Američki odgovor na iranske Šahide zove se LUCAS, skraćeno od Low-cost Unmanned Combat Attack System. Taj je dron, prema pisanju New York Timesa, razvijen nakon što je američka vojska još 2024. godine krenula analizirati i rekonstruirati iranske Šahide da bi lakše razvila obranu protiv oružja koje je Teheran dijelio saveznicima, uključujući Rusiju, Venezuelu i Hezbolah.

No iz toga je proizašla i druga ideja: ako je iranski dron toliko jeftin i učinkovit, zašto ga jednostavno ne kopirati? Tako je nastao LUCAS te su ga američke snage proteklog tjedna prvi put upotrijebile u borbenim djelovanjima, gađajući infrastrukturu i pokušavajući zasićenjem probiti iransku protuzračnu obranu.

Američko Središnje zapovjedništvo objavilo je na društvenim mrežama da ti jeftini dronovi, razvijeni po uzoru na Šahide, sada služe kao sredstvo 'američke odmazde' i upravo su dvoboji bespilotnim letjelicama postali jedno od obilježja rata s Iranom, pokazujući da se on sve više seli u domenu brze prilagodbe, improvizacije i relativno jeftine proizvodnje.

I Šahid i LUCAS pripadaju srednjoj kategoriji dronova. Koštaju oko 35.000 dolara, dugački su približno tri metra, imaju raspon krila od oko dva i pol metra te nose eksplozivnu bojevu glavu u nosu letjelice, a ona detonira pri udaru. Nakon što im se unesu koordinate cilja, mogu autonomno letjeti stotinama kilometara.

Po izgledu podsjećaju na umanjene borbene zrakoplove i nalaze se negdje između malih komercijalnih kvadkoptera, kakvi su u Ukrajini pretvoreni u improvizirane vođene bombe, i velikih američkih dronova poput Predatora i Reapera, a oni mogu satima kružiti nebom i nositi projektile.

Za cijenu voznog parka

Ono što je nekad zahtijevalo salve skupih projektila danas se može izvesti za cijenu voznog parka automobila srednje klase, zbog čega više ni blještavi i naizgled sigurni gradovi Zaljeva nisu izvan dosega rata.

Michael Horowitz, bivši dužnosnik Pentagona koji je radio na programu LUCAS, upozorio je da će napredak u softveru za autonomne sustave, brža proizvodnja i širenje preciznog navođenja učiniti ovakve dronove trajnim obilježjem budućih sukoba.

'Dobivate sve veću sposobnost bilo koje države ili militantne skupine da provodi izviđanje, napade kratkog dometa, pa čak i udare na velikim udaljenostima', rekao je Horowitz, dodajući: 'To uistinu mijenja karakter rata.'

LUCAS proizvodi SpektreWorks, mali startup iz Arizone. Obrambeni analitičari vjeruju da za navigaciju koristi Starshield, vojnu verziju Starlinka, ili neki drugi sustav satelitske komunikacije, što dodatno pokazuje koliko razvoj komercijalne tehnologije danas može brzo proizvesti novo i korisno oružje, bez uobičajenog desetljeća razvoja u tradicionalnim obrambenim kompanijama.

Lauren Kahn, bivša savjetnica Pentagona, ocjenjuje da je riječ o rijetkom slučaju u kojem su Sjedinjene Države vidjele sposobnost koju je razvio protivnik, zaključile da imaju isti operativni nedostatak te odlučile proizvesti vlastitu verziju.

Vrijednost LUCAS-a

Prava vrijednost LUCAS-a, tvrde američki dužnosnici, nije samo u samoj tehnologiji, već u brzini razvoja. Američka vojska uspjela je metodom obrnutog inženjeringa napraviti svoju varijantu protivničkog oružja i dovesti ga na bojište za otprilike 18 mjeseci. Usporedba cijena govori sama za sebe: LUCAS stoji oko 35.000 dolara dok krstareća raketa Tomahawk doseže 2,5 milijuna dolara.

Takvi sustavi ipak imaju i ozbiljna ograničenja: spori su i glasni, pa se napad može lako uočiti, zbog toga što su mali mogu nositi samo ograničenu količinu eksploziva, što im smanjuje razornu moć, a njihovu navigaciju moguće je ometati elektroničkim ratovanjem.

Unatoč tome, razvoj ide dalje. Zahvaljujući modularnom dizajnu i prilagodljivom softveru, LUCAS se može doraditi i nadograđivati kako tehnologije, uključujući umjetnu inteligenciju, budu napredovale. Trumpov porezni zakon prošle godine uključio je 1,1 milijardu dolara za program 'dominacije dronovima', s ciljem proizvodnje tisuća jeftinih jednokratnih napadačkih letjelica.

Američka vojska pritom sklapa ugovore i s privatnim vojno-tehnološkim kompanijama poput Andurila i Skydija za razvoj sofisticiranijih dronova koji bi djelovali s ovim jeftinijima. Cilj je, ukratko, stvoriti arsenal koji spaja preciznost i masu, a neki planovi predviđaju i to da borbeni piloti u budućnosti lete uz pratnju bespilotnih letjelica.

Najstrašnije oružje u ratu

U praksi, međutim, iranski Šahidi su proteklog tjedna postali jedno od najprepoznatljivijih i najstrašnijih oružja u ratu. Snimke koje kruže internetom prikazuju udare u nebodere u Bahreinu, hotel Fairmont The Palm u Dubaiju, zračnu luku u Dubaiju te radar u Bahreinu koji nestaje u eksploziji. Izvješća spominju i pogođeno američko veleposlanstvo u Rijadu te Amazonove podatkovne centre u Emiratima, iako se nije odmah moglo neovisno potvrditi da su svi ti napadi izvedeni upravo Šahidima. Zračni promet u regiji pritom je ozbiljno poremećen, a brojni turisti i poslovni putnici zaglavili su u zaljevskim zemljama.

Anna Miskelley iz Forecast Internationala ističe da su ti dronovi 'dizajnirani da izazovu kaos', no osim fizičke štete, važan je i psihološki učinak, a snimke eksplozija u modernim gradovima snažno odjekuju u medijima i šire osjećaj ranjivosti.

Farzin Nadimi iz Washington Institutea ocjenjuje da je upravo sposobnost širenja straha među stanovništvom, destabilizacije gospodarstva i ometanja svakodnevice ključni dio iranske strategije upotrebe dronova. Ujedno u samom Iranu takvi napadi služe vlastima i kao propagandni materijal kojim pokazuju, kako kaže, svoje 'priče o uspjehu'.

Prema Nadimijevoj procjeni, Teheran je tisuće takvih dronova pohranio u špiljama i drugim skrovištima te bi mogao još tjednima svakodnevno slati rojeve od stotina letjelica. Njihovo lansiranje relativno je jednostavno i brzo te je za to često dovoljan tek kontejner postavljen na kamion, stoga su američke i izraelske snage posljednjih dana ciljale proizvodne pogone i zone lansiranja Šahida.

Jedna od prvih široko zabilježenih upotreba tog dizajna bio je napad na saudijska naftna postrojenja 2019. godine. Šahid je od početka bio sastavljen od relativno jednostavne tehnologije, djelomično razvijene metodom obrnutog inženjeringa, uključujući jednostavan njemački motor prvotno namijenjen lakim zrakoplovima.

Upravo zbog te 'sirove' jednostavnosti Šahidi su opasni: lete sporo i nisko, pa ih moderni protuzračni sustavi često teško otkrivaju. Radarski softver takve spore objekte zna filtrirati kao nebitne, a ako se prag osjetljivosti poveća, raste broj lažnih uzbuna – primjerice zbog ptica ili malih civilnih zrakoplova. Obrana od takvih napada pritom je izuzetno skupa i može dosegnuti i do tri milijuna dolara po presretanju.

'Dovoljno je malen da se sakrije od radara, dovoljno jeftin da se lansira u velikim brojevima i dovoljno smrtonosan da nas prisili da za obranu koristimo puno skuplju tehnologiju', rekla je Miskelley.

Iskustva iz Ukrajine

Rat u Iranu pritom se nadovezuje na iskustva iz Ukrajine, u kojoj su rojevi Šahida već odavno postali svakodnevica. Rusija danas ima i svoje proizvodne kapacitete za te dronove, a prema Bryanu Clarku iz Hudson Instituta, brojne dorade razvijene u tom ratu – bolji senzori, automatizirana navigacija i ciljanje – sada dolaze i u iranski arsenal.

Ukrajinci su u međuvremenu razvili i različite metode obrane, uključujući sustave detekcije temeljene na kamerama i akustičnim uređajima koji osluškuju prepoznatljiv zvuk Šahida, nalik zujanju kosilice. U pokušajima presretanja koristili su i strojnice, elektroničko ratovanje, mreže, pa čak i druge dronove.

Dio ukrajinskog znanja sada, čini se, dolazi na Bliski istok. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao je prošli tjedan da je razgovarao s američkim dužnosnicima te čelnicima Emirata i Katra o isporuci tehnologije za obranu od Šahida u trenutku u kojem opadaju zalihe drugih skupih obrambenih sustava.

'Ukrajinska stručnost u suprotstavljanju dronovima Šahid trenutačno je najnaprednija na svijetu', poručio je Zelenski, dodajući da je jasno zašto se toliko zahtjeva upućuje upravo Kijevu.

Kako američki i izraelski udari sve snažnije pogađaju iranske pogone za proizvodnju dronova, raste i pitanje hoće li Rusija vratiti uslugu Teheranu i poslati pojačanja u obliku dodatnih Šahida, a Clark pritom upozorava da Rusija trenutno raspolaže većim proizvodnim kapacitetima od Irana.