Vidimo se na papiru Đurđica Čilić (V.B.Z.)

Knjiga autobiografskih priča i zapisa Đurđice Čilić Vidimo se na papiru vodi nas kroz isti prozni krajolik koji je autorica vrlo sugestivno opisala u svoje prethodne dvije knjige Fafarikul i Novi kraj. To je vrlo intiman svijet, svijet njene obitelji, nad kojom lebdi majčina nedavna smrt i očeva bolest, ali život se ne obazire na takve stvari, grabi dalje. Dok prati sina na studij u inozemstvo, autorica se prisjeća svog djetinjstva i studiranja, a kroz priču o ljetovanju kćeri u Karinu u tridesetak redova prelama se zadnjih tridesetak godina života na ovim prostorima. Sjećanja su vrlo živa, toliko da oblikuju život, ali, istovremeno, krhka i nepouzdana, jednako kao što su to i ljudske veze, oko kojih se autorica, usprkos svemu, svesrdno trudi. Naravno, to je i naš svijet, nesavršen, proturječan, često okrutan i uskogrudan, ali to nije razlog da se od njega odustane. Đurđica Čilić izvrsna je promatračica i slušateljica, ulazi u stražnja dvorišta, promatra svađu djece u samoposluzi, vidi napuštene životinje, čuje usputne razgovore i iz tih malih fragmenta kreira tekst koji nam je blizak i prepoznatljiv. Ova knjiga pokazuje da se kroz svijet može ići s blagošću i razumijevanjem, da se može zagrliti čak i nasilnika koji napada dostavljača i tako ga smiriti; odvesti na hitnu pijane momke s Thompsonova koncerta koji baš ne vole druge i drukčije; nagovoriti mladog navijača koji mrzi pedere da prvi put u životu pročita knjigu, podijeliti svoj stan s majkom i kćeri iz Ukrajine… Zbog toga ona nije samo uzbudljiva i lijepa za čitanje, nego i ljekovita.

Nenapisane priče Charlesa Bukowskog Zlatko Lukić (Hena com)

U briselskom restoranu Grand Central započinje neobično prijateljstvo koje će pokrenuti opasnu književnu igru s granicom između mita i istine. Edmund Smith tvrdi da je godinama bio blizak prijatelj Charlesa Bukowskog, njegov beta-čitatelj, suputnik po barovima i konjskim utrkama, svjedok posljednjih dana. A onda, pred smrt, Smith ostavlja CD s oznakom: Nenapisane priče Charlesa Bukowskog. Na njemu su snimke – trinaest priča koje slavni pisac nikada nije zapisao, ali ih je ispričao. Smith ih je potajno snimao. Sačuvao. I onda predao nekome za koga je znao da će razumjeti što drži u rukama. On ih je preslušao. Preveo. I odlučio ih ne ublažavati. To nisu lijepe priče. U njima žene truju muškarce iz dosade, profesori guraju ljude pod kotače kamiona, ljubav se svodi na moć, a sloboda na pravo da izabereš svoju mačku umjesto žene. Djeca odrastaju, unuci postaju pametniji od djedova, a svi zajedno pokušavaju preživjeti vlastite slabosti uz jeftino vino i loše odluke. Tu su noći pune dima, raspadnuti brakovi, seks, grižnja savjesti i bijes – sve ono od čega je Bukowski pravio literaturu. Čitatelj će se uhvatiti kako zaboravlja da je autor mrtav. I kako više nije siguran tko mu se obraća: Bukowski? Svjedok? Pisac koji je priče prenio? Ili svi odjednom. Nenapisane priče Charlesa Bukowskog Zlatka Lukića literarni su projekt visokog rizika u kojem se granica između mita i autentičnosti namjerno briše. Glas koji govori s ovih stranica sirov je, nepristojan, brutalan i – previše uvjerljiv da bi bio tek književna konstrukcija. Ako je ovo prijevara, onda je savršena. Ako nije, onda smo upravo dobili još jednog Bukowskog.

Forenzičar Roman Pavić (Fraktura)

Mladi perspektivni zagrebački liječnik Goran Brezović krajem osamdesetih odluči ne propustiti priliku života i odlazi u grad koji nikada ne spava. U New Yorku se kao obducent zaposli u manhattanskoj Prosekturi, gdje pokušava zatomiti svoje prokletstvo da unaprijed nasluti nečiju smrt. Među hladnim čelikom i kamenim stolovima zapali se iskra ljubavi s povučenom ali neodoljivom Jane, ženom koja svoje snove o pijanističkoj karijeri nije ostvarila, ali će Gorana upoznati s jazzom i dati mu cijelu sebe. No tada se u njegovu životu pojavi Ruth, karizmatična povjesničarka umjetnosti židovskog podrijetla, koja ga uvodi u svijet slikarskih aukcija, Caravaggia i Hoppera, u razgovore o Holokaustu i moći slike da pamti ono što bi svijet najradije zaboravio. S njom Goran upoznaje drugi dio sebe, onaj koji smrt ne gleda samo pod skalpelom nego i na platnu. Kada u Hrvatskoj rat bukne punom snagom, Goran će preko noći ostaviti sve, i ženu koju voli i grad u kojem gradi karijeru, vratiti se u domovinu pa dobrovoljno otići u Vukovar, za koji i kao liječnik i kao čovjek naslućuje da će postati mjesto žrtve. Forenzičar Romana Pavića roman je o ljubavi, slikarstvu i ratu te nemogućnosti da se pobjegne vlastitoj sudbini, o smrti i novom životu koji započinje gdje se čovjek najmanje nada.

Daj da te vidim Dunja Matić (OceanMore)

Nakon nagrađenog romana Mirovanje, Dunja Matić vraća se s minuciozno izgrađenom studijom putovanja u srce traume. Priča prati Tisiju, mladu ženu koja dolazi u rodni grad posjetiti roditelje. Obiteljski susret potakne junakinju na poniranje u sjećanja. Kroz prizore iz prošlosti otkrivamo kakav je njezin odnos s roditeljima: majkom Ružom, emocionalno nedostupnom ženom koja kćeri nameće svoja uvjerenja; i ocem Teom, toplim, duhovitim, ali sve zaboravnijim muškarcem kojem se osobnost polako gasi. Tisijino preispitivanje dovodi je do neslućenih otkrića: stvari ipak nisu onakve kakvima se čine. Daj da te vidim introspektivna je, emotivno složena pripovijest o ženi koja pokušava vidjeti sebe kroz mrežu obiteljskih odnosa, jezika i sjećanja. Ova lirična proza istražuje što znači biti kći, žena, ljubavnica i čovjek uopće – između prošlosti koja nas oblikuje i budućnosti koja nas još čeka. "Veći dio svoje karijere Alfred Hitchcock snimao je filmove o užasima obiteljskog života, trudeći se, s puno uspjeha, uvjeriti nas da gledamo kriminalističke trilere. Dunja Matić uvjerit će vas da čitate toplu priču o ljepotama obiteljskog života, a onda režirati obrat zbog kojega bi joj se i sam Hitch naklonio. Knjiga koju ćete pamtiti možda i dulje nego što biste htjeli." (Ivica Ivanišević)

Od čega bute vi umrli? Skupina autorica (Profil knjiga)

Svaka se bolest odvija u nekom kontekstu pa se tako sve naše bolesti male i velike odvijaju u društvu i kulturi u kojima se slavi i veliča zdravo, najčešće mlado tijelo i um koji samo mora razmišljati pozitivno, manifestirati vlastitu sreću ili u najmanju ruku biti bez misli. Sve je tako naočigled podređeno tiraniji zdravlja, mladosti i sreće oko kojih se plete cijela jedna moćna industrija i dogma, a žene su u svemu tome prve na udaru. Što se događa kad u okolini gdje starost predstavlja najveći problem nastupi borba na život i smrt, kad se "nevolja" sijede kose zamijeni gubitkom kose uslijed kemoterapija, kad "problem" premalih grudi zamijeni njihovo odstranjivanje? Zbirka tekstova žena okupljenih oko udruge Nismo same o vlastitim iskustvima s rakom dojke donosi glasove stvarnih žena, žena koje svojim pričama smještenima u takav okoliš odolijevaju stereotipima, žena čije priče provociraju i snaže. Pisane s hrabrošću i prkosom i nekom neodoljivom snagom, one su ujedno i pune dirljive nježnosti, ganuća, optimizma i duhovitosti. Tekstovi okupljeni u ovoj knjizi tako osim što predstavljaju oslobađajuće svjedočanstvo o borbi sa zloćudnom bolešću, ujedno su i svjedočanstvo o društvenom okolišu u kojem se ta bolest odvija.