U domaćem kulturnom prostoru, u kojem institucionalne promjene često sporo prate zahtjeve suvremene društvene dinamike, upravljački modeli koji rezultiraju dugoročnim, strukturnim pomacima otvaraju prostor za drugačije razumijevanje uloge kulturnih aktera u redefiniranju odnosa između institucija, publike i društva. U tom kontekstu, strateški zahvat dr. sc. Ive Hraste Sočo – materijaliziran 2025. godine u novoj sceni HNK2 – predstavlja primjer upravljačke intervencije koja nadilazi razinu pojedinačnog projekta i ulazi u sferu trajne reartikulacije institucionalnog djelovanja, pomaka koji potiče na preispitivanje pojma vizionarstva u kulturi.

Otvorenje modernog kompleksa u Adžijinoj ulici, prepoznato kao najznačajniji infrastrukturni iskorak u novijoj povijesti hrvatskog kazališta koji središnju nacionalnu kazališnu kuću usmjerava prema suvremenijoj i međunarodno otvorenoj poziciji, intendantici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu donijelo je nominaciju za tportalova Vizionara godine u području kulture, kao priznanje za rad koji dugoročno mijenja kulturni i društveni krajolik.

Nominaciju potpisuje "tportalovih 100" stručnjaka, analitičara i kroničara koji su u njezinu vođenju HNK-a prepoznali sposobnost da se okoštale strukture tradicije pretoče u dinamičan, suvremen i društveno relevantan sustav koji otvara nove perspektive.

Ništa bez kolektivnog rada i društvene odgovornosti

U razgovoru koji tim povodom vodimo za tportal, intendantica priznanje ne tumači kao osobni kapital, nego kao potvrdu kolektivnog rada: "Prije svega, to priznanje doživljavam kao čast i razlog za iskrenu zahvalnost svima koji prate i promišljaju kulturu te su u mom radu prepoznali nešto vrijedno izdvajanja. No jednako mi je važno naglasiti da vođenje nacionalnog kazališta, osobito institucije poput Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, nikada nije individualni pothvat. Ono je, u svojoj srži, timski rad", rekla je Hraste Sočo. Takvu poziciju dalje razrađuje kroz naglasak na ansamblu i infrastrukturi koja omogućuje realizaciju ideja.

"Iza svake ideje ili smjera koji se možda prepoznaju kao 'vizija' stoji širok krug ljudi – od najbližih suradnika do tehničkog osoblja i, naravno, umjetnika. Bez njihova znanja, predanosti i svakodnevnog rada svaka bi vizija ostala tek na razini zamišljaja; upravo su oni ti koji je pretvaraju u djelo", pojašnjava, naglašavajući i širi društveni okvir djelovanja nacionalnog teatra. "Nacionalno kazalište danas ne može biti tek čuvar baštine, iako ta dimenzija ostaje temeljna. Ono je i prostor identiteta, ali i aktivni sudionik društvenih procesa – mjesto koje reagira, propituje i pokreće. Nastojimo programom, ali i različitim inicijativama izvan repertoara, odgovarati na promjene u društvu i otvarati prostor za nove perspektive. Ako se u tome prepoznaje određena vizionarska komponenta, onda bih rekla da proizlazi upravo iz tog nastojanja da kazalište bude ne samo refleksija, nego i katalizator promjena."

Biografski mozaik: Od pozornice do diplomacije

Portret Ive Hraste Sočo nemoguće je naslikati bez osvrta na njezin višeslojan životni i profesionalni put. Rođena 1967. u obitelji istaknutih intelektualaca, rano je spojila umjetničku praksu s njezinim širim društvenim kontekstom. Solo pjevanje diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a već s dvadeset godina debitirala na pozornici zagrebačkog nacionalnog teatra kao Euridika, čime je postala jedna od najmlađih solistica u povijesti te kuće. Tijekom operne karijere ostvarila je bogat repertoar od 27 sopranskih uloga, nastupajući i na velikim svjetskim pozornicama, uključujući Boljšoj teatar u Moskvi, te u gradovima poput Kijeva, Napulja i Beča.

Uz studij na Muzičkoj akademiji, završila je i studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 2012. doktorirala u području znanosti o umjetnosti na temi kulturne diplomacije i brendiranja nacije, te je paralelno s umjetničkim radom razvijala i akademsku te diplomatsku karijeru. Od 2005. do 2009. djelovala je kao savjetnica za kulturu u Veleposlanstvu RH u Beču, gdje je realizirala više od stotinu kulturnih projekata, dok je od 2009. do 2019. radila u Ministarstvu kulture, napredujući od načelnice Odjela za kazalište do pomoćnice ministrice za međunarodnu suradnju i umjetnost, a djeluje i kao sveučilišna profesorica.

U tom se njenom raznorodnom karijernom putu danas, kaže, ne može izdvojiti jedan "primarni" identitet, jer svi se oni susreću u vođenju HNK-a Zagreb, gdje dužnost intendantice obnaša od rujna 2022. "To je istodobno upravljački i umjetnički posao, i svako od tih iskustava tu pomaže." Diplomacija se, ističe, očituje u svakodnevnoj komunikaciji – unutar kuće koja broji više od petsto zaposlenih, ali i u odnosima s partnerima i suradnicima. Umjetničko iskustvo omogućuje joj razumijevanje umjetnika i zahtjevnosti njihova rada, dok joj je upravljačko iskustvo olakšalo ulazak u mandat svjesna svih procesa i odgovornosti, uključujući i financijsku komponentu. "To su različiti slojevi koji se svakodnevno prepliću. Iako dan uvijek planiram, u pravilu me uvijek zatekne nešto što nisam isplanirala i onda se s tim nosim."

Materijalizacija vizije – Adžijina je poligon budućnosti

Središnji stup njezinog vizionarskog zaokreta predstavlja preko 45 milijuna eura vrijedan projekt obnove radionica i spremišta i izgradnja nove scene HNK2 u Adžijinoj ulici, ključan zaokret u suvremenoj povijesti nacionalnog kazališta. Govoreći o temeljnoj viziji tog prostora, intendantica podsjeća kako se "sve vraća na početak – na potres, iz kojeg je cijela inicijativa i proizašla", pritom naglašavajući ključnu ulogu ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek i financijsku podršku Vlade RH. Kako ističe, bez takve institucionalne potpore druga scena, čija je izgradnja kompletno financirana iz državnog proračuna, ne bi bila ostvariva. U vrlo kratkom vremenu pokazalo se koliko je taj iskorak bio nužan, napominje intendantica: od otvorenja 6. studenoga 2025. do danas postojanje druge scene omogućilo je sedamdesetak izvedbi više nego ranije. No HNK2 nije zamišljen samo kao nova pozornica.

"On je istodobno prostor za probe, što omogućuje kvalitetniji i kontinuiraniji rad, mjesto za montažu scenografije bez zauzimanja matične scene, ali i obnovljeni radionički kompleks koji danas funkcionira kao svojevrsni ogledni model kazališne proizvodnje", ističe Hraste Sočo. Poseban naglasak stavlja na programe razvoja publike, kroz koje gledatelji mogu pratiti proces nastanka predstave – od ideje do izvedbe, čime se kazalište otvara na neposredniji način. Istodobno, kaže, riječ je o prostoru koji omogućuje ono što u matičnoj zgradi često nije moguće: rad s mladim umjetnicima, eksperimentalne projekte i fleksibilnije formate.

Ondje se već izvode dramske predstave prilagođene takvom ambijentu, ali i operni i baletni programi, uključujući operu Stanac Jakova Gotovca te suvremene baletne produkcije, a kao možda najvidljiviji primjer potencijala tog prostora intendantica izdvaja uspjeh mjuzikla Cabaret, zajednički projekt svih triju ansambala. "Upravo je ta predstava pokazala kako HNK2 može funkcionirati kao zajednička platforma različitih umjetničkih izraza – i pritom privući publiku do mjere da se za izvedbe traži karta više", rekla je Hraste Sočo.

Između kanona i laboratorija: Kritički spoj dviju scena

U vremenu promjene kulturnih navika, Iva Hraste Sočo uspjela je u HNK u Zagrebu ostvariti rekordnu posjećenost i prodanost pretplata u posljednjem desetljeću. Na pitanje kako balansira ulogu čuvarice tradicije i liderice novih formata, odgovara kako je "repertoarna politika ključna", što potvrđuju i konkretni rezultati – 98 posto popunjenosti i rekordan broj pretplata. "Uvijek nastojimo zadržati ravnotežu između pretplatnika i slobodne prodaje, ali i u širem smislu – između različitih programskih linija", ističe, pojašnjavajući da se taj balans prije svega odnosi na odnos između klasičnog repertoara i njegovih suvremenih čitanja.

Klasična djela, naglašava, i dalje su važna publici, ali način njihove interpretacije mora odgovarati vremenu u kojem nastaju nove izvedbe. U tom kontekstu HNK2 otvara prostor za eksperiment i nove umjetničke formate, dok se istodobno i unutar matične zgrade HNK-a razvija čitav niz različitih programskih modela – od velike pozornice do tonske dvorane, foajea, koncerata i Zagrebačkog opernog festivala. Upravo se ta raznolikost pokazuje kao važan element u odnosu s publikom. Ipak, napominje Hraste Sočo, temelj svega ostaje kvaliteta.

"Repertoarna profiliranost u smislu kvalitete conditio je sine qua non – tu nema prečaca. Predstave moraju biti dobre; ako jesu, publika će to prepoznati." U tome ključnu ulogu ima ansambl, čiji umjetnici, često i s međunarodnim karijerama – uz Tehniku i administraciju – nose ukupnu razinu produkcije. "Na kraju, riječ je o sinergiji svih tih elemenata koja rezultira predstavama na koje publika želi dolaziti."

Učenje je dvosmjeran proces; studenti su korektiv i inspiracija

Uz upravljačku funkciju, Iva Hraste Sočo aktivna je i u akademskom prostoru, gdje predaje na Akademiji dramske umjetnosti i Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a predavala je i na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih i europskih poslova te na poslijediplomskom međunarodnom sveučilišnom studiju diplomacije. O tome što je studenti uče o vremenu koje dolazi, kaže kako joj je "uvijek zanimljivo čuti njihov pogled – i na naš rad, ali i šire, na društvo i kulturu koja nas okružuje", naglašavajući da je riječ o odnosu uzajamnog učenja.

"Od njih, primjerice, učim o otvorenosti, o novim metodama i sadržajima, o načinima na koje danas razmišljaju i komuniciraju", ističe intendantica, posebno naglašavajući važnost tog uvida u kontekstu razvoja publike – pitanja tko je publika danas i kako joj pristupiti. Upravo takva razmjena iskustava, dodaje, utječe i na promišljanje prostora poput HNK2, koji vidi kao mjesto otvoreno novim generacijama i njihovim načinima izražavanja. U pedagoškom radu pritom svjesno izbjegava klasičan, ex cathedra pristup: "Umjetničke akademije ne funkcioniraju na taj način; važna je interakcija. Zato bih rekla da iz tog susreta zapravo svi profitiramo."

'Međunarodno umrežavanje poluga je vidljivosti i razvoja'

Njezino međunarodno iskustvo – prva je hrvatska predstavnica na poziciji potpredsjednice udruženja Opera Europa, najveće europske mreže opernih kuća, te članica žirija uglednih nagrada poput International Opera Awards i FEDORA – ključno je za pozicioniranje zagrebačkog HNK-a na globalnoj karti. Kako ističe, upravo takve mreže pružaju "vrlo konkretne mogućnosti". "To su mjesta susreta na kojima se lakše umrežavamo, dolazimo do partnera i razvijamo suradnje." Sudjelovanje pritom nije pasivno, nego aktivno – osobito kroz rad u upravljačkim tijelima, gdje se otvara prostor za promišljanje zajedničkih kazališnih politika i pitanja koja se tiču cijelog europskog opernog i kazališnog sustava. Takva pozicija omogućuje i neposredniji kontakt s kolegama, što se pokazuje ključnim u konkretnim projektima.

Već su, kaže, vidljivi i rezultati – primjerice u koprodukcijama s Teatro Massimo u Palermu i Teatro Carlo Felice u Genovi, kao i u razvoju Zagrebačkog opernog festivala međunarodnog karaktera. "Kada se partneri poznaju i redovito susreću, suradnje se prirodnije i brže ostvaruju", govori intendantica. Upravo takva razina umrežavanja i razmjene iskustava pokazuje se kao važan alat ne samo u smislu vidljivosti, nego i u dosezanju produkcijskih i umjetničkih standarda kojima zagrebačka nacionalna kuća teži. "Na kraju, od toga najviše profitira samo kazalište – kroz kvalitetnije projekte, veću vidljivost i stabilnije međunarodne veze."

Za svoj rad Iva Hraste Sočo primila je niz priznanja, među kojima se ističu nagrade "Milka Trnina" i Judita, talijanski orden Cavaliere dell'Ordine della Stella d'Italia za doprinos kulturnoj suradnji, a nedavno primljeno priznanje okviru nagrada za Menadžera godine "Tihomir Premužak" za pozitivan društveni utjecaj dodatno potvrđuje njezinu ulogu društvenog vizionara. Govoreći o vlastitoj profesionalnoj putanji, intendantica naglašava kontinuitet iskustava, koji danas prije svega vidi kao uporište za daljnje razvojne iskorake i profiliranje kazališta u međunarodnom kontekstu.

Globalni vidici i mandat do 2030.

"Godina 2026. zamišljena je kao trenutak dodatne artikulacije tog međunarodnog prisustva", kaže, upućujući na već vidljive rezultate – od prikazivanja opernih produkcija na platformi OperaVision do intenziviranja gostovanja i međunarodnih suradnji. Takve aktivnosti, dodaje, ne ostaju na razini vidljivosti, nego otvaraju prostor za konkretnu prisutnost u europskom kazališnom kontekstu, što potvrđuju i pozivi na relevantne festivale kao što je Borštnikovo srečanje te recentno gostovanje Drame u Teatro Manoel na Malti kao i uskoro u Narodnom kazalištu Ivan Vazov u Sofiji, uz brojna druga koja slijede za ansamble Drame, Opere i Baleta HNK u Zagrebu kao i uzvratna gostovanja europskih kazališta i umjetnika u HNK u Zagrebu.

Vlada RH povjerila joj je i drugi mandat, do 2030. godine, a strateški ciljevi, uz snažnije međunarodno pozicioniranje, uključuju punu funkcionalnost dviju scena, čiji suživot Hraste Sočo ocjenjuje ključnim. To je proces koji je već započeo – s danima u kojima se paralelno izvodi i do pet različitih programa – i koji treba dalje razvijati u smjeru šireg, ali prije svega što kvalitetnijeg repertoara, kaže. Jednako važnim intendantica smatra i financijsku stabilnost uz razvoj vlastitih prihoda, osobito kroz suradnje sa sponzorima. U fokusu ostaje, uz umjetnički razvoj postojećih ansambala, i pružanje kontinuiranog razvoja mladim umjetnicima: sve tri umjetničke grane ovise o stalnom obnavljanju ansambla, napominje, a ključnu ulogu pritom ima suradnja s umjetničkim akademijama kao prirodnim kadrovskim bazenom, uz cilj prepoznavanja onih koji se mogu organski uklopiti u daljnji razvoj kuće.

Pogled unaprijed: institucija uvijek nadrasta pojedinca

Na kraju, upitana o trajnom "vizionarskom tragu" koji bi voljela ostaviti kroz svoj daljnji rad, Iva Hraste Sočo zaključuje: "Svoju funkciju uvijek gledam u kontinuitetu institucije. Ja sam četrdeset i četvrta intendantica, a činjenica da Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu traje već 165 sezona jasno pokazuje da institucija nadrasta pojedinca. Zato bih kao svoj trag prije svega voljela vidjeti kazalište koje je snažno i relevantno u kulturnom smislu – u gradu, u državi i u europskom kontekstu. Jednako mi je važno da je to mjesto u kojem rade zadovoljni ljudi i kojem se publika rado vraća. Drugim riječima, HNK u Zagrebu kao stabilna, prepoznatljiva točka kulturne izvrsnosti s međunarodnim dosegom."

Njezina nominacija za tportalovu nagradu Vizionar godine u kategoriji kulture može se čitati kao sinteza dosadašnjeg djelovanja ali i kao potvrda kontinuiteta u nastojanju da nacionalno kazalište profilira kao suvremenu kulturnu platformu čija relevantnost nadilazi nacionalni kontekst. Međunarodni vidici potvrđuju da njezina vizija nije ograničena lokalnim okvirima, a uz novi mandat do 2030. godine, Iva Hraste Sočo dobila je priliku dovršiti započeto: ostaviti u nasljeđe teatar koji tradiciju ne čuva iza zatvorenih vrata, već je živi u stalnom doticaju s vremenom koje dolazi.

Nagrada Vizionar godine ove se godine dodjeljuje četvrti put i to u pet kategorija – gospodarstvo, tehnologija, društvo, kultura i sport – uz glavnu, krovnu nagradu; o laureatima će odlučivati stručni žiri sastavljen od vodećih imena biznisa, znanosti i umjetnosti, a uz Ivu Hraste Sočo u području kulture nominirani su još spisateljica Ivana Bodrožić i filmski redatelj Igor Bezinović. Laureati će biti proglašeni 13. svibnja, na posebnoj svečanosti u Hrvatskom prirodnoslovnom muzeju.