INTERVJU

Ivana Bodrožić: Tolerancija je, po meni, malo bolja od rezervata. Tko sam ja da si uzimam pravo da toleriram nekog samo zato što je seksualna manjina ili druge boje kože?

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 22.10.2020 15:55
  • Objavljeno 22.10.2020 u 14:40
Ivana Bodrožić

Ivana Bodrožić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Siniša Sunara

Domaća književnica Ivana Bodrožić upravo je objavila novi roman 'Sinovi, kćeri', u kojemu predstavlja tri perspektive - onu djevojke koja nakon nesreće ostane nepokretna, mladića koji je na sasvim drugačiji način zarobljen u vlastitom tijelu i majci zarobljenoj, odnosno određenoj patrijarhatom. Razgovarali smo o tim likovima s autoricom romana 'Hotel Zagorje' i 'Rupa', a ona nam u intervjuu kaže: 'Često smo i kronično zaključani u sebe, posebno prema najbližima, obitelji, i zato nam uvijek ostaju u pamćenju ona blistava prijateljstva u trajanju od šest sati, usred neke neobavezne, često pijane noći, kada možemo živjeti luksuz onih koji jesmo'

'Tamo gdje piše zabranjeno, na mjestima koja se zaobilaze, Ivana tek počinje pisati i ide do kraja, do tajnih, najintimnijih kutaka, do zaključanog srca svih stvari i to radi s iznimnom lakoćom i ozbiljnošću', kaže spisateljica Olja Savičević Ivančević o novom romanu Ivane Bodrožić 'Sinovi, kćeri'. Prema Slavenki Drakulić, njegova tema je 'visoka cijena drugosti', kao i okovi koje nam nameću spol s kojim se rađamo i tijelo, 'koje se može pretvoriti u kavez koji društvo gradi oko nečijeg identiteta'.

Knjigu je objavio Corto Literary (Hermes) te opisuje 'Sinove, kćeri' kao priču o zaključanosti - društvenoj, obiteljskoj, intimnoj, ispričanoj kroz tri perspektive u kojima svaki od likova 'dobiva pravo na svoju istinu, svoju bol i želju da preživi; djeca koja pate za roditeljskom potvrdom, sinovi i kćeri koji žude za prihvaćanjem društva, roditelji oblikovani strahom koji zatim istim teško povrjeđuju svoju djecu'.

Bodrožić je ovo treći roman. Prije njega objavila je 'Hotel Zagorje' iz 2010., uspješnicu novije hrvatske književnosti objavljenu na 11 svjetskih jezika, prema čijim je motivima nastala istoimena predstava Anice Tomić i Jelene Kovačić u zagrebačkoj Gavelli, te 'Rupu' iz 2016., proglašenu najboljim kriminalističkim romanom recentne domaće književne produkcije po izboru čitatelja (Nagrada Balkan Noir za 2017.).

U književnosti je debitirala zbirkom poezije 'Prvi korak u tamu' iz 2005., za koju je nagrađena Goranom za mlade pjesnike Goranova proljeća i nagradom Kvirin Matice hrvatske za najboljeg pjesnika/pjesnikinju do trideset pet godina. Drugu zbirku pjesama 'Prijelaz za divlje životinje' objavila je 2012., a dvije godine kasnije izlazi joj zbirka kratkih priča '100% pamuk', za koju je dobila Nagradu Edo Budiša. Posljednji naslovi su joj zbirka pjesama 'In a sentimental mood' iz 2017. te slikovnica 'Klara Čudastvara', njen prvi naslov za djecu, objavljen 2019.

Bodrožić je rođena u Vukovaru 1982. te živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Corto Literary

'Sinovi, kćeri' progovara iz perspektive troje junaka/inja, a prva je djevojka u tridesetima koja nakon nesreće ostane nepokretna, odnosno 'zaključana' u svome tijelu. Kako ste se odlučili na ovu perspektivu i kakvi su bili izazovi u njenom približavanju čitateljima?

Prije nekoliko godina pročitala sam članak u novinama o slučaju žene koja je uslijed moždanog udara dospjela u to vrlo rijetko stanje nazvano locked in syndrom ili sindrom zaključane osobe, pri čemu su čovjeku oduzete sve voljne tjelesne funkcije, osim mogućnosti vertikalnog pomicanja zjenica i posve očuvane svijesti. Spoznaja o tome na čudan me način počela okupirati i neko vrijeme istraživala sam tu temu, saznavši da je još krajem devedesetih kod nas objavljen autobiografski roman 'Skafander i leptir' francuskog novinara Jean-Dominiquea Baubyja, napisan uz pomoć ortofonistice koja se nalazila u tom stanju, dajući prvi put uvid svijetu i posebno medicinskoj javnosti kako se osjeća i kroz što prolazi. To je bio svojevrstan preokret u medicinskom tretmanu ljudi u takvoj situaciji, jer dotad su uglavnom bili shvaćeni kao da su u potpuno vegetativnom stanju. I što sam više čitala o tome, to sam sve jasnije shvaćala strašnu metaforu takvog osjećanja koje se na neki suštinski način može fragmentirano pronaći u svim našim životima, nas pokretnih, naoko slobodnih da ustanemo i odemo, da imamo kontrolu nad vlastitim odlukama. U stvarnosti mislim da smo često i kronično zaključani u sebe, posebno prema najbližima, obitelji, i zato nam uvijek ostaju u pamćenju ona blistava prijateljstva u trajanju od šest sati, usred neke neobavezne, često pijane noći, kada možemo živjeti luksuz onih koji jesmo.

Druga perspektiva u vašem romanu pripada mladiću zarobljenom u vlastitom tijelu koji se, unatoč svim poniženjima društva, pokušava samoostvariti. Što vam je bilo važno u kreiranju prostora i razumijevanja za ovaj lik? Kako ste mu se približili?

Tijekom 2018., a povodom donošenja Istanbulske konvencije u Hrvatskoj, određene grupacije, kojekakve udruge i političari izvršili su nezapamćeno nasilje nad manjinskom skupinom naših sugrađana. Rekla bih da nikada nismo svjedočili takvom iživljavanju, ponižavanju, lažima i diskriminaciji kao tada, a koju su vršili ljudi bez imalo znanja, edukacije o bilo čemu, kamoli empatije ili samospoznaje. U konačnici i bez ikakvih posljedica. Onih koji odmalena trpe nesklad između osjećanja svog tijela i rodnog identiteta u svakom društvu ima toliko malo i najčešće upravo zbog neinformiranosti i neobrazovanosti većine trpe velike patnje i nepravde od najranije dobi, često u obitelji, u krugu najbližih, a tek kad se odluče realizirati onako kako se osjećaju, riskiraju da izgube sve što imaju. Pritom svojim samoodređenjem ne ugrožavaju ama baš nikoga, veći dio života trude se biti ispod radara i živjeti izvan nasilja i vječitog opravdavanja za svoje postojanje. U samom romanu odabrala sam ne koristiti medicinske termine i nazive koji su popularni jer smatram da je to prvi korak koji moramo napraviti kako bismo mogli suosjećati i osjećati. Naše društvo je sklono za svaki odmak od uobičajenog tražiti medicinsko opravdanje i termin, pa sve donedavno tražili su ga i za veličinu ženskog mozga. Krenuvši od te pretpostavke, nije mi bilo teško kreirati ni razumjeti ijedan od likova iz ovog romana.

Transmedija: od priče „Pederi“ Olje Savičević Ivančević do stripa „Ljeto“ (Danijel Žeželj, Jelena Paljan) i filmova...

Objavljuje KaLibar bestiValSubota, 26. rujna 2020.

U njegovom dijelu priče on se osvrće na to kako mu je priroda poklonila dar bivanja osobom koja je najprije iskusila što u ovom svijetu znači biti žena, pa tek onda muškarac. Kaže: 'Znam kako se u kratkom vremenu, iako mene ne čine grudi koje sam imao, jajnici ili brada, odnos tog svijeta prema meni promijenio. Dovoljno je podignuti ruku, pojaviti se, nakašljati, upozoriti, da te se ozbiljno shvati, da se bolje plati, da se ne izruguje ili ne izrabljuje, ne dobacuje, ne šamara, ne podrazumijeva.' Koliko je po vama među muškarcima danas empatije prema ženama? Znaju li se, mogu li se, žele li se staviti u žensku poziciju?

Korijen našeg međusobnog 'nerazumijevanja' nalazi se u patrijarhalnom sustavu. On teško oštećuje ne samo žene, nego i muškarce. Koliko god žene, u mnogim društvenim sferama, gura u nepovoljan i niži položaj, toliko teško deformira muškarce oduzimajući im pravo na, primjerice, punokrvno roditeljstvo, odnos s djecom, osjećajnost, odgovornost za razne aspekte života. Samim time oduzima im suštinske komponente ljudskih bića. Tu dolazimo do raslojavanja naših identiteta koji su uvjetovani kulturološki, a ja sam u ovom romanu htjela ocrtati što za takvo patrijarhalno društvo znači ženskost. Ona se očituje u priči majke koja odrasta u pedesetima i šezdesetima, u hipersenzibilnoj mladoj ženi koja je proizvod takvog društva i te majke, i u mladiću koji, drugačiji od većine, u takvom društvu želi doći do svog samoostvarenja. Svima njima zajednička je ta ženskost, zapravo sinonim za ono što je drugačije, za takav sustav slabije, ali u svojoj suštini vrlo otporno. Ne sumnjam nimalo da se muškarci mogu staviti u poziciju žena, jedino što je za taj eksperiment potreban izvjestan napor, i to dvostruki; prvo da bi se osvijestilo privilegiranu poziciju, a za to su potrebni preduvjeti: intelektualni i socijalni kapacitet, a onda da bi se iz te pozicije namjerno izašlo, da bi je se napustilo i tražilo prava za ove druge, naoko sebi nauštrb. Za to je potreban preduvjet emocionalne zrelosti, kako pojedinca, tako i društva. Mistificiranje naše suprotstavljenosti i teze u kojima su žene s Venere, a muškarci s Marsa doprinosi skupnom onečovječivanju ljudskih bića i većem razdoru između njih.

Treća perspektiva u vašoj knjizi pripada majci koju opisujete kao odmalena zaključanu u patrijarhatu. Voli svoju djecu, ali ih tom ljubavlju i ubija. Možete li se, u tom kontekstu, osvrnuti na odnos žena prema ženama uopće, a pogotovo u Hrvatskoj i osobito majki prema kćerima? Koliko su stvari drugačije danas u odnosu na ranije generacije?

Odnos između majke i kćeri vrlo je kompleksan, usudila bih se reći kompleksniji nego između majke i sina. U tradicionalnim ulogama majka je tu za sina, kao podrška i bezuvjetna potpora u svim njegovim htjenjima, nastojanjima i stremljenjima, pod uvjetom, naravno, da taj sin ne izlazi iz okvira. A za sinove i muškarce taj okvir je ipak znatno veći nego za žene. I nije teško utapati se u takvoj međusobnoj ljubavi majke i djeteta, gledajući s ponosom kako sin osvaja vrhunce, kako je neustrašiv, kako napreduje, kako kroči tamo kamo mnogi nisu. S druge strane, majka osim ljubavi i podrške prema svojoj kćeri dužna je, u toj tradicionalnoj ulozi, naučiti je obuzdavanju, pravoj mjeri autocenzure, kresanju krila kada poleti previsoko u društvima u kojima se zna gdje je ženi mjesto, majka negdje mora biti tiranin prema vlastitoj kćeri za njezino dobro da bi je odgojila u pristalu buduću ženu. Takav odnos stvara dubinsku frustraciju i konflikt između majke i kćeri, zamjeranje, puno žešće konflikte posebno u periodu sazrijevanja. On se prenosi generacijski i zaslužan je za mistifikaciju odnosa majke i sina kao lakog, prirodnog, baš takvog kakav bi trebao biti. Danas je situacija nešto drugačija, ali u takvim nasljeđima kao što je nasljeđe patrijarhata ne možete očekivati čisti rez i najednom pojavu neopterećenih generacija. U mnogim sredinama mislim da je to i dalje pravilo.

Transmedija: od priče „Pederi“ Olje Savičević Ivančević do stripa „Ljeto“ (Danijel Žeželj, Jelena Paljan) i filmova...

Objavljuje KaLibar bestiValSubota, 26. rujna 2020.

'Sinovi, kćeri' otvaraju brojne situacije za ulazak u iskustvo drugog, drugačijeg, za mogućnost ispitivanja vlastite empatije. Kakvo vam se čini stanje empatije generalno u hrvatskom društvu, koliko su Hrvati tolerantni, otvoreni prema drugom i drugačijem?

Ne bih ovdje stavljala u fokus tolerantne Hrvate, radije bih razobličila oba termina i naglasila kako ponovo problem leži, između ostalog, u jeziku. Na ovom prostoru žive ljudi koji se na različit način osjećaju prema etničkoj odrednici i na različit način odnose se prema njoj, tako da ih ne treba generalizirati u tom etničkom smislu. No daleko veći problem vidim u terminu tolerancije koji u svojoj suštini nosi ideju da bismo radi kvalitetnijeg života većine trebali podnositi nekoga iako se zapravo ne slažemo s njime. To znači da bismo, u krajnjoj konsekvenci, da nas neki zakon, građanski odgoj ili slično ne prisiljavaju i ne usmjeravaju toj toleranciji, radije izabrali da nema tih koje moramo tolerirati. Idemo postaviti stvari ovako - tko sam ja da sebi uzimam pravo da toleriram nekoga? Po čemu sam ja to biće s viškom vrijednosti ili legitimiteta da sa svoje visine toleriram one koji su, primjerice, seksualna manjina, druge boje kože, druge političke orijentacije. Meni ništa ne daje taj legitimitet osim moje slučajne pripadnosti većini. I to je u samom začetku pogrešna postavka. Tolerancija je, po mom mišljenju, malo bolja od rezervata. Nama treba, ne suživot, nego život s drugim ljudskim bićima izvan termina tolerancije. To je jedino ispravno, jedino tako možemo drugima, a u konačnici i samima sebi, dati mogućnost da svoje potencijale posve razvijemo.

Roman nudi uvid u zajednički svijet jednoga para, u njihovu intimu, pa i onu fizičku. Što vam je bilo važno postići u približavanju ovoga aspekta njihovog odnosa?

Ono što me u tom polju zanimalo jest manifestacija ljubavi i intime sasvim običnog para koji je, zbog društva u kojem živi, obilježen stigmom. Željela sam pisati o univerzalnoj potrebi za sjedinjavanjem dvoje ljudi koji se vole na svim planovima, duhovnom, mentalnom, tjelesnom. Ono što se često događa u ovom izvrnutom svijetu jest da se polje tjelesne intimnosti pokušava izuzeti iz cjelokupnosti naših života pa onda dolazimo u slijepu ulicu tehničkih performansi ili u pornografiju, a meni osobno nijedno od toga nije uzbudljivo, kako u životu, tako ni u književnosti. Upravo takvim izdvajanjem seksualnosti koja nije dio naše duše, ona biva gurnuta u podzemlje, skrajnuta i prokazana kao nešto neprimjereno, iz čega onda, logično, izrasta konflikt, seksualnost tada postaje polje borbe, gdje se moć daje ili oduzima. Mene su prije svega zanimali intima i prostor slobode koji ona može pružiti kada između dvoje ljudi postoje ljubav i potpuno prihvaćanje drugog ljudskog bića u njegovoj/njezinoj cjelokupnosti.

Transmedija: od priče „Pederi“ Olje Savičević Ivančević do stripa „Ljeto“ (Danijel Žeželj, Jelena Paljan) i filmova...

Objavljuje KaLibar bestiValSubota, 26. rujna 2020.

Knjiga je i svojim izgledom drugačija - omotana je dugačkom crnom vrpcom na kojoj se, kako se razmotava, otkriva i vaša poruka čitatelji/ca/ma. Kako je došlo do ove ideje?

Za ovakav dizajn knjige zaslužna je moja prijateljica i sjajna dizajnerica Ivana Pamuković. Do ideje je došlo, riskirat ću da skliznem u patetiku, iz čiste ljubavi. Svidio joj se roman još u rukopisu. Smatrala je važnom poruku na kraju knjige koju sam napisala u formi isprike, a onda se prepustila, kako je to lijepo rekao Danilo Kiš, udjelu truda i čuda, i jedne večeri pojavila se s prezentacijom na mojim vratima. To je bio onaj trenutak u kojem smo osjetile isto i složile se, ma i da nitko ne čita ovu knjigu, ma i da sve propadne, mi smo za nas napravile nešto najljepše, na što smo ponosne. Voljela bih uvijek tako raditi knjige. Iz života, ljubavi, prijateljstva.

S pisanjem romana završili ste prije koronakrize koja je ove godine jako izmijenila način na koji živimo i radimo. Kako se ljudi po vama nose s pandemijom, često se dijele savjeti kako da se ne 'pukne' u ovakvim vremenima? I kako se vi osobno nosite sa svim ovime?

Trudim se misliti da će se u nekom skorom vremenu pronaći rješenje za ovo stanje i da ono neće predugo trajati. Ovo je jedinstven odgovor gotovo cijele civilizacije na virus, kojih je oduvijek bilo. Takav odgovor je moguć i zbog razvoja modernih tehnologija i zbog akumuliranog bogatstva u određenim dijelovima svijeta. Je li on zaista najbolji moguć i baš takav nužan, to ćemo tek vidjeti u budućnosti. Nemam medicinsko obrazovanje, stoga vjerujem znanstvenicima i liječnicima, ali moje ljudsko iskustvo govori mi da za ravnotežu i zdravlje nije dovoljna samo odsutnost virusa. Da u periodu lockdowna mnogi nisu imali knjige, glazbu, serije, sve proizvode duše i umjetnosti, teško bi preživjeli. Razumijem frustraciju i plašim se povratka na osnovne postavke ako ovo predugo potraje; ta sebična briga iz nužde i straha nikad nije donijela napredak ni na jednom polju, a sve restrikcije kojima svjedočimo ljude upravo primiču tome. Osobno, pokušavam sačuvati svoj mikrosvijet i pratiti upute koliko je potrebno, ali u isto vrijeme ne izlagati se medijskom senzacionalizmu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!