Iz Londona, u kojem je zadivio svijet rezultatom 1:59:30, 31-godišnji maratonac letio je vojnim avionom i na aerodromu u zapadnoj Keniji, na više od 2000 metara nadmorske visine, morao je proći kroz špalir obožavatelja prije nego što se zagrlio sa suprugom Lydijom i ostatkom obitelji. Oko vrata su mu stavili vijenac od luštrike, biljke koja u Saweovom narodu Kalenjin simbolizira pobjedu, i po tradiciji je popio čašu fermentiranog mlijeka.

'Moja pobjeda nije samo moja, to je pobjeda za sve nas', rekao je čestitarima na svom jeziku kisvahiliju, prije nego što se fešta nastavila u njegovu selu Ndonyongariji, u kojem se nitko nije obazirao na pljusak koji je pratio proslavu i veliku gozbu u čast rekordera.

Kenijska regija iz koje Sawe dolazi itekako je poznata po sjajnim dugoprugašima. U gradićima i selima oko Eldoreta ljudi se bave poljoprivredom, ali u svakom trenutku na okolnim zemljanim putovima mogu se vidjeti kolone trkača koji vrijedno treniraju vjerujući da su baš oni buduće velike zvijezde. Uostalom, Eldoret i okolicu zovu 'grad šampiona' jer odande su potekli nositelji brojnih medalja u muškoj i ženskoj konkurenciji, recimo Kipchoge Keino, Eliud Kipchoge, Faith Kipyegon, Paul Tergat, Kelvin Kiptum... Čak je i Saweova baka Vivian Kimaru sudjelovala na Olimpijskim igrama 1972. godine, doguravši do polufinala na 800 metara, a iz toga kraja je i prvi kenijski zimski olimpijac, skijaški trkač Philip Boit.

Iz Eldoreta, i pripadnik je iste etničke grupe kao Sawe, potječe i predsjednik Kenije William Ruto te ga je nagradio čekovima za veliki sportski uspjeh, a atletičar mu je uzvratio jednom od svojih tenisica s ispisanim rekordnim rezultatom.

Najvažniji element koji ljude iz Eldoreta čini tako uspješnima jest tamošnja geografija. Na nadmorskoj visini većoj od dvije tisuće metara organizam proizvodi više crvenih krvnih zrnaca kako bi se mogli nositi s nedostatkom kisika. Kad se, međutim, natječu na nižim visinama, takva krvna slika šalje u mišiće više kisika, što dovodi do veće izdržljivosti i boljih rezultata.

Trčanje kao bijeg od siromaštva

Zato je trčanje u tom kraju puno više od razonode, a najčešće se u sportu, sponzorstvima, pobjedama i stipendijama vidi prilika za bolji život koji je tamošnjim ljudima inače teško dostupan. Trčanje je bijeg od siromaštva.

Valjda već svi znaju što se dogodilo u Londonu krajem travnja. Kenijski atletičar istrčao je nevjerojatnu utrku, oborivši dosadašnji, tri godine star svjetski rekord Kelvina Kiptuma za čak 65 sekundi. Samo jedanaest sekundi iza njega stigao je još jedan fenomenalni trkač, Etiopljanin Yomif Kejelcha, i to u svojoj prvoj maratonskoj utrci nakon izvrsnih rezultata u polumaratonu. No taj njegov rezultat malobrojni će pamtiti osim kao kuriozitet – jer ono što se broji u atletskim knjigama jest Saweov rezultat. Istina, u maratonu je teško uspoređivati rezultate zbog različitih uvjeta u utrkama, no Kenijcu se piše svjetski rekord. U istoj utrci svjetski rekord u ženskoj konkurenciji oborila je i Etiopljanka Tigst Assefa.

Inače, prije sedam godina Eliud Kipchoge istrčao je 1:59:40 u Beču, ali u 'kontroliranim' uvjetima, u svojevrsnom izazovu i uz pomoć 'zečeva'. Sve od tada čeka se kome će poći za rukom napraviti isto i u službenoj utrci, održanoj po svim atletskim pravilima.

Nova verzija tenisica

Što se zapravo dogodilo u Londonu da bi se postigli ovako sjajni rezultati? Prvo, kako su se raspisali mediji, savršeni uvjeti, s temperaturom od 13 stupnjeva na startu i 16 stupnjeva na cilju. Drugo, ističe se da su se na ulicama Londona opet okupili najbolji trkači, pa su i Sawe i Assefa zapravo obranili lanjske titule. Tu su i velike nagrade, a u Londonu se pišu s pet-šest znamenaka, zato se Kejelcha i odlučio za prelazak na stazu dvostruko duže od one u kojoj gospodari u 28. godini.

A onda su svi počeli upirati prstom u obuću. I Sawe i Kejelcha, pa i nova rekorderka Assefa, trče u istim Adidasovim tenisicama pa se one već nazivaju superobuća. Riječ je o novom modelu Adizero Adios Pro Evo 3s, novoj verziji tenisica u kojima je 2025. godine osvojeno čak šest velikih maratona. Kao najvažniju osobinu novih adidaski svi stručnjaci ističu njihovu težinu, premda su donijele revoluciju i u drugim kvalitetama: pjeni, gumenim đonovima i karbonskim dijelovima. Naime u Adidasu su svoje tenisice uspjeli spustiti na samo 97 grama.

Adidas je, naravno, naveliko profitirao od ove senzacionalne utrke jer je odmah nastala navala za supertenisicama Adizero Adios Pro Evo 3 te se na službenom webshopu prodaju za 500 eura. Nakon što je ograničena serija munjevito rasprodana, na stranicama poput eBaya cijena je ponegdje i utrostručena.

Teško je i zamisliti bolju marketinšku kampanju od toga da u jednoj utrci tri trkača u istoj obući nadmaše dosadašnje svjetske rekorde, što je samo vrhunac svega što je Adidas postigao sa serijom Adios Pro Evo. Od promocije u travnju 2025. godine u toj su obući oborena tri svjetska rekorda, ubilježene su pobjede u tridesetak važnih utrka, uključujući šest maratona iz serije World Marathon Major, oboreno je sedam nacionalnih rekorda, pet rekorda staze... Nije to, doduše, prvi takav slučaj. Na Olimpijskim igrama 2016. godine osvajači svih triju medalja u muškoj utrci nosili su Nike Vaporfly 4%.

Pojavile su se i teorije, na granici zavjere, da bi trebalo zabraniti tenisice koje očito daju dodatni impuls nedvojbeno talentiranim trkačima te time – kažu kritičari – stavljaju tehnologiju ispred ljudskog faktora. No predsjednik Svjetske atletske federacije Sebastian Coe odbacio je i pomisao na to, ustvrdivši da nema napretka budemo li gušili inovacije poput ove.

Trči od osnovne škole

Ipak, iznad svega tu su neosporiv talent, trud i fanatična posvećenost Sawea.

'Počeo sam trčati u osnovnoj školi. Učenje mi je bilo važno, ali u glavi sam znao da ću jednoga dana biti šampion. I sada se to ostvarilo', jedna je od njegovih izjava nakon rekordne utrke.

Mnogo je toga naslućivalo da bi on mogao biti taj koji će krenuti u rušenje granice od dva sata. U malo više od godinu dana tri je puta istrčao maraton samo dvije minute iznad dvosatne 'letvice', stigavši na drugo mjesto trkača po broju utrka ispod 2:03, a prvi po tome je Eliud Kipchoge. Sad, kad je oborio rekord, ostaje mu još kao neostvareni san nastup i pobjeda na Olimpijskim igrama.

Sabastian Kimaru Sawe rođen je 1995. godine u zanimljivoj obitelji i sredini. Njegov otac Simion bio je poljoprivrednik i uzgajao je kukuruz, a pripadao je etničkoj grupi Nandi, u kenijskoj povijesti zapamćenoj kao prvoj koja se žestoko suprotstavila britanskoj kolonijalnoj vlasti. Majka Emili bila je u ranoj mladosti obećavajuća sprinterica te je tri godine prije rođenja sina osvojila prvo mjesto na školskom prvenstvu, no rana trudnoća okončala je njezine atletske snove.

Obitelj se jako borila za stvaranje boljeg života živeći su u kući sa zemljanim podom i bez struje, ali nisu bili gladni. Još je Saweov djed malo-pomalo krčio zemlju dok nije stvorio šezdesetak hektara zasijanih kukuruzom, od čega je obitelj živjela. Kako je umro prije dječakova rođenja, svo to nasljeđe prenijela mu je baka Esther, postavši glavnim osloncem u njegovu životu.

Kao i svima u njegovu kraju, trčanje je Saweu od malih nogu predstavljalo način života. Njegova majka nedavno se prisjetila da nikad nije hodao, pa ni od kuće do škole, nego je uvijek trčao. U školi je bio solidan, a dodatnu disciplinu donijela mu je nedjeljna katolička škola, u koju ga je vodila baka Esther, koja je možda u njemu vidjela nasljednika imanja, ali on je već tada znao da je trčanje njegova budućnost.

Dvije ključne osobe

Dvije su osobe bile ključne u tome da krene tim putem: učitelj Julius Kemei, koji je prvi zamijetio veliki talent, te ujak Abraham Chepkirwok, atletičar koji je nakon selidbe u Ugandu u toj zemlji 2008. godine postavio rekord na 800 metara, a on i danas stoji. Kad ga je vidio na startu olimpijske utrke, bio je to prizor koji nije mogao izbiti iz glave.

Natjecati se počeo u školi, a prve uspjehe zabilježio je na srednjim prugama, ali nije nadilazio lokalne okvire osim što su mu pobjede dizale samopouzdanje, uz podršku učitelja i bake. U nekim intervjuima govorio je da je za njega trčanje istodobno nasljeđe, inspiracija, bijeg od teškog života i način za ispunjavanje majčinih izgubljenih snova.

I onda se 2017., u 23. godini, ukrcao u autobus za grad Iten kako bi postao profesionalni atletičar. Iten je mitsko mjesto kenijske atletike, smješten u oblacima, na 2400 metara nadmorske visine, a u njemu su se rađali svjetski prvaci poput osamstometraša Davida Rudishe. Ujak mu je, osim kao uzor, pomogao nabavkom prave obuće i druge opreme, a mnogi koji su počeli trenirati kad i Sawe nisu bili te sreće – ma koliko bili talentirani, trčali su u iznošenim i poluraspadnutim tenisicama.

Na svakog realiziranog prvaka dolazile su stotine razbijenih snova. Dobar dio treninga bio je improvizacija, bez ikakve strukture, a treneri su uglavnom bili bivši atletičari koji su prenosili metode što su funkcionirale u ranijim generacijama. Osim toga, na srednjim prugama u Keniji se iznimno teško probiti. A onda se umiješala sudbina.

Nagovarali su ga da odustane

Sawe je 2019. godine zakasnio na miting u Kakamegi i jedina utrka za koju se mogao prijaviti bila je ona na pet kilometara. Bez zagrijavanja, bez iskustva, bez ikakvog plana, stao je na startnu liniju i jedina želja bila mu je držati korak s ostalima. Utrku je završio kao pobjednik.

No osim slutnje u kojem bi smjeru trebao krenuti, još se nije uspijevao probiti. Za kenijske standarde bio je dobar, ali ne i izvanredan. I obitelj je počela sumnjati u njegov izbor profesije pa su ga nagovarali da nađe 'pošten posao' i predlagali mu poziciju u policiji koja je nudila sigurnost i dobru plaću. Uskoro je trebao postati i otac.

No odbio je sve ponude. Naporno je trenirao sve dok se 2020. godine nije dogodila tragedija, puknuće ligamenata, ozljeda koja uništava karijere atletičara. Da stvar bude gora, došla je i pandemija, zbog koje su utrke masovno otkazivane.

Mnogi bi odustali i prihvatili posao u policiji, ali Sawe nije želio ništa drugo raditi osim trčati. Ujak Abraham sjetio se starog prijatelja, brončanog olimpijca na 3000 metara sa zaprekama Abela Mutaija, i napustio je Iten, preselivši se u atletsku školu 2Running Club, koja je imala reputaciju pretvaranja talenata u zvijezde, ali morali su zavrijediti svoje mjesto. Sawe se osjećao kao da je ponovo rođen u svijetu koji je atletičarima pružao svu potrebnu infrastrukturu.

Uz fizikalnu terapiju, počeo je napredovati pa je priključen seniorima, ali se ozljeda vratila. Treneri su mu tada mudro savjetovali da mora prihvatiti i takve udarce i biti strpljiv jer je sve to dio stvaranja buduće karijere.

Prije pet godina atletika je shvatila kakav dragulj ima

Vrijedno je trenirao, rijetko posjećujući obitelj, a početkom 2021. godine njegovi treneri prvi put postali su svjesni toga kakav dragulj imaju u rukama i počelo se govoriti o momku koji trči kao nitko prije njega. Uostalom, tada je istrčao polumaraton za manje od sata, 10 kilometara za 26:54, a prije tri godine postao je i svjetski prvak u polumaratonu, što je bila konačna potvrda njegove vrijednosti.

Treneri su mu za 2024. godinu postavili novi izazov – maraton. Pojačali su treninge i izabrali Valenciju za premijeru, a rezultat je bio zapanjujući: rezultatom 2:02:05 postigao je drugi najbrži debi u povijesti; jedino je Kiptum bio brži. Ta mu je utrka otvorila vrata Londona, gdje je prošle godine prvi put pobijedio i obznanio svijetu da je stigao veliki trkač. Njegova taktika bila je ubitačna za konkurenciju, s postepenim ubrzavanjem kojim ostavlja sve iza sebe, a bio je to plod velikog rada koji obavlja cijeli njegov tim s njim na čelu.

Poznat po spartanskom životu i trenažnom procesu, Sawe u vrijeme priprema spava u kampu u krevetu na kat umjesto luksuza koji mu omogućavaju zarade od utrka i sponzora. Kažu da u to vrijeme i suprugu viđa samo dvaput mjesečno, sav posvećen cilju koji je sada ostvario.