Kina rutinski šalje posade na svoju svemirsku postaju Tiangong i vraća ih na Zemlju. No povratak kapsule Shenzhou-20 bit će sve samo ne rutinski. Letjelica se na tlo spušta bez astronauta, jer je jedan od njezinih prozora oštećen zbog - udara komadića svemirskog otpada. A to postaje sve veći problem
Pukotinu su kineski astronauti primijetili 5. studenoga, tijekom posljednjih provjera prije odvajanja od Tiangonga. Prema analizi stručnjaka, djelić otpada manji od jednog milimetra probio je vanjski i unutarnji sloj stakla. Simulacije su pokazale da je rizik od pucanja prozora pri ekstremnim temperaturama ponovnog ulaska u atmosferu i dalje nizak, ali ne dovoljno nizak da bi ga se tako olako prihvatio. Zato je lansirana misija Shenzhou-22, koja će astronautima omogućiti siguran povratak kući.
Stručnjaci godinama upozoravaju da se oko Zemlje gomila sve više otpada, što je rezultat sve brojnijih državnih i komercijalnih svemirskih programa. Europska svemirska agencija procjenjuje da u orbiti danas ima više od 15.100 tona materijala porijeklom sa Zemlje: oko 1,2 milijuna komada otpada veličine od 1 do 10 centimetara te više od 140 milijuna onih između 1 mm i 1 cm.
U niskoj orbiti ti objekti jure oko 7,6 km/s. Na toj brzini i čestica manja od milimetra može probiti debelo svemirsko staklo, a to dogodilo Shenzhou-20. Šteta na opremi postaje sve skuplja, a rizik za živote astronauta raste. Pritom svaki sudar u svemiru stvara još više otpada i multiplicira problem, piše The Conversation.
Nekoliko država može pratiti objekte u orbiti, ali te informacije često ostaju povjerljive, jer uključuju i vojne satelite. Kineski svemirski program pod kontrolom je vojske, što dodatno pojačava geopolitičke napetosti oko korištenja svemira i dijeljenja podataka.
vezane vijesti
Zastarjeli ugovori i praznine u pravilima
Međunarodni ugovor o svemiru iz 1967. postavio je osnovna pravila ponašanja država u svemiru, ali se danas smatra zastarjelim. Među ostalim, ne bavi se gomilanjem otpada niti odgovornostima za održivo upravljanje orbitom. Iako 117 država potpisnica radi na novim normama, poput platforme Inter-Agency Space Debris Coordination Committee, ta tijela nemaju ovlasti donositi obvezujuće odluke.
U praksi nitko nije stvarno odgovoran, nitko ne mora platiti štetu, a problem postaje sve veći.
Širom svijeta osmišljavaju se razne tehnologije za uklanjanje svemirskog otpada, no samo je nekoliko njih do sada stvarno isprobano. Među njima je i harpun za hvatanje krupnijih fragmenata, premda njegov povratni trzaj može stvoriti dodatni otpad. Tu su i velike mreže koje usporavaju fragmente i šalju ih prema atmosferi, gdje bi izgorjeli.
Najlogičnije dugoročno rješenje čine konstelacije satelita koje bi ostale u orbiti i sustavno sakupljale otpad, no takav sustav još je daleko od operativne faze. Kao alternativu, istražuje se i tzv. laser broom – pulsni zemaljski laser koji može usporiti objekte dovoljno da uđu u atmosferu i izgore. Tehnologija je obećavajuća, ali zasad neprovjerena i s potencijalnim rizicima, uključujući zagrijavanje atmosfere.
Bez globalnog dogovora o upravljanju svemirom, sve ove tehnologije ostaju tek krpanje, bez rješavanja uzroka.
Dosadašnji incidenti
Dosadašnji incidenti već su pokazali koliko štete jedna odluka može prouzročiti. Kina je 2007. uništila svoj satelit Fengyun-1C testirajući protusatelitsko oružje, a pritom je nastalo oko 3.500 novih komada otpada. Zatim sudar 2009. ruskog Kosmosa 2251 i komercijalnog satelita Iridium - oko 2.400 novih komada. Ruski test 2021. – uništenje satelita Kosmos 1408 stvorilo je 1.787 fragmenata, od kojih je 400 još u orbiti.
Takvi događaji naglo povećavaju rizik za sve lansirne sustave, postaje i satelitske mreže. Pa može li se protusatelitsko oružje preusmjeriti na čišćenje otpada? Tehnički vrlo teško, ali ne i nemoguće. Tehnologija postoji, ali bi zahtijevala radikalne sigurnosne i političke preinake. A na ruku toj ide ne ide već ionako veliko geopolitičko nepovjerenje.
Ključ je u prevenciji, piše The Conversation. Države i privatne kompanije morale bi se obvezati da svaka letjelica nakon završetka misije obavezno napusti orbitu. ESA već zahtijeva da se svi sateliti moraju deorbitirati u roku od 25 godina nakon završetka misije. No u praksi se taj standard još uvijek ne provodi dosljedno.
Bez takvih obveza – i bez transparentnog praćenja tko što ima u orbiti – problem će eskalirati do točke kad će šteta na skupim satelitima ili, još gore, gubitak ljudskog života natjerati svijet da reagira.
