Sve češće se u javnom prostoru govori o narcizmu - u vezama, na poslu, u politici, na društvenim mrežama. No kada je riječ tek o naglašenom egu, a kada o poremećaju ličnosti? Koja ponašanja upućuju na patološki narcizam i zašto suvremena kultura potiče takve obrasce? Na ta pitanja u intervjuu za tportal odgovara prof. dr. Darko Marčinko
Danas je dovoljno jedno razočaranje u vezi ili sukob na poslu da nekoga proglasimo 'narcisom'. Taj je pojam postao dio svakodnevnog govora, no stručnjaci upozoravaju da je stvarnost daleko složenija. Narcizam nije samo etiketa za teške karaktere – on ima svoju zdravu i patološku formu, a granica između njih često je tanka.
vezane vijesti
O tome što je zapravo narcizam, kako nastaje, zašto je povezan s 'ranom greškom' u razvoju ličnosti, kakvu ulogu u tome imaju društvene mreže i zašto je patološki narcizam dugoročno životna gubitnička strategija, razgovarali smo s prof. dr. Darkom Marčinkom, psihijatrom, psihoanalitičkim psihoterapeutom te predstojnikom Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb.
Zašto je 'narcis' postao najčešća etiketa u konfliktima i razočaranjima?
'U novije vrijeme, a mediji su tome svjedok, popularno je neku osobu nazvati narcisom u kontekstu situacija u kojima je ta osoba izvor emocionalne povrede ili razočaranja', kaže Marčinko. No upozorava da takvo olako etiketiranje često promašuje bit: svi ljudi imaju elemente zdravog narcizma, a i psihološki mehanizmi koje laici brzo proglase 'narcističnima' mogu se povremeno pojaviti i kod potpuno zdravih osoba.
'Bitno je shvatiti da svi ljudi imaju elemente zdravog narcizma, a čak i zdrave ličnosti mogu povremeno koristiti tzv. narcistične psihološke mehanizme obrane, međutim kod zdravih ili neurotskih ličnosti to je samo prolazno', objašnjava.
Ključna razlika je u trajanju i učinku na funkcioniranje. Ako su obrasci povremeni i osoba ih može prepoznati te korigirati, riječ je o prolaznim obrambenim reakcijama. No ako su dugotrajni, rigidni i određuju odnose te ponašanje, tada se otvara prostor za sumnju na poremećaj.
'Kada loš, odnosno patološki narcizam postoji kao dugotrajno obilježje na razini ponašanja i funkcioniranja, onda to može ući u kategoriju narcističnog poremećaja ličnosti. Zato je bitno shvatiti da se postavljanje dijagnoze treba prepustiti stručnjacima, a za navedeno postoje prihvaćeni stručno-medicinski kriteriji', savjetuje psihijatar.
Kako prepoznati narcisa? Obratite pažnju na ove obrasce ponašanja
- Svijet vidi crno-bijelo – ljude ili idealizira ili potpuno omalovažava; nema nijansi.
- Izrazito je osjetljiv na kritiku – i dobronamjerna primjedba može izazvati burnu reakciju ili bijes.
- Teško podnosi sram i frustraciju – reagira impulzivno umjesto da emocionalno proradi povredu.
- Traži divljenje, a ne bliskost – odnosi mu često služe kao publika, a ne kao ravnopravno partnerstvo.
- Fokusiran je na dojam i vanjsku sliku – status, uspjesi i imidž važniji su mu od unutarnjeg sadržaja.
- Kompenzira unutarnju nesigurnost grandioznošću – izvana djeluje samouvjereno, ali u podlozi je krhka slika o sebi.
- Pokazuje manjak empatije – teško se uživljava u potrebe i osjećaje drugih.
- Često koristi poricanje – ne vidi ili ne priznaje svoju odgovornost u konfliktima.
- Sklon je projekciji – optužuje druge za ono što sam ne može prihvatiti kod sebe.
- Teško podnosi tuđi uspjeh – zavist mu je čest pokretač ponašanja.
- Oscilira između osjećaja svemoći i nemoći – takvo je ponašanje osobito vidljivo u poslovnom okruženju.
- Dijeli ljude u kategorije – bezuvjetni sljedbenici, neprijatelji i 'nevažni'.
- Primanje pomoći doživljava kao poniženje – ranjivost mu je neprihvatljiva.
- U konfliktima nudi narativ 'reakcije' – svoje postupke opravdava time da je bio povrijeđen.
Što je narcizam u stručnom smislu?
Marčinko naglašava da narcizam nije automatski sinonim za poremećaj.
'Narcizam kao jedno od obilježja ličnosti može imati zdravu, adaptivnu formu i tada ga zovemo zdravi (konstruktivni) narcizam, a isto tako može imati loša obilježja i tada se govori o nezdravom ili patološkom narcizmu', kaže.
Kod patološkog narcizma problem je dublji: radi se o nepovoljnom identitetu i greškama na razini psihičke organizacije ličnosti. U psihodinamskom okviru, Marčinko podsjeća na tri razine patološke organizacije ličnosti: neurotsku, graničnu i psihotičnu.
'Psihodinamske teorije opisuju tri razine nezdrave organizacije ličnosti, to koliko je osoba udaljena od autentične istine o sebi i bliskim osobama', objašnjava.
U sklopu granične organizacije ličnosti nalazi se i narcistični poremećaj ličnosti, a kao čest temeljni mehanizam pritom je prisutan rascjep.
'Temelj granične ličnosti je mehanizam rascjepa, kada pojedinac sebe i druge vidi u krajnostima', kaže. U djetinjstvu je takvo 'crno-bijelo' viđenje normalno i zaštitno, ali kod narcističnih i drugih graničnih struktura može ostati i u odrasloj dobi.
Posljedica su nagle promjene u procjeni ljudi: idealizacija pa devalvacija, osjetljivost na kritiku i burne reakcije kada dođe do 'dodira sa stvarnošću'.
'U psihodinamici se taj osjetljivi dio naziva 'V točkom narcisa' (V znači vulnerabilnost) – mjestom na kojem dodir sa stvarnošću izaziva burne i pretjerane reakcije, često u obliku narcističnog bijesa. Iza te ljutnje često stoje disfunkcionalni sram i osjećaj uskraćenosti', tumači psihijatar.
Kako nastaje 'rana greška' i može li se dijete 'odgojiti' u narcisa?
U objašnjenju nastanka patoloških obrazaca, Marčinko se vraća na rani razvoj ličnosti i emocionalnu atmosferu u kojoj dijete odrasta.
'Rana greška nastupa u ranom razvoju osobe, u atmosferi u kojoj nedostatak empatije kod bliskih osoba, najčešće roditelja, utječe na poremećaj u formiranju strukture ličnosti', kaže.
Takva greška povezana je s prazninom i difuzijom identiteta.
'Rana greška bi prema tome bila vezana uz prazninu i difuziju (neizgrađenost) identiteta. Praznina zaista kasnije postaje jedan od vodećih simptoma osoba s poremećajem ličnosti', ističe Marčinko.
U odrasloj dobi, kada je praznina dominantna, važna je podrška kroz kvalitetan odnos – primjerice psihoterapijski. 'U tom odnosu, korak po korak, praznina se zamjenjuje dobrim, koherentnim osjećajem sebe', dodaje.
Istodobno osobe s izraženim patološko narcističnim značajkama često nastoje kompenzirati unutarnji deficit vanjskim dokazima vrijednosti.
'U ostatku života osobe s naglašenim patološko narcističnim obilježjima ličnosti ili poremećajem ličnosti kompenzatorno pokušavaju pokazati i dokazati okolini da su vrijedne. Primjer su brojna dostignuća u poslovnom ili socijalnom smislu, ali ona nažalost ne mogu umanjiti temeljni osjećaj praznine i manje vrijednosti', kaže.
Grandiozni i vulnerabilni narcizam: Po čemu se razlikuju?
Marčinko izdvaja dva najčešća podtipa iz psihoterapijske prakse.
'Dva su podtipa nezdravog, patološkog narcizma uvriježena u psihoterapijskoj praksi, a to su grandiozni (otvoreni, debelokožni) narcizam i vulnerabilni (prikriveni, fragilni ili tankokožni) narcizam', objašnjava.
Grandiozni narcizam najlakše se prepoznaje jer je 'glasniji', uz bahatost, samodopadnost, iskorištavanje drugih i nedostatak empatije. No iza toga se često skriva kompenzacija.
'Površno gledano, takve osobe pokazuju grandioznost po pitanju samopouzdanja, a suštinski se radi o kompenzaciji bazično loše slike o sebi', kaže.
Vulnerabilni tip je prikriveniji.
'Vulnerabilni narcizam vezuje se pak uz preosjetljivost, često uživljavanje u ulogu žrtve, sklonost sramu i često se koriste izbjegavajuća ponašanja zbog nemogućnosti suočavanja s drugim ljudima. Mogući su i prijelazi između tipova kod iste osobe, što je važno prepoznati u radu', otkriva.
Koji su mehanizmi obrane tipični za patološki narcizam?
U objašnjenju unutarnje dinamike Marčinko naglašava poricanje i fokus na vanjsku sliku.
'Jedan od psiholoških mehanizama koje koriste narcistične ličnosti je mehanizam poricanja, a on ih koči da imaju realnu svijest o svojem ponašanju', kaže.
Poricanje i idealizacija služe da se izbjegne bolna slika o sebi dok vanjske kompenzacije, kao što su status, uspjesi i dojam, postaju način regulacije unutarnje nelagode.
'Mentalna energija fokusirana je na vanjsku formu i sliku koju ostavljaju u okolini s ciljem da kompenziraju unutarnje deficite', tumači Marčinko.
No takva konstrukcija je nestabilna. Kada obrane popuste, mogu se razviti depresivna stanja.
'Kada popuste nezdravi mehanizmi obrane, dolazi prije ili kasnije do sloma, što se očituje kao depresivna faza te tada imaju osjećaj razočaranja i potonuća', objašnjava.
Što narcističnu ličnost pokreće i zašto je bliskost problem?
U srži, kaže Marčinko, često je duboka nesigurnost.
'Narcističnu ličnost u svojoj osnovi pokreće dubok osjećaj nesigurnosti i manje vrijednosti, a pokušava ga prikriti grandioznim (megalomanskim) fantazijama o vlastitoj posebnosti i moći', ističe.
Zbog krhkog identiteta i ovisnosti o vanjskoj potvrdi cilj je divljenje, a ne bliskost.
'Ovisni su o vanjskoj podršci jer im je krhak osjećaj vlastitog identiteta i usmjereni su na to da dobiju divljenje, a ne bliskost. Ljudi oko njega ili nje često postaju samo 'publika', a ne ravnopravni partneri', ukazuje.
Bliskost otvara ranjivost, a ranjivost se doživljava kao slabost. Primanje pomoći može potaknuti sram, pa se osoba bori protiv ovisnih potreba.
'Primiti pomoć od drugog potiče osjećaje poniženja i posramljenosti pa se onda bore protiv tih ovisnih potreba', ističe Marčinko.
Zavist je snažan pokretač
'S obzirom da im nedostaje osjećaj zahvalnosti, njihovom psihom dominira zavist. Ona je često snažan pokretač - teško podnose tuđi uspjeh ili sreću jer ih to podsjeća na vlastite nedostatke.'
Narcisi na poslu: Što se događa kada su na poziciji moći?
U radnom okruženju narcistične osobe mogu pokazivati nagle oscilacije u doživljaju sebe i situacije.
'U poslovnom smislu narcisi često pokazuju obilježja bipolarnosti selfa (ličnosti). S jedne strane su skloni idealističkom viđenju poslovnih rezultata, koji često graniči s tzv. osjećajem svemoći. Kada dođe do problema, često skrenu u drugu krajnost, osjećaj nemoći', objašnjava.
Takva dinamika prelijeva se i na odnose: očekivanja postaju ekstremna, a ljudi se često dijele u kategorije.
'Narcisi na vrhu piramide moći često dijele ljude u tri kategorije. Prva kategorija su oni koji ih apsolutno slijede, a od njih traže apsolutnu poslušnost. Druga kategorija su oni koji su se usudili reći nešto protiv njih te ih nazivaju svojim progoniteljima i etiketiraju kao problematične osobe. Treća grupa je tzv. nevažna grupa, oni koje ne registriraju', kaže.
Ključ za razumijevanje toga je, smatra Marčinko, prepoznati da u trenucima neprimjerenih reakcija nije dominantna superiornost nego ranjivost.
'Bitno je shvatiti da narcisima u trenucima njihovih neprimjerenih reakcija dominira ranjivost, a ne superiornost', ističe.
Zašto društvene mreže pojačavaju narcisoidne obrasce?
Društvene mreže dale su razvoju narcizma novi pogon – brz, intenzivan i emocionalno zarazan. Logika platformi temelji se na privlačenju pažnje, a pažnja se najlakše hvata ondje gdje su emocije najjače: u bijesu, sramu, zavisti, prijekoru i idealizaciji. U takvom okruženju, upozorava Marčinko, algoritamska pravila igre nisu neutralna. Ona sustavno nagrađuju intenzitet i brzinu, a refleksiju guraju u stranu.
'Platforme društvenih mreža pokušavaju se uskladiti s potrebama pojedinaca, dajući prednost intenzitetu pred refleksijom, sigurnosti pred sumnjom i pripadanju pred istinom', kaže Marčinko, otvarajući temu koja je istodobno psihološka i društvena: kako digitalni dizajn utječe na to kakvi postajemo.
U praksi to znači da sadržaji koji traže sporije čitanje, nijanse i kontekst često gube u utrci s onima koji nude trenutačan emocionalni udar. Algoritamska logika favorizira ono što izaziva reakciju: klik, komentar, dijeljenje, a to su najčešće poruke koje pojednostavljuju, polariziraju ili obećavaju brzu potvrdu vlastite vrijednosti. Takav sustav savršen je za poticanje narcističnih obrazaca: stalnu usporedbu, potrebu za divljenjem, fiksaciju na imidž i izbjegavanje unutarnje ranjivosti.
'Perfektno izdanje' kao poruka koja nagriza psihu
Osobito problematična poruka digitalnog doba jest ona o stalnom prikazivanju u 'perfektnom izdanju'. U tom modelu identitet postaje projekt, a self nešto što se mora stalno dotjerivati, 'pakirati' i dokazivati. U pozadini je ideja da vrijedimo onoliko koliko izgledamo uspješno, sretno, poželjno i kontrolirano.
Marčinko upozorava da taj naglasak na vanjskoj formi nije samo estetska stvar, već psihološki mehanizam koji može jačati patološku obranu.
'Dio istraživanja ukazuje na to da neke od poruka društvenih mreža, kao što je inzistiranje na vanjskoj formi, direktno utječu na porast narcističnih obrazaca funkcioniranja', kaže.
Važno je napomenuti da neće svaka osoba koja koristi društvene mreže postati narcis, nego da određene poruke i obrasci komunikacije mogu pojačati postojeće ranjivosti osobito kod ljudi koji već osjećaju unutarnju prazninu, nesigurnost ili imaju krhku sliku o sebi. U tom smislu digitalna perfekcija često nije znak snage, već pokušaj bijega od onoga što je u nama nesređeno, bolno ili nedovoljno integrirano.
Paradoks društvenih mreža: Više 'prijatelja', više usamljenosti
Jedan od najopasnijih paradoksa društvenih mreža je taj da, iako obećavaju povezanost, mogu produbiti usamljenost. Pogotovo kad se odnosi pretvore u publiku, a komunikacija u stalnu izvedbu.
'Interesantno je to da istraživanja pokazuju da upravo pretjerano korištenje društvenih mreža može pojačati dubinski osjećaj usamljenosti', ističe Marčinko.
To je osobito relevantno u kontekstu narcističnih obrazaca. Ako osoba traži potvrdu izvana, a platforme joj je isporučuju u obliku lajkova, komentara i kratkotrajne vidljivosti, nastaje začarani krug: kratki 'hitovi' priznanja smanjuju nelagodu samo privremeno, a zatim se vraća ono temeljno – praznina, sram i osjećaj manje vrijednosti. U toj dinamici ljudi mogu imati stotine kontakata, a vrlo malo stvarne bliskosti.
Marčinko to objašnjava i širim društvenim pomakom u kojem je lakše 'biti dio ekipe' nego ostati u nelagodnom prostoru preispitivanja, nesigurnosti i istraživanja nijansi, što je preduvjet za zrelost.
Polarizirano društvo i rascjep: Kako 'naši' i 'vaši' postaju psihološki obrazac
U objašnjenju polarizacije Marčinko se vraća na jedan od ključnih psihodinamskih pojmova koje koristi: rascjep. To nije samo politička ili medijska pojava, već način na koji psiha pokušava emocionalno preživjeti kad je preplavljena strahom, tjeskobom ili osjećajem ugroženosti.
'Javni život sve više nalikuje bojištu polariziranih strana: 'naši dobri' bore se protiv 'vaših loših'. Ovdje se ponovno pojavljuje mehanizam rascjepa', kaže.
U vremenima nesigurnosti tolerancija na složenost slabi. Tada, objašnjava, psiha traži emocionalno lakše rješenje. Umjesto višeslojnih priča i ambivalencije, biramo crno-bijele 'istine' koje nude trenutno olakšanje. No cijena je visoka: gubitak realnosti, empatije i sposobnosti razgovora.
'Rascjep nudi trenutnu 'jasnoću' i emocionalno olakšanje, ali nagriza stvarnost', upozorava Marčinko.
Takva 'jasnoća' često izgleda kao moralna superiornost: mi smo dobri, oni su loši. Ali to je istodobno teren na kojem manipulacija najlakše uspijeva jer rascjep proizvodi snažne emocije, a snažne emocije su valuta digitalnih platformi. Kad se psihološki obrazac 'naši/vaši' spoji s algoritamskom logikom intenziteta, dobiva se društvena dinamika u kojoj su sukobi stalno potpaljeni – i stalno monetizirani', objašnjava.
Zašto je istina patološkim narcisima teško podnošljiva
U patološkom narcizmu istina često nije neutralna informacija, već emocionalni udar. Ona se doživljava kao prijetnja konstrukciji o sebi koja drži psihu na okupu.
'Istina je patološkim narcisima naprosto nepodnošljiva jer su im unutarnji mehanizmi preslabi', kaže Marčinko.
Zato i deklarativna borba za 'istinu' može biti samo fasada. U pozadini se, tumači, često ne traži stvarnost, nego potvrda.
'Oni žele čuti da su u pravu, a čuti istinu može biti samo još jedna u nizu narcističnih povreda', ističe.
To je važno i za svakodnevne odnose – privatne i poslovne. Kritika, čak i dobronamjerna, može aktivirati ono što Marčinko naziva 'rana greška', mjesto ranjivosti koju osoba nije izgradila, proradila ili integrirala. Tada reakcija više nema veze s realnim sadržajem kritike, već s osjećajem posramljenosti i ugroženosti.
'Kada se uputi kritika ili dobronamjerno komentiranje njihova ponašanja, to može otvoriti područje rane greške, a njihova obrana tada može ići u smjeru napada na osobu koja se drznula nešto reći', kaže.
U digitalnom prostoru taj se obrazac samo pojačava: javna kritika postaje javno posramljenje, a posramljenje može proizvesti eksplozivnu obranu – napad, prozivanje, osvetoljubivost, cancelanje. To je, u psihodinamskim terminima, pokušaj da se nepodnošljiva nelagoda prebaci na drugoga.
Iskustvo srama čest je okidač
Maligni narcizam i kriminal: Što je u podlozi najtežih oblika
Kao forenzički psihijatar, Marčinko upozorava da patološko narcistički spektar može biti snažno izražen kod počinitelja teških kaznenih djela. U tom spektru ključni su deficit empatije, instrumentalno korištenje drugih i nerealna slika sebe.
'Glavne karakteristike ovog spektra su nedostatak ili odsutnost empatije, uz sklonost iskorištavanju drugih ljudi, kao i nerealna slika sebe i svojih potreba', ističe.
Maligni narcizam je posebno težak oblik koji uključuje kombinaciju narcističnih obilježja i ostalih opasnih elemenata.
'Glavni elementi malignog narcizma su obilježja narcističnog poremećaja ličnosti, uz dodatne antisocijalne crte ličnosti, sadizam blizak egu, kao i paranoidni osjećaj ugroženosti', tumači.
Osobe s malignim narcizmom mogu doživjeti narcističnu povredu čak i kad ona objektivno ne postoji – kada je, kako kaže, imaginarna. No subjektivno iskustvo srama može biti toliko snažno da postane okidač.
'Kroz doživljenu narcističku povredu, koja ne mora biti realna, već u velikoj mjeri imaginarna, doživljavaju sram do razine nepodnošljivosti. Ovaj 'loš sram' može biti faktor i okidač za počinjenje teških kaznenih djela', objašnjava.
Važan sloj ove priče je i način na koji takvi počinitelji tumače svoje postupke: često nude narativ 'reakcije' – kao da je nasilje samo odgovor na povredu. To je psihološka strategija koja briše odgovornost i održava sliku vlastite 'ispravnosti'.
Može li se patološki narcizam liječiti?
Unatoč raširenoj ideji da se narcisi 'ne mijenjaju', Marčinko naglašava da promjena nije nemoguća, ali nije brza niti površinska.
'Ključ liječenja nije u kozmetičkoj ili kratkotrajnoj promjeni ponašanja, već u dubljem razumijevanju sebe', kaže.
Psihoterapija, objašnjava, nije trening lijepog ponašanja, već proces izgradnje unutarnjih kapaciteta: tolerancije frustracije, realističnog doživljaja sebe, veće empatije i sposobnosti bliskosti.
'Terapija pomaže osobi da prepozna nezdrave obrasce i s vremenom ih postupno zamijeni zdravijima, što u konačnici donosi više stabilnosti i bolje odnose', kaže.
U digitalnom dobu, u kojem se stalno prodaju instant formule i hackovi za sve, Marčinko naglašava: 'Brza rješenja ne postoje – tko ih nudi, samo produbljuje problem.'
Između svemoći i praznine
Razgovor s prof. dr. Marčinkom pokazuje da narcizam nije samo individualna dijagnoza, već i ogledalo vremena u kojem živimo. Kultura 'perfektnog izdanja', algoritmi koji nagrađuju intenzitet i polarizacija koja svijet dijeli na 'naše' i 'vaše' stvaraju okruženje u kojem rascjep, idealizacija i potreba za divljenjem lako postaju dominantni obrasci.
No ključna razlika između zdravog ega i patološkog narcizma ostaje u sposobnosti podnošenja istine, frustracije i nesavršenosti. Dok patološki narcizam bježi od ranjivosti i gradi lažni osjećaj svemoći, zrela ličnost prihvaća složenost – i sebe i drugih.
