Kada je Friedrich Merz prošlog ljeta stigao u Bijelu kuću na svoj prvi sastanak s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, donio mu je dar pažljivo osmišljen tako da laska bez ulizivanja: uokvirenu kopiju rodnog lista djeda, Friedricha Trumpa, rođenog 1869. godine u Kallstadtu, vinogradarskom selu na jugozapadu Njemačke.

Sastanak je prošao relativno glatko. Dvojica muškaraca razgovarala su o Ukrajini, trgovini, obrambenoj potrošnji i narušenom transatlantskom poretku. Trump je, zadovoljan, nazvao Merza 'vrlo cijenjenim čovjekom'. No to je bilo tada.

Sada govori o kancelaru bitno drukčije, piše u velikoj analizi Marc Felix Serrao za Politico. Prošlog tjedna Trump je rekao da on 'ne zna o čemu govori' i dodao: 'Nije ni čudo što Njemačkoj ide tako loše, i gospodarski i inače!'

Sedamdesetogodišnji Merz sam je ušao u ovaj sukob. Govoreći učenicima u srednjoj školi, optužio je SAD da je napao Iran bez strategije i izlaznog plana. 'Čitavu naciju ponizilo je iransko vodstvo', rekao je.

Od tada su se bilateralni odnosi naglo ohladili. Washington je objavio planove za povlačenje tisuća američkih vojnika iz Njemačke, a planirano raspoređivanje projektila Tomahawk na njemačkom teritoriju, nekoć predstavljeno kao dio novog načina odvraćanja Rusije, sada je mnogo manje izgledno.

Berlin pokušava umanjiti štetu, inzistirajući na tome da se smanjenje broja vojnika već dugo razmatra i da konačna odluka o projektilima još nije donesena. No kakav god bio točan slijed uzroka i posljedica, šteta je stvarna i dogodila se pod vodstvom čovjeka koji se ponosio time što ga se smatra onime što Nijemci nazivaju Außenkanzler, kancelarom čiji autoritet počiva na poznavanju vanjske politike.

Tajming je nezgodan jer u srijedu Merz obilježava prvu godinu na dužnosti, a donedavno je vanjska politika bila jedino područje za koje su čak i mnogi njegovi kritičari smatrali da se snašao u njemu. U inozemstvu je djelovao sigurnije od svog prethodnika Olafa Scholza i spremnije od bivše kancelarke Angele Merkel govorio jezikom moći: ozbiljnije o obrani, jasnije o Rusiji i odlučnije prihvaćajući ideju da Njemačka možda više ne može izbjeći vodeću ulogu koju je dugo odbijala.

Kod kuće je Merz oduvijek izgledao mnogo slabije. Ograničen je koalicijom sa socijaldemokratima i opterećen dojmom da prebrzo popušta kada partnerstvo dođe pod pritisak. Veći dio njegove prve godine na dužnosti činilo se da ga definira jedna stvar: jaz između vanjskopolitičkih ambicija i domaće slabosti. Sukob s Trumpom sada prijeti brisanjem te razlike, samo ne na način kojem se Merz nadao.

U anketi objavljenoj krajem travnja samo 15 posto Nijemaca reklo je da je zadovoljno njegovim radom, a njih 83 posto bilo je nezadovoljno, što je najgori rezultat zabilježen za nekog od njemačkih kancelara. Čak je i Scholz, na kraju svog mandata, bio popularniji nego što je Merz sada.

Politico je razgovarao sa sadašnjim i bivšim savjetnicima kancelara, bivšim saveznim ministrima iz vremena Merkel i Scholza, visokim članovima Merzova CDU-a, kao i podupirateljima stranke iz njezine mladeži i poslovnog krila.

Dva pitanja stoje u središtu: Kako je čovjek koji je preuzeo dužnost obećavajući autoritet i obnovu tako brzo počeo djelovati oslabljeno? I može li se oporaviti?

Usamljeni kancelar

Merz je pobijedio na njemačkim izborima 2025. godine jer je obećao novi početak. Predstavljao se kao suprotnost Merkel: spreman okončati dugo lutanje prethodnih desetljeća te donijeti stvarni konzervativni i tržišno orijentirani zaokret.

Njegova biografija odgovarala je tom obećanju. U svibnju 2020. godine njegova politička karijera izgledala je davno završena jer ga je osamnaest godina ranije Merkel gurnula na marginu kao čelnika zastupničkog kluba njihove stranke. Uslijedio je unosan drugi čin u poslovnom svijetu: godine provedene u nadzornim odborima i savjetodavnim vijećima, daleko od svakodnevnog rovovskog rata politike.

Bio je čovjek s novcem, ali bez moći: potpredsjednik Gospodarskog vijeća CDU-a, poslovnog lobija povezanog sa strankom, ali politički na margini, bez državne funkcije, stranačke dužnosti ili zastupničkog mjesta. Drugim riječima, privatni građanin koji je mogao vrlo udobno otići u mirovinu. No Merz je imao nedovršen posao.

Autor teksta opisuje ga kao čovjeka snažnog ega i velikog samopouzdanja, ali i kao osobu koja teško gradi trajne odnose sa suradnicima. Navodi se da je tijekom godina izgubio gotovo sve ljude koji su mu pomagali u usponu na vlast. Neki su sami otišli, drugi su smijenjeni ili premješteni.

Za razliku od Merkel, koja je desetljećima zadržavala isti uski krug lojalnih suradnika, Merz navodno očekuje odanost, ali je ne uzvraća. Zbog toga se danas, prema riječima njegovih bivših suradnika, okružio velikim brojem savjetnika, ali bez pravih političkih saveznika kojima potpuno vjeruje. Nema unutarnji krug ljudi vezanih uz njega izvan same funkcije, nema oko sebe lojaliste koji se s njim bore za političke promjene što ih je obećao. Merz, kaže ta osoba, ima golemo samopouzdanje, ali je također iznenađujuće podložan utjecaju drugih.

Problemi kod kuće

Na domaćem planu Merz se od početka mandata suočava s ozbiljnim problemima. Iako je njegov CDU pobijedio na izborima 2025. godine, rezultat je bio jedan od najlošijih u povijesti stranke, a krajnje desni AfD ostao je odmah iza njih.

Nakon izbora Merz je morao formirati koaliciju sa socijaldemokratima, a već pri izboru za kancelara doživio je neugodan udarac jer u prvom krugu nije uspio osigurati potrebnu većinu u Bundestagu, što se u modernoj njemačkoj povijesti još nije dogodilo.

Zbog ovisnosti o koalicijskim partnerima bio je prisiljen ublažiti velik dio svojih planova. Neposredno nakon izbora, međutim, on i njegovi koalicijski partneri izvršili su pritisak na odlazeći Bundestag da izmijeni ustav kako bi omogućio rekordno zaduživanje za obranu, infrastrukturu i borbu protiv klimatskih promjena. Nada je bila postaviti temelje za prekretnicu u smjeru zemlje, no dojam je da je, osim obećanja o vojnoj potrošnji, smjer Njemačke uglavnom ostao nepromijenjen.

Nisu ostvarena ni neka ključna obećanja, poput smanjenja poreza na energente i najavljene 'jeseni reformi'. Umjesto toga, Njemačka se i dalje suočava s visokim cijenama energije, velikim poreznim opterećenjem, birokracijom i rastućom deindustrijalizacijom.

Kritičari tvrde da Merz sve više podsjeća upravo na Merkel, od koje se pokušavao razlikovati. No jedan od bivših saveznih ministara CDU-a ustvrdio je da je ta usporedba ipak nepravedna jer si Merkel nikada ne bi dopustila da je koalicijski partner stjera u kut.

Kao primjer naveo je nedavni paket pomoći: privremeno smanjenje poreza na gorivo i neoporezivi bonus do 1000 eura za zaposlenike. Merz je izražavao sumnje prema takvom odgovoru na rast cijena energije sve do završnog sastanka koalicijskih pregovora. A onda ga je ipak odobrio. Merkel, rekao je bivši ministar, nikada ne bi ušla u pregovore iz takve pozicije i nikada ne bi dopustila partnerima da je prikažu slabom.

Christian Lindner, bivši njemački ministar financija, bio je još oštriji. 'Friedrich Merz osvojio je kancelarsku poziciju stavovima i obećanjima koji su u suprotnosti sa stavovima i potezima koji danas definiraju njegovo djelovanje kao kancelara', rekao je, dodajući: 'Ostaje otvoreno pitanje kako će taj raskid, bez presedana po svojoj širini, utjecati na političku kulturu naše zemlje.'

Ipak, Lindner nije jedini koji vidi sve veći jaz između Merzovih obećanja i rezultata. Andreas Rödder, jedan od najpoznatijih njemačkih konzervativnih intelektualaca, iznosi gotovo isti argument, a neko vrijeme činilo se da će taj povjesničar postati jedan od glavnih Merzovih ljudi u pogledu ideja. Nakon što je preuzeo CDU, postavio je Röddera na čelo komisije za 'vrijednosti i temelje' stranke. No kada je on počeo oprezno dovoditi u pitanje strogu zabranu suradnje CDU-a s AfD-om, našao se pod napadima u stranci, a Merz ga nije zaštitio. Središnji problem kancelara, kaže Rödder, jest jaz između najava i provedbe.

Vanjskopolitičke ambicije

U prvim mjesecima kancelarskog mandata vanjska politika predstavljala je rijetku svijetlu točku za lidera koji je kod kuće često bio pod pritiskom. Čak su i skeptici smatrali da je pogodio ton te je djelovao odlučnije od Scholza ili Merkel, osobito kada je riječ o ruskoj agresiji te dužnosti Europe da brani i Ukrajinu i samu sebe.

Merz želi da Njemačka ostane čvrsto usidrena u transatlantskom savezu, ali također da Europa postane manje ovisna o američkoj moći, pozivajući na 'snažan i samoodrživ europski stup unutar saveza'. Istodobno nikada nije iznosio simpatije prema Trumpovu pokretu MAGA te je njegov instinkt bio djelovati pragmatično i sa što više diplomatske suzdržanosti.

Nedavna kancelarova izjava o Iranu prekršila je to pravilo. To nije bila iskrenost u nacionalnom interesu niti neizbježan čin principijelnosti, već nepotreban napad na Trumpa, dobro poznatog po taštini i osvetoljubivosti. Taj bi slučaj mogao biti najvažniji primjer nepotrebne retoričke oštrine, smatra autor teksta.

To nije bio prvi put da je Merz pokazao sklonost vrlo oštrim javnim istupima. Kao primjer navodi se njegov napad na mađarskog premijera Viktora Orbána tijekom samita EU-a u Bruxellesu. Orbánov veto na pomoć Ukrajini, rekao je Merz, bio je 'čin grubog nelojalnog ponašanja u Europskoj uniji' i ostavit će 'duboke ožiljke'.

Autor se pita jesu li takvi ispadi samo rezultat nespretnog komuniciranja ili posljedica sve većeg političkog pritiska kojem je Merz izložen kod kuće. Zaključuje da bi kancelar, oslabljen na domaćem planu, mogao pokušavati djelovati snažnije na međunarodnoj sceni, ali pritom riskira štetu za interese Njemačke.

Problemi u koaliciji

Jedan od glavnih razloga Merzovih problema leži u njegovoj koaliciji sa socijaldemokratima. Kancelar je odlučno odbacio bilo kakvu suradnju s krajnje desnim AfD-om i time se praktički vezao isključivo uz politički centar i partnerstvo sa SPD-om.

Autor teksta tvrdi da je time velik dio političke moći prepustio vicekancelaru i ministru financija Larsu Klingbeilu, opisujući ga kao vještijeg političkog taktičara od Merza. Klingbeil navodno često uspijeva nametnuti svoje stavove, a CDU-ovi političari tek naknadno doznaju što su njih dvojica već dogovorila.

Kada je njemačka ministrica gospodarstva Katherina Reiche kritizirala Klingbeilovo poigravanje porezom na ekstraprofite naftnih kompanija, kancelarski ured ju je ukorio. Tek nakon što je otpor u CDU-u ojačao, Merz je stao u obranu svoje ministrice.

No problemi nisu samo u koaliciji. Osim što nema odani unutarnji krug, Merz i njegova stranka nemaju ni mrežu istomišljenika među izdavačima i intelektualcima koji bi političare opskrbljivali argumentima, za razliku od njihovih protivnika na ljevici i nacionalističkoj desnici. Dijelom je to zato što su demokršćani oduvijek vidjeli sebe ne kao ideološku silu, nego kao širok pokret koji okuplja različite skupine. Rezultat je obrazac koji se stalno ponavlja: kancelar pokušava izravno govoriti, ali bez dovoljno preciznih argumenata često se izlaže napadima.

Kao primjer spominje se njegova izjava o 'problemima na gradskim ulicama', povezana s deportacijama migranata, nakon čega su ga kritičari optužili za njihovu stigmatizaciju, a dio koalicije i stranke distancirao se od njega.

Isti obrazac vidi se i u njegovoj unutarnjoj politici. Vodeći ekonomisti rano su upozoravali da će Merzov početak djelovanja kao kancelara, jer je financiran dugovima, biti tek kratkotrajan efekt ako ga ne prate ozbiljne reforme, a to upozorenje sada djeluje proročanski.

Tri opcije

Merz sada ulazi u drugu godinu mandata s tri moguća puta pred sobom. Prvi je da koalicija opstane i da reforme, baš kao i koalicijski sporazum, nose jasan pečat SPD-a. Njemačka bi tako dobila stabilnost, barem do sljedećih saveznih izbora, ali ne i zaokret koji je kancelar obećavao.

Drugi scenarij uključuje snažan rezultat AfD-a na jesenskim izborima u istočnoj Njemačkoj, gdje bi krajnja desnica mogla osvojiti čak i prvo mjesto u nekoj od saveznih pokrajina, što bi pojačalo napetosti u koaliciji. Merz je više puta odbacio mogućnost manjinske vlade i promjenjivih većina, uključujući suradnju s krajnjom desnicom. No politika je puna stvari koje izgledaju nemoguće sve dok se ne dogode. Ako Merz ostane nepopustljiv, netko drugi u CDU-u mogao bi biti manje suzdržan i gurnuti stranku prema prihvaćanju promjenjivih većina, čak i s AfD-om, a možda jednog dana čak i prema koaliciji, iako bi ih takav potez vrlo vjerojatno razorio.

Treći scenarij je vanjski šok – novi rat, terorizam, pandemija ili financijski slom – koji bi srušio pretpostavke na kojima ova koalicija počiva i prisilio Njemačku na ozbiljniji obračun sa stvarnošću.

Još je prerano za konačan sud o Merzu. U tome su se složili svi sugovornici, uključujući one koji o njegovoj prvoj godini nisu imali reći mnogo toga pozitivnog.

Povijest se može 'sporo kretati'. Poslijeratnim njemačkim liderima Helmutu Kohlu i Gerhardu Schröderu također je trebalo vremena prije nego što su se pojavili njihovi ključni domaći projekti, no oni su vodili masovne stranke s podrškom od 40 ili čak 50 posto birača. Pod Merzom demokršćani danas imaju tek otprilike polovicu toga, a istodobno ih je AfD, stranka koju je nekoć obećao oslabiti, prestigao u anketama.

Njegov problem više nije samo to što mu domaći rezultati zaostaju za predizbornim obećanjima, već i to što područje u kojem je djelovao snažnije, vanjska politika, sada pokazuje isti nedostatak: sklonost da odlučno govori prije nego što procijeni posljedice.

Ako se njemački kancelar želi oporaviti, vjerojatno će morati potpuno promijeniti pristup te uspostaviti autoritet kod kuće i pokazivati više suzdržanosti u inozemstvu.