U četvrtoj godini dodjele tportalove nagrade Vizionar godine, koja ističe pojedince čije ideje, projekti i inicijative mijenjaju način na koji u Hrvatskoj živimo, radimo i stvaramo, nominacija Ivane Bodrožić u kategoriji kulture nameće se kao prirodno priznanje dvadesetogodišnjem radu koji beskompromisno spaja književnu snagu i društvenu odgovornost.

Nagrađivana prozaistkinja, pjesnikinja, kolumnistica i javna intelektualka čiji je književni rad doživio izniman međunarodni uspjeh, Bodrožić je nominaciju donio dugogodišnji autorski kontinuitet kojim dosljedno otvara za hrvatsko društvo presudne teme poput identiteta, tijela, pripadanja i društvenih normi. Književnom nagradom Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD), koju je osvojila za roman Sinovi, kćeri (2020.), ova cijenjena autorica okrunila je svoj ugled na međunarodnom polju te zaokružila dva desetljeća dugu karijeru započetu antologijskim romanom Hotel Zagorje.

Nagrada Vizionar godine dodjeljuje se u pet kategorija – gospodarstvo, tehnologija, društvo, kultura i sport – uz glavnu, krovnu nagradu, a odabir nominiranih proizlazi iz izbora stotinu tportalovih suradnika, komentatora, sugovornika, analitičara i kroničara medija. U kategoriji kulture taj popis uključuje i intendanticu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Ivu Hraste Sočo te filmskog redatelja Igora Bezinovića. Na svečanosti u Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu 13. svibnja o laureatima će odlučivati stručni žiri sastavljen od vodećih imena biznisa, znanosti i umjetnosti, poput Martine Dalić, Borisa Jokića, Zrinke Cvitešić i prošlogodišnjeg laureata Nebojše Slijepčevića.

Gdje završava književnost, a počinje javna uloga

Pitanje što uopće znači biti "vizionar" u književnosti u ovom se kontekstu nameće kao pitanje odnosa između javne uloge autora i samog procesa pisanja. U okviru tportalova izbora, koji prepoznaje pojedince što razmišljaju izvan zadanih okvira i nastoje mijenjati društvo, otvara se i dilema koliko je književnost istodobno osobni i društveno relevantan čin. Za samu autoricu, titula vizionara u literarnom kontekstu, kako je rekla u razgovoru za tportal u povodu nominacije, dolazi posve prirodno.

"Kontekst književnosti i titula vizionara možda najviše od svega dolaze prirodno jer spajaju dva pojma koja itekako idu zajedno. Mijenjati sliku Hrvatske na bolje, to jest, činiti da se ono za čime žudimo pretvara u autentičnu priču o nama, jest korak kojim započinjemo ono izuzetno u pisanju", kazala je Bodrožić.

Njezin biografski put neraskidivo je tkanje između geografije gubitka i arhitekture sjećanja. Rođena 1982. godine u Vukovaru, djetinjstvo joj je brutalno prekinuto ljetom 1991. godine kada odlazi na ljetovanje s kojeg se, zbog rata, više nikada neće vratiti u rodni dom. Gubitak oca Ante, ubijenog na Ovčari, temeljna je trauma iz koje izrasta krik njezina pisanja. Godine progonstva provela je seleći se od Jadrana preko Kumrovca do Zagreba, pronalazeći konstantu u vijestima i knjigama koje je ponekad, kako je sama priznala, čak i krala iz đačkih domova, da bi potom magistrirala filozofiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kontinuitet jedne autorske putanje

Profesionalna putanja Ivane Bodrožić započinje zbirkom poezije Prvi korak u tamu (2005.), za koju dobiva nagrade Goran za mlade pjesnike i Kvirin, no tek će je trijumf romana Hotel Zagorje (2010.) definitivno pozicionirati kao jednu od ključnih figura suvremene hrvatske književnosti i beskompromisnu kritičarku društva. Taj poluautobiografski tekst o odrastanju u izbjegličkom hotelu postao je generacijski važan, prikazujući rat iz perspektive djeteta bez patosa. Njezin spisateljski put nakon tog se proboja nastavio razvijati kao svestran i žanrovski bogat opus koji dosljedno ispituje granice između privatnog i političkog.

Šireći svoj tematski i formalni raspon, u godinama koje su uslijedile objavila je zbirke poezije Prijelaz za divlje životinje (2012.) i In a Sentimental Mood (2017.), dokazujući da je njezin pjesnički glas, iako intimniji i jezično zgusnutiji, neraskidivo povezan s njezinom prozom. Istodobno, kroz zbirku kratkih priča 100% pamuk (2014.) te oštar i politički angažiran roman Rupa (2016.) – za koji je nagrađena priznanjem Balkan Noir – autorica je beskompromisno secirala korupciju i moralni raspad tranzicijskog društva.

Djela su joj prevedena na dvanaest jezika – engleski, njemački, francuski, talijanski, češki, danski, španjolski, makedonski, bugarski, slovenski, mađarski i turski, te objavljena u ukupno trinaest zemalja, pri čemu tri naslova u SAD-u, uključujući i audio knjige The Hotel Tito (Hotel Zagorje) i We Trade Our Night for Someone Else’s Day (Rupa). Njezin rad obuhvaća i britke kolumne te književnost za djecu, dok njezine knjige svjedoče o univerzalnom dosegu motiva poput tijela kao mjesta identiteta i društvenih mehanizama isključivanja. Upravo to sustavno odbijanje "velikih narativa" u korist istraživanja pukotina svakodnevice učvrstilo je njezinu poziciju jednog od najprepoznatljivijih glasova suvremene hrvatske proze čiji je angažman u javnom prostoru organski produžetak njezina pisanja.

Ja samo pokušavam nešto shvatiti i savladati

U tom kontekstu otvara se i pitanje samog procesa nastanka teksta – koliko je on stvar discipline, a koliko neposrednog odnosa između života i teme, na što Bodrožić odgovara odbacujući ideju o posebnim ritualima ili izdvojenim uvjetima pisanja. "Vjerujem u istinsko poklapanje teme i života, ono koje će dati rezultat kad jednom zaronite za pričom. Svaki posebni ritual u kojem bismo se tako odmicali mogao bi rezultirati pogreškom ili uspjehom pa nikad ne bismo bili sigurni." Kontinuitet tog pristupa vidi i u vlastitoj autorskoj putanji, koju opisuje kao put bez naglašenih prijeloma ili samonametnutih transformacija. "Vrlo malo, rekla bih, iz mog autorskog rada prvo izlazi pokušaj da nešto savladam, da razumijem ono što mi izmiče, da shvatim koje su posljedice baš te unutarnje promjene. Meni je to sve jedna Ivana, ali dopuštam da netko drugi ima drugačiji pogled."

Međunarodni uspjeh Ivane Bodrožić očituje se u impresivnom nizu inozemnih izdanja njezinih djela u metropolama poput New Yorka, Londona, Pariza, Beča, Münchena, Arlesa, Praga, Skoplja, Istanbula, Kopenhagena, Budimpešte, Palerma i Tenerifa. Osim proze, zapaženu inozemnu publiku pronašla je i njezina poezija, pa je tako zbirka Prvi korak u tamu objavljena u Španjolskoj 2011. godine, dok je zbirka In a Sentimental Mood izdana u Srbiji te u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ovako širok međunarodni doseg, koji dodatno potvrđuju uvrštavanje njezinih pjesama u prestižne antologije poput njemačkog izdanja Grand Tour te objavljivanje ulomaka u utjecajnim književnim časopisima kao što su Asymptote i Agni, jasno pozicionira autoricu kao jedan od najprepoznatljivijih glasova suvremene hrvatske proze. Vrhunac međunarodnog priznanja stigao je s romanom Sinovi, kćeri (2020.), koji je osvojio prestižnu EBRD-ovu nagradu za književnost 2025. u Londonu, uz regionalnu nagradu "Meša Selimović".

Fikcija kao dijagnoza društva

Obrazlažući tu odluku, predsjednica žirija Maya Jaggi istaknula je "okrepljujuću iskrenost i svježinu" kojom autorica progovara kroz tri upečatljiva glasa: mlade žene s locked-in sindromom, njezina ljubavnika zarobljenog u tijelu koje ne prepoznaje kao vlastito te majke "zazidane" konzervativnim odgojem. Žiri je posebno pohvalio način na koji narativ detektira kako ratovi i traume iz prošlosti inficiraju sadašnjost, ukazujući na one potisnute dijelove nas samih koje cenzuriramo kako bismo se uklopili u društvene okvire.

Za samu autoricu, ova prestižna nagrada, reklla je, potvrđuje da priče iz našeg društva tek "pogledom izvana" dobivaju dubinu i širinu, čime se otvaraju nove perspektive koje su bile presudne i za njezinu nominaciju za vizionarku godine. No, naglašava, ništa od toga ne bi bilo moguće bez vrhunskog prijevoda. "Tu prije svega treba spomenuti prevoditeljicu Ellen Elias Bursać, bez čijeg bi sjajnog prijevoda roman ostao sasvim nezapažen", govori. "Ponekad priče koje imamo u našem društvu tek jednim izokretanjem, odnosno pogledom izvana, dobiju dubinu, širinu i ono što ih čini posebnima. A ono što za mene čini roman posebnim jest vjera od prve stranice da imam što za reći."

Kao angažirana javna figura, Ivana Bodrožić kroz svoje stavove nudi beskompromisnu dijagnozu suvremenog društva, polazeći od teze Alberta Camusa da je fikcija "laž kroz koju spoznajemo istinu". Za nju priča nije samo literarni žanr, već temeljna sila koja diktira našu stvarnost: čitav svijet funkcionira na temelju fikcija u koje biramo vjerovati – od fiktivnih ratnih identiteta do potrošačkih navika. Posebno je britka u analizi patrijarhata i nametnute "majčinske krivnje", dekonstruirajući uloge koje su ženama nametnute unutar sustava koji ih drži u podređenom položaju. Njezin aktivistički glas najizravnije odjekuje u temi femicida, gdje oštro podsjeća da državu čine njezini građani, a nefunkcionalnost sustava vidi kao izravan odraz društvenih vrijednosti koje nasilje još uvijek toleriraju.

Nevjerojatne se stvari nađu u dobrim knjigama!

Ulazak Ivane Bodrožić među finaliste tportalove nagrade koja okuplja predstavnike biznisa, tehnologije i institucija otvara i pitanje mjerljivosti različitih oblika utjecaja – kako usporediti "društvenu hrabrost" književnosti s egzaktnošću poslovnih rezultata. Ona, međutim, ne pristaje na tu vrstu podjele, nego je vraća na razinu autorskog čina, naglašavajući važnost intelektualnog poštenja. "U najmanju ruku, društvena je hrabrost uzeti jednu temu koja se tiče svih nas, obgrliti je sa svih strana, osjećati i gledati likove od početka do kraja, a onda pod svojim imenom objaviti roman. Kao književnica osjećam se dobro, ali još bolje se osjećam pod svojim imenom i prezimenom u društvu takvih vizionara".

Napisati roman kao što je Sinovi, kćeri za njegovu je autoricu ispit društvene hrabrosti koji zahtijeva suočavanje s traumama koje inficiraju našu sadašnjost i njihovo hrabro iznošenje, no trijumf tog romana u Londonu svakako nije samo osobni uspjeh spisateljice i njezine prevoditeljice, već i trenutak u kojem je hrvatska književnost dobila snažno međunarodno priznanje. U kontekstu Vizionara godine, projekta koji naglašava utjecaj i važnost za mlađe generacije, Ivana Bodrožić odgovornost ne vidi kao teret, nego prije kao mogućnost. "Mislim da su 'Vizionari godine' postali upravo oni koji nisu tome težili. Shodno tome ne osjećam teret te odgovornosti; možda samo želju da nekome budem inspiracija, vodilja, priča koja ima početak i kraj".

Na pitanje o budućnosti Hrvatske i ulozi književnosti u oblikovanju društva, njezin odgovor ostaje suzdržan, ali jasan u vjeri u snagu dobrog teksta. "Moja vizija Hrvatske bila bi da zadrži dio svoje osobnosti, iako je ovako mala, da zadrži makar mrvu vlastite ideje o prirodi, svom bogatstvu, svemu onome čime se još ima pohvaliti. Ako će netko čitati knjige njezinih autora, onda vjerujem da hoće; u dobrim knjigama uvijek su nevjerojatne stvari". No, kada se ugase svjetla pozornice, najbitnije joj je, kaže, očuvati ono najintimnije, "djecu, obitelj, prijatelje, osjećaj vlastite kože pod prstima", dok pogled prema budućem pisanju ponovno vraća društvu, tom "dramatičnom, a opet tako skrivenom sudaru između ljudi i njihovih navika preživljavanja". Njezin se vizionarski put nastavlja.