U velikoj pobjedi nad Italijom, i prije toga nad Walesom u dodatnim kvalifikacijama, u dresu BiH bilo je mnogo heroja, od izbornika Sergeja Barbareza do praktički svakog igrača koji je izašao na terene u Cardiffu i Zenici. Međutim samo je jedan 'bosanski dijamant'. I zato je sjajno to što će naši susjedi drugi put u svojoj samostalnoj povijesti doći na Svjetsko prvenstvo te time okruniti veliku, a opet često podcjenjivanu nogometnu karijeru. Inače, za one koji to nisu znali, Džeko ima i hrvatsko državljanstvo, što mu je bilo potrebno zbog poslovnih razloga kad je otvarao restoran u Dubrovniku.

Zato je nakon utakmice Zmajeva protiv Azzurra na proslavi u Sarajevu glavni glumac bio baš četrdesetogodišnji napadač. Nakon što je njezin kraj dočekao držeći se za bolno rame, liječnički izvještaji o Džekinu stanju čekali su se kao da cijeli svijet ovisi o tom nalazu magnetne rezonance, srećom optimističnom za njegov nastup na američkom kontinentu. I sve je to zasluženo, jer Džeko je vođa, duša i mozak reprezentacije koja je pod Barbarezovim vodstvom postigla nešto što joj je malo ljudi predviđalo, 12 godina nakon što su se prvi i dosad jedini put pojavili na najvećoj svjetskoj nogometnoj pozornici.

Rat obilježio djetinjstvo, prijatelji mu poginuli igrajući nogomet na ulici

Puno je razloga zbog kojih je Džeko toliko važan navijačima Bosne i Hercegovine, a mnogo toga ima veze i s ratom u toj zemlji, opsadom Sarajeva i njegovim odrastanjem uz granate umjesto uz tjeranje lopte po ulicama. Kad je 1991. godine krenuo ratni užas u njegovu rodnom gradu, bilo mu je samo šest godina.

'Mnogi su nogometaši počeli šutirajući loptu na ulici. Za mene je to bilo nemoguće, ali kad je rat završio, mentalno sam bio mnogo snažniji', rekao je u intervjuu za The Athletic.

Dom obitelji Džeko srušile su ubojice Sarajeva, a svih 15 članova šire obitelji živjelo je u stanu bake i djeda, stisnuti u 35 četvornih metara. U jednom od intervjua prisjetio se užasnog događaja kad mu je majka zabranila da ode igrati nogomet na ulici, da bi onda tamo pala granata koja je ubila nekoliko djece.

I nije bio jedini iz ove reprezentacije i među ljudima koji je bodre s takvim iskustvom. Zato je plasman na Svjetsko prvenstvo i danas toliko važan. Ma što u srpskom entitetu u BiH mislili o tome. Kad se Džeko, povezanog ramena, s Barbarezom i suigračima pojavio na onom sarajevskom balkonu u čarobnoj pobjedničkoj noći, sve je eksplodiralo.

Omiljen i zbog karaktera

Nije Džeko u BiH (i drugdje) omiljen samo zbog svojih igara, već i zbog svog karaktera. Najbolje je to pokazao onim izjavama uoči dvoboja s Italijom, podsjećajući da su baš Azzurri bili prva reprezentacija koja je nakon rata gostovala u Sarajevu. Nije nevažna ni njegova odanost obitelji, a u braku s glumicom i manekenkom Amrom ima tri kćeri i sina te njihova zajednica traje još od Džekinih talijanskih dana.

Što BiH može napraviti na prvenstvu, zasad je stvar špekulacija. No u dvije utakmice doigravanja pokazalo se da u toj momčadi itekako ima 'štofa'. Džeko joj jest najveći, ali nije jedini adut, a ono talijansko bahato zadovoljstvo time da će igrati protiv njih može biti putokaz za oprez drugim reprezentacijama, počevši od Kanade, Katra i Švicarske, s kojima se nalaze u grupi.

Bosanski dijamant nakon odrastanja uz granate i snajpersku pucnjavu u Sarajevu ušao je u svijet nogometa kao desetogodišnjak u Željezničaru, no čak i kada se probio u seniorsku konkurenciju kao tinejdžer, u matičnom klubu nikad nije prepoznat kao veliki talent. U rosteru prve momčadi bio je od 2003. do 2005. godine, kada je još igrao u veznom redu, što mu je s obzirom na kasniju karijeru bila očito neprirodna pozicija. U klubu su smatrali da je previsok i slab tehničar, ali umjesto da mu nađu bolje mjesto na terenu, uredno su ga zapostavljali.

Spas u Češkoj

Slučaj je htio da mu u klubu s Grbavice, za koji je odigrao samo 35 utakmica i postigao tri gola, jedno vrijeme trener bude Čeh Jiří Plíšek, a on je u njemu ipak vidio nešto što drugi nisu. Kad se iz Sarajeva vraćao u Teplice, češki je trener savjetovao svom novom klubu da kupi Džeku i poslušali su ga, a uprava Željezničara bila je presretna transferom koji im je donio samo 25 tisuća eura. Jedan od klupskih dužnosnika kasnije je priznao da su mislili da su dobili na lutriji, toliko su bili slijepi prema budućem idolu milijuna, što je propust vrijedan usporedbe s neuspješnom probom Luke Modrića u Hajduku.

Zato su ga Česi sasvim drukčije primili. Prvo je proveo kraće vrijeme u klubu Ústí nad Labem i naznačio golgeterski talent, a već u drugoj sezoni u Teplicama bio je drugi strijelac češkog prvenstva. Sasvim dovoljno da se upale alarmi u bogatijim ligama. Prvi je 'trznuo' njemački Wolfsburg i njegov trener Felix Magath. Tada se za Džeku sve promijenilo. A bilo bi zanimljivo čuti što su o novom transferu mislili u Željezničaru. Njihov 'lutrijski dobitak' u dvije godine 'poskupio' je ravno 160 puta, a klub iz grada Volkswagena trebao je iskeširati Česima ravno četiri milijuna eura.

I sve im se vratilo.

U četiri sezone u Wolfsburgu Džeko je odigrao ravno 111 utakmica i postigao 66 golova, a sa zemljakom Zvjezdanom Misimovićem i Brazilcem Grafiteom bio je dio 'čarobnog trokuta', najzaslužnijeg za osvajanje prve i zasad jedine titule prvaka Njemačke u sezoni 2008./2009., kad su pobjegli Bayernu za dva boda, ali su velikog rivala – uz dva Džekina gola – pred kraj prvenstva pregazili 5:1. Kao još jedan udarac prosudbi Željezničara, u toj sezoni proglašen je igračem godine u Bundesligi, a ušao je i u uži izbor od 30 igrača u glasanju za Zlatnu loptu. Jasno, stigle su odmah i nove ponude, vabio ga je Milan, no odlučio je ostati u klubu koji ga je lansirao u nogometne visine i u sljedećoj sezoni postao najbolji strijelac lige s 22 gola, a uskoro i najbolji strijelac u povijesti Wolfsburga.

Blistao u Cityju pa završio otpisan

Ono u čemu nije uspio Milan, uspjeli su još bogatiji. Za 32 milijuna eura Džeko je 2011. godine postao igrač Manchester Cityja i činilo se da mu je samo nebo granica. Bio je to tada šesti najveći transfer u povijesti Premier lige, a u povijesti Cityja dotad je samo Robinho plaćen više kada je dolazio iz Reala. U pet godina, koliko je igrao za Građane, Džeko je uistinu blistao s 50 golova u 130 nastupa, dajući veliki doprinos nizu domaćih (nažalost, ne i europskih) titula. Dva puta su u njegovu 'mandatu' bili prvaci i po jednom osvojili FA Cup, Liga kup i Community Shield, odnosno superkup.

Ipak, Manchester City ga je 2015. godine na određeni način otpisao poslavši ga na posudbu u Romu, da bi ga potom transferirali u taj klub, i to za dvadesetak milijuna eura nižu cijenu od one za koju su ga kupili od Wolfsburga. U Vječnom gradu nije počeo onoliko dobro koliko se od njega očekivalo, no u drugoj sezoni je eksplodirao. U prvih 20 utakmica zabio je 17 golova, a potom postao rekorder Rome po broju golova u jednoj sezoni, nanizavši ih 39 u svim natjecanjima te usput postavši prvi strijelac Serie A. Bili su to vrhunci Džekine efikasnosti, nažalost neokrunjeni klupskim trofejima. Zato ga je trener Luciano Spalletti počastio epitetom 'savršenog napadača' zbog njegove snage, visine, brzine, borbenosti, agresivnosti i tehnike.

Nešto je bolje sreće bio u Interu, s kojim je osvojio dva talijanska kupa i Superkup te dogurao do finala Lige prvaka, u kojem je izgubio od svog bivšeg kluba Manchester Cityja. Efikasan je bio i dalje, makar ne više na razinama iz Cityja i Rome, ali jest bio važna karika u igri Nerazzurra. Pokazao se otporan i na djelovanje godina – kad je u polufinalu Lige prvaka zakucao volej u mrežu Milana, postao je drugi najstariji strijelac u toj fazi natjecanja nakon Ryana Giggsa. Bilo mu je 37 godina i četiri dana. Ironično, cijeli život govorio je da mu je Milan najdraži klub, a Andrij Ševčenko vječni uzor.

Ubojit i na zalasku karijere

To što je zagazio u veteranske vode nije mu nimalo ni u sljedećim sezonama umanjilo ubojitost. Doista impresivno zvuči to da je u dvije sezone u Fenerbahčeu u 99 utakmica postigao 46 golova, na pragu četrdesete. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti oni koji to mogu. Zato ga je, tijekom te turske epizode, u svojim redovima poželio i Hajduk, no ipak je bio preskup za Splićane, stoga je njegova više puta osvjedočena ljubav prema dalmatinskoj obali bila nedovoljan argument za taj aranžman.

Ipak, svemu se približi kraj, pa se tako činilo da je i Džeko na potpunom zalasku nakon odlaska iz istanbulskog kluba. U kratkoj epizodi u Fiorentini odigrao je samo 18 utakmica, uz dva gola, ali pomalo ga je oživio odlazak u Gelsenkirchen, gdje je trebao pomoći Schalkeu 04 u povratku u prvu Bundesligu. I dobro im ide jer trenutno vode na ljestvici, a moguće je da će se Džeko vratiti nakon ozljede i dovršiti posao. Osim toga, čini se da mu je bar podjednako važan bio igrački kontinuitet pa je nastavio igrati i za reprezentaciju, za koju je od 2007. godine upisao 148 nastupa uz 73 gola. Sve do ostvarenja sna protiv Italije.

Kako je moguće i zamisliti ljepši završetak karijere jednog od najboljih napadača u povijesti nego na Svjetskom prvenstvu?