Prošlotjedno potapanje iranskog broda, što je akcija koju je izvela američka nuklearna podmornica, izuzetno je značajan događaj u analima vojne povijesti jer su Amerikanci torpedima iz svojih podmornica posljednji put potopili neprijateljski brod pred sam kraj Drugog svjetskog rata. Iako je prošlo gotovo stoljeće od posljednje američke podmorničke pobjede u srazu s površinskim brodom, druge su mornarice činile to u novije vrijeme
Nakon prošlotjednog potapanja iranskog broda torpedima iz još uvijek neidentificirane američke podmornice, ministar rata Sjedinjenih Država Pete Hegseth izjavio je da njegovo uništenje označava 'prvo potapanje neprijateljskog broda torpedom od Drugog svjetskog rata'. Međutim Hegseth nije u pravu. USS Torsk je doista bio posljednja američka podmornica koja je potopila neprijateljski brod sve do prošlog tjedna, no mornarice drugih zemalja postigle su isti podvig nakon Amerikanaca.
vezane vijesti
Prisjetimo se: američka podmornica USS Torsk potopila je zadnjeg dana Drugog svjetskog rata, 15. kolovoza 1945., istog dana u kojem je car Hirohito objavio kapitulaciju Zemlje Izlazećeg Sunca, japanski eskortni brod CD-47, dan nakon što je taj brod torpedirao također eskortni brod CD-13.
Ovi napadi izvedeni su torpedima tipa Mark 28 i Mark 23, oba kalibra 533 milimetra. Zbog tih okršaja na Tihom oceanu USS Torsk se navodi kao podmornica koja je potopila posljednje japanske ratne brodove u Drugom svjetskom ratu, što joj daje posebno mjesto u povijesti pomorskog ratovanja.
Rizično djelovanje tijekom Hladnog rata
Nakon završetka rata USS Torsk je nastavio služiti u američkoj mornarici u ranom razdoblju Hladnog rata. Tijekom kasnih 1940-ih i 1950-ih moderniziran je u okviru programa GUPPY, čiji je cilj bio povećati podvodnu brzinu, autonomiju i učinkovitost američkih podmornica na temelju iskustava stečenih proučavanjem njemačkih modela klase 21.
Modernizacija je uključivala poboljšane baterije, hidrodinamički preoblikovan trup, naprednije sonarne sustave te poboljšane senzore. U poslijeratnom razdoblju Torsk je sudjelovao u brojnim obukama, pomorskim vježbama i operacijama nadzora uglavnom u Atlantiku i na Mediteranu, a povučen je iz aktivne službe 1968. godine te je danas izložen u zbirci povijesnih brodova u Baltimoreu kao važan primjer američke podmorničke tehnologije iz sredine 20. stoljeća.
Potapanje brodova podmorničkim djelovanjem nakon završetka Drugog svjetskog rata predstavlja relativno rijedak, ali strateški važan oblik pomorskog ratovanja. Za razliku od masovnih podmorničkih kampanja tijekom dvaju svjetskih ratova, poslijeratni sukobi obilježeni su ograničenim brojem incidenata u kojima su podmornice koristile torpeda ili druge metode za potapanje protivničkih brodova. Ipak, nekoliko slučajeva ostalo je zabilježeno kao značajni primjeri suvremene podmorničke borbe.
Tijekom Korejskog rata (1950. - 1953.) podmorničke operacije bile su ograničene, a izravna potapanja brodova nisu bila značajan element sukoba. Podmornice su uglavnom služile za izviđanje, transport agenata i nadzor obale, a ovaj sukob pokazao je da je u eri snažnih protupodmorničkih kapaciteta velikih mornarica njihova upotreba za napade na površinske ciljeve postala rizičnija.
Potapanje kao snažan psihološki učinak
Jedan od prvih poslijeratnih primjera uspješnog podmorničkog napada dogodio se tijekom Indo-pakistanskog rata vođenog 1971. godine. Pakistanska podmornica PNS Hangor klase Daphne torpedirala je i potopila 9. prosinca 1971. indijsku fregatu INS Khukri u Arapskom moru. Ovo je bio prvi slučaj nakon 1945. godine u kojem je podmornica potopila ratni brod druge države u stvarnoj borbenoj situaciji. U napadu je poginulo više od 170 članova posade, uključujući zapovjednika broda, a taj je incident imao snažan psihološki i operativni učinak na indijsku mornaricu.
Najpoznatiji poslijeratni primjer potapanja broda djelovanjem podmornice dogodio se 1982. godine, tijekom Falklandskog rata između Ujedinjenog Kraljevstva i Argentine. Britanska nuklearna podmornica HMS Conqueror klase Churchill torpedirala je i potopila argentinsku krstaricu ARA General Belgrano, a napad je izveden 2. svibnja 1982. godine torpedima tipa Mark 8, pri čemu su dva pogodila cilj. Krstarica je potonula za manje od sata te su poginula 323 mornara. Potapanje Belgrana imalo je presudan strateški učinak jer je argentinska flota nakon toga uglavnom ostala u lukama, čime je britanska mornarica dobila operativnu slobodu u južnom Atlantiku.
Jedan od najkontroverznijih suvremenih incidenata dogodio se 26. ožujka 2010. godine, kada je južnokorejska korveta ROKS Cheonan potonula u Žutom moru. Međunarodna istraga zaključila je da je brod pogođen torpedom koji je lansirala sjevernokorejska podmornica, vjerojatno klase Yono, a u incidentu je poginulo 46 mornara. Vlada Sjeverne Koreje negirala je odgovornost, ali većina međunarodnih stručnjaka prihvatila je zaključak istrage da je uzrok potapanja bio podmornički torpedni napad.
U razdoblju nakon 1945. godine potapanja brodova podmornicama postala su relativno rijetka zbog razvoja protupodmorničkog ratovanja: napredni sonari, helikopteri i pomorske patrolne letjelice otežali su njihovo djelovanje protiv površinskih brodova. Uz to, došlo je do promjene strateške uloge podmornica jer su one nuklearnog tipa sve više usmjerene na odvraćanje balističkim projektilima i skrivenim izviđanjem. Također, kao jedan od razloga rijetkosti podmorničkih potapanja navodi se političko ograničenje da bi se izbjegla eskalacija između velikih sila.
