Dok se na društvenim mrežama dijele idealizirane slike savršenih obitelji, a roditeljski uspjeh mjeri brojem aktivnosti u koje je dijete uključeno, rijetko tko ima hrabrosti priznati ono što mnogi osjećaju u tišini vlastita doma: umoran sam, izgubio sam sebe i nisam siguran jesam li želio ovaj život.

U ovo vrijeme intenzivnog roditeljstva lako je izgubiti sebe, a to je teško priznati. Razgovor o žaljenju prvi je korak prema razumijevanju, ali i prema pomoći onima koji je trebaju.

Roditeljstvo se oduvijek smatralo najvažnijom životnom ulogom, onom koja donosi najdublje ispunjenje. Djeca su blagoslov, ponavljamo kao mantru, a roditelji koji osjećaju drugačije šute, opterećeni krivnjom i sramotom. No istraživanja posljednjih godina otkrivaju neugodan, ali važan podatak: između pet i 14 posto roditelja u razvijenim zemljama otvoreno izražava žaljenje zbog odluke da imaju djecu.

Izv. prof. dr. sc. Ivana Macuka s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru, jedna od rijetkih znanstvenica koja se bavi ovom osjetljivom temom, upozorava da šutnja o tome nije bezazlena: ona može imati ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje roditelja, kvalitetu obiteljskih odnosa i dobrobit djece.

Za tportal je ugledna psihologinja objasnila, između ostaloga, zašto je vrijeme da se o ovoj tabu temi počne govoriti glasno, bez osude te s razumijevanjem.

Roditeljstvo kao društvena norma

Iako se danas nerijetko govori o 'krizi roditeljstva', podaci pokazuju da je želja za djecom i dalje gotovo univerzalna. No, za razliku od većine životnih odluka, roditeljstvo je nepovratno.

'Roditeljstvo se u većini društava i dalje percipira kao moralna obaveza, nešto što se podrazumijeva, očekuje i vrednuje kao dio ispunjenog života. Zbog toga se žaljenje često doživljava kao moralno neprihvatljivo', ističe prof. Macuka.

Pojava žaljenja sve se češće promatra kroz prizmu suvremenog intenzivnog roditeljstva, a ono podrazumijeva visoka očekivanja i potpunu emocionalnu posvećenost djetetu.

'U kontekstu intenzivnog roditeljstva nije iznenađujuće to da se kod dijela roditelja javlja osjećaj da roditeljska uloga ne donosi očekivano zadovoljstvo, već emocionalnu iscrpljenost, dugotrajan stres i sagorijevanje, često praćeno krivnjom i osjećajem osobnog neuspjeha', kaže psihologinja.

Što to žaljenje zapravo znači?

'Žaljenje je kompleksno emocionalno stanje koje se javlja kada osoba procijeni da joj je neka životna odluka bila pogrešna. U kontekstu roditeljstva to znači duboko preispitivanje odluke o djeci, ne zbog nedostatka ljubavi, već osjećaja da roditeljska uloga nije donijela očekivano ispunjenje', objašnjava.

Pritom je važno razlikovati žaljenje od nezadovoljstva. Nezadovoljstvo može biti prolazno, vezano uz konkretne svakodnevne izazove u obitelji. Žaljenje, s druge strane, predstavlja trajan osjećaj da je sama odluka o roditeljstvu bila pogrešna.

Prema dostupnim međunarodnim istraživanjima, između pet i 14 posto roditelja u razvijenim zemljama izražava žaljenje zbog odluke da imaju djecu.

'Ovi podaci pokazuju da žaljenje nije rijetkost i da zaslužuje pažnju, razumijevanje i istraživački interes', naglašava psihologinja, dodajući:

'Roditelji koji izražavaju žaljenje najčešće navode osjećaj da su izgubili dio sebe, ograničenja u osobnom i profesionalnom razvoju te prevelika odricanja i stalnu emocionalnu iscrpljenost.'

Kvalitativne studije otkrivaju duboke unutarnje konflikte: osjećaj gubitka identiteta, doživljaj da su previše žrtvovali sebe, nesklad između roditeljske uloge i osobnih vrijednosti te nostalgiju za životom 'prije djece'.

'Ovi narativi pokazuju da žaljenje nije prolazno nezadovoljstvo, već kompleksno emocionalno stanje koje zahtijeva razumijevanje, a ne osudu', objašnjava psihologinja.

Roditelji koji osjećaju žaljenje često se suočavaju s unutarnjim konfliktom: s jedne strane prisutna je ljubav prema djetetu, a s druge osjećaj da nisu bili spremni za to, da su izgubili dio svog identiteta ili da su se našli u ulozi koja ih ne ispunjava.

Prof. Macuka objašnjava da se u literaturi žaljenje klasificira u dvije glavne kategorije:

'Prvo je žaljenje zbog okolnosti: kada je odluka donesena u neodgovarajućem trenutku, pod pritiskom ili bez podrške partnera. U tim slučajevima žaljenje se ne odnosi na samu roditeljsku ulogu, već na kontekst u kojem je ona započela. Drugo je žaljenje zbog same roditeljske uloge: osjećaj neadekvatnosti i odbojnosti prema ulozi roditelja. Ova vrsta žaljenja dublje zahvaća identitet, osobne vrijednosti i osjećaj životne usklađenosti', rekla je psihologinja.

Zanimljivo je to da se rodne razlike u izražavanju žaljenja često oblikuju kroz tradicionalna društvena očekivanja. Žene češće govore o emocionalnoj iscrpljenosti, a muškarci češće ističu gubitak autonomije i osobne slobode.

Utjecaj na mentalno zdravlje

'Istraživanja pokazuju da veće žaljenje zbog roditeljstva nije samo emocionalno neugodno, već je povezano s nizom negativnih psiholoških ishoda. Roditelji koji izražavaju više žaljenja često imaju niže zadovoljstvo životom, izraženije simptome depresije te su skloniji sagorijevanju u roditeljskoj ulozi', upozorava prof. Macuka.

Osim kvantitativnih nalaza, kvalitativne studije dodatno osvjetljavaju dubinu ovog iskustva. Roditelji govore o gubitku identiteta, osjećaju da su previše žrtvovali sebe te ističu neusklađenost svoje roditeljske uloge s osobnim vrijednostima i životnim ciljevima.

'Takvi narativi ne govore o nedostatku ljubavi prema djetetu, već o unutarnjem raskoraku između očekivanja i stvarnosti, između onoga što roditeljstvo jest i onoga za što su vjerovali da će biti', objašnjava prof. Macuka.

To ne znači da je žaljenje uzrok mentalnih poteškoća, ali jasno je da se ova dva područja snažno preklapaju. Roditelji koji se nose s ovim osjećajem često se nalaze u začaranom krugu iscrpljenosti, krivnje i unutarnjeg konflikta.

'Razgovor o žaljenju zbog roditeljstva ne umanjuje vrijednost djece ni roditeljske ljubavi – on pokazuje da je to iskustvo koje zahtijeva više razumijevanja, a manje idealizacije. Cilj znanstvenog istraživanja žaljenja nije osuda roditelja, nego razumijevanje', naglašava.

Roditeljstvo se u mnogim kulturama i dalje smatra moralnom obavezom, nečim što se podrazumijeva, zbog čega je žaljenje često tabu te se doživljava kao moralno neprihvatljivo ili kao znak 'lošeg roditelja'.

'Otvaranje prostora za razgovor o ovom fenomenu ne znači umanjivanje vrijednosti roditeljstva. Naprotiv, znači priznavanje da je roditeljstvo složeno, zahtjevno i duboko osobno iskustvo koje ne izgleda isto za svakoga. Prepoznavanje ovog fenomena omogućuje bolje razumijevanje raznolikosti roditeljskih iskustava, razvoj podrške roditeljima koji se osjećaju preopterećeno te smanjenje stigme i otvaranje prostora za iskren razgovor', zaključila je psihologinja Macuka.