Tako lucidan, rezolutan, bez autocenzure, javni intelektualac s etičkim uporištem. Dosljedan u svojem integritetu i savjesti.

Predstava koju je glumac Zoran Čubrilo koncipirao, oblikovao, odglumio i režirao manje funkcionira kao kazališni događaj a više kao koncentrirani podsjetnik na glas koji je obilježio jednu epohu i koji, izvan retoričkog patosa, i dalje zvuči neugodno aktualno. Nema tu nekih rizika ni formalnih iznenađenja, a sam Čubrilo glumi kontrolirano, gotovo suzdržano, ne imitira, ne poseže za biografskom ilustracijom, ne upada u klišeje retoričke napuhanosti, ne pretjeruje sa samouvjerenošću, ne parafrazira, ne kliže u patos.

Režijski nastoji ne ostati zatvoren u jednoj poziciji, mijenja scenske osi – sjeda za stol, ustaje, prilazi glazbeniku koji funkcionira kao povremeni suigrač kako bi se stvorio dojam latentne polemike, pa se iz te kratke usputne razmjene povlači, pa zajedno pjevaju, piju rakiju, laju i, kad naraciju preuzima glas u offu, i sami postaju promatrači.

Ontologija poraza

Uvodni dijelovi uspostavljaju figuru pripovjedača kao čovjeka razapetog između sentimentalnih sjećanja i grube stvarnosti na drugom kraju svijeta. Njegov identitet definiran je bjegovima i selidbama – od Podpraga i Zaprešića, preko talijanskih logora, do Argentine, Vancouvera i Los Angelesa. Ta dislociranost omogućuje mu da hrvatski jezik osjeća kroz sva tri narječja, ali i da prema domovini zauzme poziciju vječnog autsajdera koji "sumnja i u sumnje vlastitih sumnji".

Središnji i najsnažniji strukturni element predstave je litanija o Blajburgu, pri čemu "Blajburg" prestaje biti samo povijesni lokalitet ili politička točka prijepora i postaje sveprisutni, ontološki šum. Pripovjedač Blajburg pronalazi u svemu: u kupnji cipela, u Johnnyju Walkeru, u razvodu braka, u posjetu meksičkom restoranu, pa čak i u podrezivanju noktiju. Svijet je "mrtvački ples" u kojem je svaki izlaz samo novi Blajburg – nijansa koja vješto ocrtava psihološko stanje emigracije koja, bježeći od povijesti, u nju upada dublje nego ikad.

Drugi ključni sloj predstave bavi se gorkim razočaranjem nakon povratka u domovinu 1990. godine koji mu donosi spoznaju o neiskorijenjenoj korupciji i društvenoj propasti. Njegova je kritika dvosmjerna: on ne krivi samo vlast, već i narod, jer vlast je, kako kaže, slika nas samih. Ironija doseže vrhunac u opisu emigranta koji "štedi za narodnu stvar" dok boravi u krugovima pakla kockarske meke, a završnica donosi katarzičnu, gotovo nadrealnu sliku u kojoj pripovjedač zamišlja svoj ulazak u Sabor kao "mali Bog", tjerajući zastupnike kući uz riječi: "Idite u miru svojim kućama, idioti".

Borba je ono što nas čini ljudima

Napjevi u tekstu funkcioniraju kao sidra sjećanja, evocirajući emocionalni prostor domovine, a simbolika laveža podcrtava osjećaj ugroženosti i samoće. Dok tekst opsesivno pulsira oko traume Blajburga, glazbene intervencije poput kičastog pokliča "Viva Las Vegas" ili španjolskih fraza unose elemente apsurda i groteske. Zvučni sloj predstave služi kao auditivni marker identiteta koji se neprestano lomi između dviju stvarnosti, pri čemu Kovačić unosi potreban ironijski odmak i funkcionira kao svojevrsni "teaser" koji razbija težinu Marunina "samoživog bezdana". Ipak, struktura mu povjerava znatan dio dramske ravnoteže, što u tako ogoljenoj formi nije jednostavan zadatak, jer u reduciranom kazališnom okviru svaka izvedbena nijansa može biti presudna za ukupan dojam.

No, budući da smisao ovog komada nije puka biografska rekapitulacija, već umjetnička dekonstrukcija jednog identiteta trajno obilježenog bjegovima i sumnjama – "admirala vlastitih priviđenja" koji istinu pronalazi u poeziji – predstava Bullshit, lipi moj ipak funkcionira, kao posveta čovjeku koji nije znao šutjeti, koji je nastavio govoriti, za sve nas, kroz sve svoje borbe za opstanak, znajući da će neminovno završiti tišinom. Meč možda na kraju moramo predati, ali sama borba – taj glas koji polemizira s poviješću i sudbinom – ono je što nas čini ljudima. Pa, vrijedi podsjetiti se toga.