Kako piše The Guardian, dok su kanadski i drugi međunarodni prijenosi jasno zabilježili glasno negodovanje publike u Italiji prilikom otvaranja Zimskih OI, američki gledatelji na NBC‑ju gotovo da ga nisu čuli, pa je na društvenim mrežama nastala situacija u kojoj kruže dvije verzije iste scene: sa zvižducima i povicima negodovanja i bez njega.

Autor teksta tvrdi da je upravo u tome poanta: danas nijedan prijenos više ne drži monopol nad istim trenutkom, jer druge televizije, službeni 'world feed' i tisuće mobitela istovremeno nude svoje verzije događaja.

Televizija je negirala da je svjesno 'čistila' zvuk, ali autor teksta objavljenog u The Guardianu kaže da je sve teže 'uređivati stvarnost' u trenutku kada ostatak svijeta istu stvar snima iz drugih kutova.

NBC je negirao uređivanje zvuka iz publike, iako je teško objasniti zašto su američki gledateljima izostali zvižduci koji su bili toliko čujni na stadionu i u drugim prijenosima. Ali u širem smislu, postaje teže, a ne lakše, kurirati stvarnost dok ostatak svijeta ističe vlastite kutove kamere. A to postavlja neugodno pitanje dok se Sjedinjene Države kreću prema domaćinstvu dva najveća sportska događaja na planetu: Svjetskog prvenstva za muškarce 2026. i Olimpijskih igara u Los Angelesu 2028.

Ako se na Olimpijskim igrama u Los Angelesu ili na utakmici Svjetskog prvenstva u New Jerseyju ili Dallasu izviždi netko iz američke administracije, hoće li američki domaći prijenosi jednostavno isključiti ili izbjeći spominjanje zvuka iz publike? Ako hoće, što se događa kada svjetski prijenos ili strani emiter prikaže nešto sasvim drugo? Što se događa kada 40 000 mobitela na stadionu prenese vlastitu verziju u stvarnom vremenu?

Što će poduzeti TV kuće

Rizik nije samo u tome što će gledatelji to prozreti. Rizik je u tome što će pokušaji upravljanja narativom učiniti američke TV kuće manje vjerodostojnima. Jer publika sada pretpostavlja da uvijek postoji drugi kut gledanja. Svaki put kada TV kuća napravi tu razmjenu, vjerodostojnost za izolaciju, to je razmjena koju publika na kraju primijeti.

Iza ovakvih odluka stoji i dublji strukturni pritisak. Trumpovo doba dijelom je definirano trajnim neprijateljstvom prema medijskim institucijama. TV mreže ne djeluju u vakuumu; djeluju unutar regulatornih okruženja, političkih klima i korporativnih kalkulacija rizika. Kada predsjednici i njihovi saveznici otvoreno prijete ili ciljaju mreže, naivno je pretvarati se da to nema utjecaja na uredničke izbore: posebno u prijenosima uživo s visokim ulozima vezanim uz ugovore o pravima vrijedne milijarde dolara.

Ali postoji i jedna razlika između kontekstualnog pritiska i vidljivog iskrivljavanja stvarnosti. Kada globalna publika može uspoređivati ​​​​prijenose u stvarnom vremenu, ovo potonje počinje nalikovati nečemu sasvim drugom: ne uredničkoj prosudbi, već upravljanju narativom. Zbog toga usporedbe s modelima emitiranja pod državnom kontrolom sovjetskog tipa nekada bez daha retorička pretjerivanja, počinju djelovati manje hiperbolično.

Ironija je u tome što su same Olimpijske igre izgrađene oko ideje da sport može postojati uz političke napetosti, a da se ne pretvara da ne postoji. Sam jezik Međunarodnog olimpijskog odbora, sportaši ne bi trebali biti kažnjeni za postupke vlada, implicitno priznaje da su vlade dio olimpijskog pozorišta, sviđalo se to organizatorima ili ne.

Petak navečer to je savršeno ilustrirao. Američki sportaši su bili slavljeni, a njihov ogroman kontingent dobio je jedan od najglasnijih prijema te večeri. Politički izaslanici nisu bili univerzalno dobrodošli. Obje stvari mogu biti istinite istovremeno. Neslaganje publike nije neuspjeh olimpijskog ideala. U otvorenim društvima, to je dio načina na koji se izražava javno mišljenje. Pokušaj brisanja jedne strane te jednadžbe riskira izravnavanje stvarnosti u nešto čemu publika više ne vjeruje. A ako je Milano bio upozorenje, Los Angeles je glavni događaj, piše The Guardian.

Od prvog mandata Donalda Trumpa, američko političko izvještavanje o sportu usredotočeno je na mikro-trenutke: Je li predsjednik izviždan ili navijao? Je li to prikazano u prijenosu? Je li nazočio ili preskočio događaje koji bi vjerojatno stvorili neprijateljski raspoloženu publiku? Diskurs se često činio kao Rorschachov test, filtriran kroz stranačku interpretaciju i selektivne isječke.

Olimpijske igre u Los Angelesu bit će nešto sasvim drugo. Za Trumpa nema skrivanja od ceremonije otvaranja. Nema izbjegavanja stadiona kada Olimpijska povelja zahtijeva da šef države domaćina službeno proglasi Igre otvorenima. Nema kontrole nad time kako 200 međunarodnih emitera prenosi trenutak.

Ako Trump još uvijek bude u Bijeloj kući 14. srpnja 2028., mjesec dana nakon svog 82. rođendana i usred još jedne žestoke američke predsjedničke kampanje, stajat će pred globalnom televizijskom publikom kao ključni dio ceremonije otvaranja. Učinit će to u Kaliforniji, u političkom okruženju daleko manje prijateljskom od mnogih domaćih sportskih mjesta na kojima se pojavljivao tijekom proteklog desetljeća. I učinit će to u gradu sinonimu za političku oporbu, potencijalno u dvorištu demokratskog predsjedničkog kandidata.

Bit će nekih ovacija. Gotovo sigurno će biti zvižduka. Bit će svega između. I neće biti načina da se to ukine. Pravi rizik za američke TV kuće nije da će neslaganje biti vidljivo. Radi se o tome da će publika početi pretpostavljati da se sve što ne pokazuju skriva. U eri kada je povjerenje u institucije već krhko, to je opasno mjesto za djelovanje.

Olimpijske igre oduvijek su bile političke, bilo kroz bojkote, prosvjede, simbolične geste ili reakcije publike.

Milano će se u konačnici možda pamtiti kao mali trenutak: nekoliko sekundi buke publike tijekom duge ceremonije. Ali također se činilo kao pregled sljedeće faze globalnog sportskog emitiranja: one u kojoj se narativna kontrola dijeli, osporava i odmah provjerava. Svijet gleda. I ovaj put, također i snima.