Kad je prije otprilike godinu dana izašla prva sezona serije ‘Plejmejkerica’ (originalni naslov – Running Point), izašla nam je pred oči kao zgodna i razigrana, ali ne pretjerano originalna ni inteligentna zabavica u kojoj smo gledali kako bogata i razmažena bogataška braća i sestra pokušavaju voditi NBA klub, pri čemu je sestra bila stavljana u zapećak sve dok joj najstariji i najuspješniji brat nije pao žrtvom vlastite ovisnosti o cracku i sličnim poslasticama.

Isla (Kate Hudson) je tada, na bratov zahtjev i svoje zadovoljstvo, postala šefica kluba i vodila ga nešto bolje nego što bi to činila njezina preostala braća, ali ju je svejedno cijelu sezonu pratila priča u kojoj je gledatelj imao osjećaj da će svaki čas netko od razmažene bogate bratije sve upropastiti, srušiti košarkašku dvoranu ili zapaliti dresove iz čiste dosade – i onda još nazvati PR da to predstavi kao ‘umjetničku intervenciju’. Bilo je tu šarma, dobrih fora, a bila je tu i Kate Hudson koja je gotovo samostalno nosila sezonu poput hrabre karijatide, ali bilo je tu i podosta osjećaja da u seriji nešto ne štima, odnosno da joj nedostaje neki ključan sastojak, kao što su, recimo, stvarna duhovitost, dobra priča ili – inteligencija.

No serija je ispala superpopularna jer ima te neke flashy sastojke koje raja voli i naravno da je ovih dana na Netflix stigla druga sezona. Serija je očito i manimejkerica, a ne samo taj debilni prijevod originalnog naslova na 'hrvatski' (plejmejkerica, jelte) – i sada se od nje očekuje da pokaže može li biti išta više od ugodne, ali pomalo praznjikave zabave koja te razonodi dok traje, a onda ispari iz glave brže nego obećanje političara u predizbornoj kampanji.

Prva sezona, ali na kofeinu, realityju i obiteljskoj terapiji

I što smo dobili? Paaa… dobili smo bržu, likovima i fabulama natrpaniju verziju iste priče, kao da je netko prvu sezonu ubacio u blender sa suplementom kofeina, rezultatima ispitivanja fokus grupa, tri reality showa i jedne obiteljske terapije, pa sve to servirao uz slogan ‘daj više svega, jer zašto ne’. Isla Gordon i dalje vodi LA Waves, pokušava dokazati da nije samo sestra koja čuva prijestolje dok se pravi kralj ne vrati, a pravi se kralj – Cam – naravno, vraća. I to puno prije nego što bi itko normalan želio. Iz rehaba izlazi s izrazom lica koji govori ‘novi sam čovjek’, ali ispod te fasade čuči ista stara baraba s talentom za izvrtanje istine u svoju korist koji bi posramio sve spin doktore svijeta.

Cam je u ovoj sezoni zapravo njezin najjači motor – hodajući podsjetnik da obiteljski biznis uvijek uključuje i obiteljsko ludilo, samo što ovdje ludilo ima budžet, odvjetnike i privatni avion. Justin Theroux igra ga s tolikom dozom samouvjerenog šarma da ga istodobno želiš dovesti doma mami, ali i zaključati u podrum zauvijek. Njegov pokušaj da ponovno preuzme klub, uza sve moguće spletke, ucjene i sitne izdaje, daje sezoni neku vrstu kontinuiteta koji je prvoj sezoni kronično nedostajao. Ovdje barem znamo tko je problem – i znamo da će taj problem eskalirati kao tlak nakon tri kave i jednog maila s naslovom ‘Hitno’.

Isla, s druge strane, postaje zanimljivija jer više nije autsajderica koja pokušava preživjeti u muškom svijetu košarkaškog biznisa, nego insajderica koju svi i dalje tretiraju kao privremenu pojavu, kao da će netko svakog časa doći i reći ‘hvala, bilo je simpatično, sad se vrati na biranje tapeta’. Kate Hudson tu briljira kao žena koja zna što radi , ali bi se isto tako mogla raspasti već na sljedećem sastanku uprave ako joj netko krivo pogleda PowerPoint prezentaciju. Njezina Isla mišung je ambicije, nesigurnosti i kronične potrebe za priznanjem – i to je najživlji dio serije. Kad god ona vodi scenu, ‘Plejmejkerica’ odjednom izgleda kao da zna što želi biti, a ne samo što bi htjela biti kad odraste.

Nova sezona donosi bolju glumačku formu

Drugi veliki adut nove sezone jest Ray Romano kao novi trener Norm Stinson. Scenaristi, a i sam Romano Stinsona su ispekli od smjese umora, sarkazma i dugogodišnjeg iskustva gledanja kako se bogati klinci igraju sportskog biznisa kao da je riječ o Monopolyju, samo s pravim ljudima i pravim novcem. Romano unosi točno onu dozu prizemljenosti i svježine koja je seriji bila potrebna i njegov ulazak u sezonu djeluje kao da je netko otvorio prozor u prostoriji zagušenoj mješavinom skupih parfema, kuckanjem superskupih satova i gravitacijom supernabujalih ega. Stinsonove su replike često najduhovitije jer ne pokušavaju biti duhovite, nego je lik jednostavno organski duhovit, kao čovjek koji više nema živaca za tuđe gluposti i to više ni ne skriva.

Ansambl je općenito u boljoj formi nego u prvoj sezoni. Drew Tarver kao Sandy donosi suhi, mrtvo-hladni humor financijskog neurotika koji broji svaki cent kao da su mu ograničene sekunde do kraja života, Scott MacArthur kao Ness ostaje komični top koji puca bez cilja, ali ponekad pogodi ravno u sridu, a Brenda Song kao Ali dobiva više prostora i napokon prestaje biti samo funkcionalna ‘najbolja prijateljica’, što smo vidjeli da je zaslužila još u prvoj sezoni. Međusobni odnosi likova u ovoj sezoni imaju više dinamike, više tenzije i više prostora za humor, uključujući i finu dozu pasivno-agresivnog prepucavanja bez koje bi, budimo iskreni, ovakva serija bila kao juha bez soli. I bez juhe.

Fino kao - sendviči s pumpe

Radnja, međutim, nije nešto prepametna i usto još pati od kronične potrebe da stalno bude ‘još nešto’ pa onda ispada i svašta i ništa, u oba slučaja – previše (i svačega i ničega). Uz Camove spletke i borbu za naslov, tako ovdje dobivamo štrajk plesačica, financijske probleme, sponzorske igre, romantične komplikacije, ozljede ključnih igrača i hrpu celebrity upada koji iskaču kao gljive poslije kiše, samo što nose skuplje šešire od gljiva. Sve to zvuči kao sadržajan meni, ali često ostavlja dojam prejedanja s tri glavna jela odjednom dok ti netko još pokušava ugurati desert u ruke i viče ‘ali probaj i ovo, stvarno je fino’. S tim da je sve to 'fino' onoliko koliko su fini sendviči s pumpe. OK, ali zaboga, jedan je i više nego dovoljan. Sezona, međutim, ne mari za taj naš 'zaboga', nego juri naprijed kao da se boji da će joj netko ugasiti svjetlo ako na trenutak stane.

Jedan od vrhunaca – ako ih uopće ima, ali bit ćemo dobrohotni pa ćemo ga pronaći – priča je o Marcusu Winfieldu koji se vraća nakon ozljede i u finalu zabija ključni koš, uz cijenu koja bi mu mogla uništiti karijeru. Uz gore spomenutu dobrohotnost, to bi se moglo nazvati momentom u priči ove sezone u kojem Running Point gotovo pa prestaje biti samo isprazna i ne osobito pametna laka zabava, nego pokazuje znakove dubljeg emotivnog života. Šteta što takvih trenutaka nema više – često ih zatrpaju sljedećom šalom ili novim zapletom koji dolazi kao nepozvani gost na tulum. Jer, ono, moglo bi im se omaknuti da postanu prepametni, a to nikako ne pristoji manimejkerici kakva je ova serija.

Humor je i dalje solidan, ali to 'solidan' ovdje znači prosječno ili ispodprosječno inteligentan, a uz to još i nije uvijek jednako dobar. Najbolje funkcionira kad dolazi iz likova i njihovih odnosa – Camova narcisoidnost, Normov cinizam, Isline panične improvizacije koje izgledaju kao ad hoc komičarski nastup pred upravnim odborom. Kad serija krene u eksplicitne šale i reference, zna skliznuti u naporno namigivanje publici, kao da te laktom gura i šapće ‘jel kužiš, jel kužiš’. Meta-fore o Kate Hudson i njezinoj rom-com karijeri posebno su debilne – OK, možda su marginalno simpatične prvi put, ali kad se ponove, više djeluju kao podsjetnik da serija nema uvijek dovoljno vlastitih ideja pa posuđuje iz filmografije svojih zaposlenika.

Hrvatski moment

Priča o ovoj sezoni, međutim, ne može završiti a da ne spomenemo 'hrvatski moment', koji je toliko neočekivano kjut da me iskreno obradovao, iako je totalno rutinski i djeluje kao uspješna međunarodna akcija Hrvatske turističke zajednice. U ovoj se sezoni, naime, u jednom trenutku pojavljuje (minorna) priča o skautiranju europskih košarkaških talenata, pa se u tom kontekstu spominju Split i Dubrovnik kao potencijalne destinacije potrage za novim igračima, uz prezime ‘Kukoč’ koje se pojavljuje kao očita posveta Toniju Kukoču.

Nije to nikakva duboka narativna linija, nego više mali mig prema publici koja zna tko je Kukoč i zašto je važan – kao da su scenaristi na trenutak podigli čašu i doviknuli nam: ‘Živjeli vi nama, oj braćo rvacka, znamo da postojite i da imate košarku’. Taj mali detalj pokazuje i da serija barem nekim ficlekima pokušava sa sebe otresti izrazitu američku vibru košarkaške, NBA priče i pokazati da računa i na publiku diljem svijeta.

Nekih važnijih značenja, referenci, društvenog podteksta ili, sačuvaj bože, slojeva, u ovoj seriji nema, a ako nečeg sitnog i ima – to je više dekor nego temelj. Žena na čelu muškog sportskog biznisa, obiteljski nepotizam, kapitalistički cirkus u kojem bogataši kupuju prestiž kao da kupuju novi aparat za kavu ili novu kavu za aparat – ništa od toga čovjeka baš nešto naročito ne drma niti tjera da razmisli o svijetu. ‘Plejmejkerica’ voli izgledati pametno, ali još više voli da je zabavno, šareno i brzo. I zapravo – ne previše pametno. Da ne bi nikog zaboljela kosa pri gledanju.

Zabavno, ali sedativno

I tu dolazimo do ključnog problema – ali i vrline – ove sezone. Serija je zabavna. Stvarno jest. Ima energije, ima dobre glumce, ima ritam koji te tjera da pogledaš još jednu epizodu, pa još jednu, pa još jednu dok ne shvatiš da je dva ujutro i da sutra imaš obaveze koje sad već mrziš. Ali cijela ta 'zabavnost' više je na tragu onoga čime se gledatelje sedatira, ohrabruje nas se da isključimo mozak i da ga ni za milog Boga ne uključujemo bez ljute potrebe. Jer kad bismo ga uključili i pokušali ući u neki dublji sloj, nešto što bi nas zabavilo, ali nam i nekako proširilo, obogatilo gledateljski ukus, zagolicalo onaj nerv koji reagira na novi i iznenađujući humor ili bilo što čime se pokazuju znakovi života i razvoja – nema, njente, kjuzo, prazna ploča i zijevanje.

Druga sezona je, dakle, bolja u detaljima i sastavnicama, u glumi i u ansamblu, ali i dalje nosi isti onaj problem iz prve – ne uspijeva potpuno opravdati vlastitu ambiciju. ‘Plejmejkerica’ želi biti pametna, duhovita, društveno relevantna i bingeabilna u isto vrijeme, i u toj želji gubi fokus, kao igrač koji pokušava zabiti 'tricu', asistirati i napraviti zakucavanje u istom potezu. Svjesna sam da je moj pokušaj emuliranja košarkaške terminologije u prethodnoj rečenici apsurdno prvoloptaški i blesav, ali to je otprilike i način na koji funkcionira ova serija.

Ukratko, ako vam je prva sezona bila cool, i ova će vam sjesti kao produžena verzija istog koktela – s malo više alkohola i malo manje svježine, ali i dalje dovoljno pitko da naručite još jednu rundu. Ako ste pak očekivali da će serija u novoj sezoni napraviti bilo kakav, pa makar i maleni korak naprijed, onda ćete je odgledati s filingom da gledate reprizu košarkaške utakmice koju ste već gledali, samo što sad gledate verziju snimljenu s više kamera i mikrofonima koji su uhvatili bučnije i masovnije navijanje. No čini se da gledatelji to vole. Jer eto, serija već sada pri vrhu Netflixove gledanosti, pa tko sam ja da joj sudim. Uostalom, i sama sam je odbindžala. Jest da sam usput skuhala tri ručka, očistila stan, pročačkala Instagram i TikTok, skoknula do dućana i odspavala – a da pritom ništa nisam propustila, ali tako se to danas gleda, ne?