Veliki regionalni glazbeni hepening i festival koji oživljava dance glazbu 90-ih - Megadance Party ponovo će vratiti publiku u zlatno doba tog glazbenog žanra. Emilija Kokić, jedna je od zvijezda predstojećeg glazbenog putovanja kroz vrijeme.

Na njezinim hitovima je odrasla generacija, a godine koje su prošle nikada nisu izbrisale sjaj njezinog imena s domaće glazbene scene. Megadance Party joj je vratio ono što zaslužuje - priznanje da je bila i ostala legenda. U razgovoru za tportal otkriva što ju je iznenadilo na tom festivalsko-memorijalnom glazbenom spektaklu, ima li razlike između publike tada i danas te zašto za nju ovo nije vraćanje u prošlost.

Megadance je ponovno probudio nostalgiju za devedesetima. Koliko se publika danas razlikuje od one koja vas je slušala u vrijeme najvećih hitova – jesu li emocije iste ili primjećujete neku novu energiju?

Na prvom Megadance Partyju iznenadilo me koliko ima ljudi koji vole i prate sve što se događalo u devedesetima. Nastale su tada, ali pjesmama treba i vremena da se zavrte, da se zakuha cijela priča oko njih i da zažive. A čini mi se da je sve to tada išlo jako brzo: od momenta u kojem je pjesma nastala radiopostaje su ih gurale i ljudi su ih baš s radošću slušali. Tako da me naravno jako ugodno iznenadilo kad sam čula toliko tisuća ljudi da uglas pjevaju, od početka do kraja, neke pjesme koje su obilježile i moju karijeru. A naravno da mi je jako drago i zbog susreta s kolegama nakon toliko godina. I onda se onako gledamo, čekiramo jedni druge - kakva je boja kose, kakve su oči, ima li promjena na licu. (smijeh) Tako da je zapravo sve to bilo jako zabavno i lijepo.

Energija je ista

Što vas je najviše iznenadilo na Megadanceu – reakcije publike, susreti s kolegama ili...?

Kad je riječ o publici, ne primjećujem nikakvu specijalnu razliku. Kako je bilo na početku, tako je i sada. (smijeh) Ljudi uvijek dolaze s nekom radošću, dolaze se opustiti, pjevati, plesati. Energija je, rekla bih, uvijek ista.

Mnogi kažu da je Megadance zapravo terapija nostalgijom. Je li i na vas imao takav učinak, jeste li se prisjetili nekih svojih početaka i tadašnjih snova?

Da, kao da se probudila neka nostalgija za devedesetima, no meni to nije vraćanje u to razdoblje, a pretpostavljam da nije nikome od nas koji smo još koliko-toliko aktivni u glazbenom smislu. Nije prisjećanje na to vrijeme zato što na svim svojim nastupima izvodim te pjesme. Možemo uzeti u obzir to da smo i mi, koji smo tada gradili karijere, bili 'x' godina mlađi i da je stvarno istinita ona 'sve je lako kad si mlad'. Meni je to razdoblje u karijeri bilo vrlo zabavno. Ali ja sam imala početak prije te dance faze, a to je bio Eurosong i razdoblje s Rivom, tako da je dance faza od 90-ih bila lijep nastavak te moje uspješne karijere. To nikako ne bih povezivala, jer kod mene dance nije bio početak.