Obratite pozornost na niz pjesama koji je Laibach objavio od posljednjeg nastupa u Zagrebu u listopadu 2024. godine, na kojemu su podgrijali svoj kultni album 'Opus Dei': atonalnu verziju jazz klasika Billie Holiday 'Strange Fruit', ledenu elektroničku obradu božićnog klasika 'White Christmas' i potentan remake pastirskog rock klasika 'Top' Bijelog dugmeta na slovenskom – 'S topom te bom ciljal moja mala', koji je otpjevao Laibachov drevni suradnik, slikar Vasja Ulrih.

Ovaj bizarni niz trebao bi sugerirati povratak popkulturno diverzantskog slovenskog kolektiva svojoj omiljenoj razonodi: rušenju temelja pop glazbe s ciljem izgradnje nove, rekli bi neki – još ljepše i još starije. Ispostavilo se da smo bili u pravu: bila je ovo topnička priprema za novi album 'Musick', na kojemu kanonskim pop alatima, u produkciji Richarda X (britanski pop producent poznat po radu s imenima kao što su Sugababes, New Order i Kelis) i uz podršku vokalnih megazvijezda od Afrike do Balkana, prilažu svoj idiosinkratički osvrt na dominaciju algoritama u pop glazbi, temu svih tema u doba umjetne inteligencije.

Upravo je to tema singla 'Allgorhythm', u kojemu je karakterističan duboki glas Milana Frasa suprotstavljen s pjevačicom Wiyaalom iz Gane, oboje u potrazi za savršenim algoritmom koji bi glazbeno pomirio svaki kutak planeta. Šuškalo se da bi ta pjesma, praćena efektnim videospotom snimljenom u formatu za mobitel, mogla biti kandidat Slovenije, a možda čak i Laibachove performativne države NSK za Euroviziju, iako nama u tom kontekstu još bolje zvuči drugi singl 'Musick'. Ipak, slovensko odustajanje od ovog natjecanja u znak solidarnosti s Palestinom spriječilo je Laibach u još jednom pokušaju subverzije.

Uoči izlaska albuma i pratećeg koncertnog ciklusa – u Hrvatskoj ćete ih moći vidjeti 25. srpnja u kamenolomu Cave Romane u Vinkuranu, 29. srpnja na Vibrez festivalu u Splitu i 16. listopada u zagrebačkom Boogaloou – provjerili smo puls Laibacha i porazgovarali o bliskim im temama pop glazbe, politike, Slovenije, Jugoslavije, subverzije i totalitarizma. Na pitanja, kao i obično, odgovara glasnogovornik ovog umjetničkog kolektiva Jani Novak, a nećete ga naći na pozornici, osim na promociji poput one u ljubljanskoj Cukrarni.

Vaš novi album 'Musick' najavljen je istoimenim singlom koji redatelj spota Morten Traavik opisuje kao 'savršen spoj Georgea Orwella i Lady Gage'. Mi bismo ga pak opisali kao Laibachova kandidata za Euroviziju u godini u kojoj Slovenija preskače to natjecanje – od klasičnih lajbahovskih 'uskršnjih jaja' u obliku 'Staljinove torte', preko zgrade u litavskom Vilniusu u kojoj je sniman spot, do samog spota u kičastim pop tonovima. Jeste li prije ovoga razmišljali o tome da predstavljate Sloveniju ili svoju državu NSK na Euroviziji?

Razmišljali smo o tome i vodili su se određeni razgovori u tom smjeru dok Slovenija nije konačno odlučila da ovoga puta – iz poznatih razloga – ne sudjeluje na Euroviziji.

Eurovizija je inače sustav koji nas zanima upravo zato što funkcionira na razini spektakla, identiteta i kontrole, mjesto je na kojem se politika i pop ne skrivaju, već otvoreno surađuju. Ideja da predstavljamo Sloveniju ili čak državu NSK nije bila nemoguća, ali ni presudna.

Ako je 'Allgorhythm' u nekom trenutku djelovao kao eurovizijski kandidat, to je zato što se logika poklapa. Ne zato što želimo pripadati tom sustavu, nego zato što ga prepoznajemo. U tom smislu možda smo već sudjelovali, a da nismo stvarno nastupili.

I ostatak albuma bavi se hibridnim pop formama kao što su K-Pop, eurodance i slične. Otkud potreba da se vratite pop glazbi kao mediju seciranja svijeta oko nas? U moru plastične pop glazbe, zašto bi se netko danas zakačio za pop Laibach?

Pop je oduvijek bio jedan od naših radnih jezika – to stoji već u našem manifestu iz 1982. godine. Danas je pop u glazbi najefikasniji jezik za organizaciju pažnje, percepcije i želje. K-pop, eurodance i slične forme nisu iznimke, već koncentrati tog sustava – precizno proizvedeni, optimizirani, globalno razumljivi. Ako želiš govoriti o stvarnosti, moraš govoriti njezinim jezikom.

Zašto bi se netko 'zakačio' za pop Laibach, za L-pop? Zato što kod nas pop nikad nije samo običan pop. Uvijek postoji još jedna razina, mala kvaka koja otvara dodatni sadržaj, a ponekad i dodatni ugođaj.

U vrijeme u kojem je većinu pop glazbe moguće jednostavno ispromptati uz pomoć par komandi nekom od modela umjetne inteligencije, vi ste radu na 'Musicku' pristupili kanonski: uzeli ste poznatog pop producenta, redatelja spotova i featuringe poznatih pop zvijezda, baš onako kako se nekad radila komercijalna glazba. Koji su motivi za tu odluku?

Ta je odluka bila stvar preciziranja metode. Ako danas možeš 'ispromptati' pop uz pomoć umjetne inteligencije, onda je još važnije razumjeti kako je taj jezik nastao i kako funkcionira u svom kanonskom obliku. Rad s producentom, redateljem i izvođačima nije stvar nostalgije, nego rad unutar sustava – u njegovoj najčišćoj formi.

U tom smislu to nije imitacija komercijalne glazbe, već njezina kanonizacija.

Kad smo već maloprije spomenuli Sloveniju, ne možemo se ne dotaknuti i aktualne situacije. Slovensko društvo često percipiramo kao znatno uređenije od hrvatskog, pa nismo očekivali da će vaš desničarski doajen toliko trolati lijevi establišment da će, nakon izbora čije rezultate ne priznaje, pogurati antivaksera kojeg je još prije koje godine tukao na ulici na čelo parlamenta. Dobro se razumijete u političke performanse, pa kako se vama taj igrokaz čini u performativnom smislu?

Da, opet smo u domeni farsične komedije. Ali u performativnom smislu to nije iznimka nego pravilo. Slovenija ovdje ne odstupa bitno od šire slike: politika je već neko vrijeme prešla u režim spektakla, gdje granica između ideologije i performansa postaje sve tanja. Ono što vidite kao 'igrokaz' zapravo je vrlo funkcionalan mehanizam. Provokacija, negacija, polarizacija – sve su to elementi dramaturgije koja proizvodi pažnju. Pitanje više nije tko ima pravo, nego tko uspijeva kontrolirati narativ. U tom smislu akteri nisu nužno 'neozbiljni', oni su precizno usklađeni s logikom sustava u kojem djeluju. Problem nije u njihovoj izvedbi, nego u tome što je publika već postala njezin sastavni dio.

Ako postoji nešto zanimljivo u svemu tome, onda je to potpuna transparentnost mehanizma. Sve je vidljivo i upravo zato i dalje funkcionira.

Na sličnu temu postoji jedan mit vezan za Sloveniju, najčešće promatran u kontekstu bivše Jugoslavije. Naši stari vole reći da su 'Slovenci bili pametni' u smislu toga da su već u bivšoj državi bili u svakom pogledu progresivniji, pa im je bilo lakše otići iz Jugoslavije jer ionako tamo nisu ni pripadali. Trideset godina nakon 'izbrisanih', na čelu parlamenta vam je antiestablišmentski Srbin, kojeg je izabrala desnica uz cover verziju Thompsona na predizbornim skupovima. Jesu li Slovenci zbilja otišli iz Jugoslavije, a da ona još nije otišla iz njih?

Mitovi su naravno uvijek pojednostavljenja koja žive neki svoj vlastiti život. Slovenija je ipak bila integralan dio bivše zajedničke države, kao što je i Jugoslavija bila dio njezina identiteta. Odlazak je bio politički čin, ali mentalni i kulturni procesi ne slijede nužno iste rokove. Ono što danas vidite nisu 'ostaci Jugoslavije' nego kontinuiteti koji su se transformirali. Identiteti se ne brišu, oni se samo prekodiraju, a paradoks koji spominjete nije iznimka nego simptom: povijest se u biti ne zatvara, već stalno mijenja svoje oblike.

Trenutno barem dio slovenske politike i gospodarstva s užasom zaključuje da je Hrvatska već pretekla Sloveniju. Istog su mišljenja i mnogi obični Slovenci, što je svakako zanimljiv obrat u odnosu na nekada, kada je Hrvatska predstavljala Slovencima samo odmor na moru.

Danas mnogi također vjeruju da je Thompson bolji od Laibacha. Usput – zar i Thompson zapravo nije srpskog podrijetla? Barem smo tako negdje pročitali…

Nedavno je u Zagrebu bila postavljena i vaša izložba 'Dvorana zrcala 1980 – 1995', na kojoj smo se još jednom uvjerili u vaše inzistiranje na umjetničkom tretmanu teme totalitarizma. U vrijeme u kojem su predmeti s te izložbe nastajali, totalitarizam se (u smislu rasapa Jugoslavije nakon Titove smrti) raspadao, a danas je jači nego ikad na globalnoj skali. Kako vam izgleda današnja verzija totalitarizma u usporedbi s onom uz koju ste/smo odrastali?

Tada je totalitarizam, naravno, bio vidljiv: imao je jasnu ikonografiju, hijerarhiju i jezik. Znao si gdje počinje i gdje završava i upravo zato ga je bilo moguće imenovati.

Danas je situacija drugačija. Mehanizmi kontrole nisu nestali – oni su se disperzirali. Ono što se nekad manifestiralo kao ideologija danas se pojavljuje kao infrastruktura: tržište, mediji, algoritmi. Nema jedinstvenog centra, ali učinak je često sličan.

U tom smislu današnji 'totalitarizam' je puno ugodniji – suptilniji i učinkovitiji. Ne djeluje kroz zabranu nego kroz ponudu i usmjeravanje; ne kroz strah nego kroz privid izbora i personalizirane preporuke. Danas praktično možeš birati stil kontrole i možda ga upravo zato lakše prihvaćamo.

Potpitanje na sličnu temu: kako vam iz današnje perspektive izgleda ekspedicija u Sjevernu Koreju, koju ste poduzeli prije par godina? U poplavi velikih vođa Kim Jong-un je nekako splasnuo u očima javnosti…

Ta 'ekspedicija' sada svakako izgleda manje egzotično nego što se tada činila. Sjeverna Koreja često je percipirana kao ekstrem, ali u određenom smislu ona je samo vrlo vidljiva verzija mehanizama koji drugdje djeluju diskretnije. Kada smo tamo nastupali, nismo ulazili u nešto potpuno strano, već u sustav koji je bio transparentniji od većine.

Kim Jong-un možda jest 'splasnuo' u medijskom smislu, ali to više govori o ciklusima pažnje nego o stvarnim promjenama. Veliki vođe dolaze i odlaze – ono što ostaje su strukture koje ih proizvode.

Iz današnje perspektive Sjeverna Koreja ne izgleda kao iznimka, nego kao ogledalo – ili povećalo – sustava kontrole koji djeluju u ostatku svijeta. Možda ta država i njezin vođa uistinu ne zaslužuju podsmijeh kojem su konstantno izloženi?

S druge strane, prije par godina otkazan vam je koncert u Kijevu. Je li to bila manifestacija cancel kulture ili ste jednostavno pogrešno shvaćeni?

Vjerojatno pomalo od oboje. Bili smo spremni simbolično podržati Ukrajinu u trenutku vojnog napada Rusije, ali pritom nismo bili spremni deklarativno izjaviti da su svi Rusi loši, a svi Ukrajinci dobri.

Otkazivanje koncerta u Kijevu bilo je i pitanje konteksta u kojem simboli, reference i ironija prestaju biti čitljivi na isti način. U određenim političkim i emotivnim okolnostima prostor za ambivalenciju se sužava. Radimo upravo s tim ambivalencijama, ali to podrazumijeva i rizik od nesporazuma. Kada se taj rizik realizira, rezultat može izgledati kao cenzura, iako je često riječ o sudaru različitih interpretacijskih okvira. U tom smislu ne radi se toliko o tome jesmo li 'pogrešno shvaćeni', nego o tome da određeni kontekst jednostavno ne dopušta višeznačnost.

U međuvremenu ste objavili famozni 'Yom Kippur', komad koji ste snimili sa zborom palestinske djece u Beirutu. Većina onih koji pojednostavljuju stvari pitala bi se – kako im ne daju u Ukrajinu, a ovamo izvode rekvijem za Gazu? Ne bi li te dvije agende trebale biti na istoj strani medalje?

Takva pitanja polaze od pretpostavke da svijet funkcionira u jasnim blokovima, da postoje 'strane medalje' koje se mogu jednostavno uskladiti. Naše iskustvo govori suprotno.

'Jom Kipur' je nastao u specifičnom kontekstu, s vrlo konkretnim ljudima i glasovima. Nije riječ o zauzimanju pozicije u geopolitičkom smislu, već o artikulaciji određenog stanja – gubitka, traume, ponavljanja nasilja. Ukrajina i Gaza nisu ista situacija i ne traže isti jezik. Pokušaj da ih se svede na istu 'agendu' zapravo briše razlike koje su ključne za razumijevanje.

Ne radimo s jasnim podjelama na 'za' i 'protiv', nego s napetostima koje iz tih podjela proizlaze. Ako to ponekad izgleda kontradiktorno, to je zato što stvarnost u principu jest takva.

Tema kojom se također posljednjih godina učestalo bavite jest tema tehnološkog feudalizma, neravnomjerne raspodjele tehnoloških alata i s njima povezanih financijskih resursa kojima raspolaže ekstremno bogata manjina. Koji su povijesni procesi doveli do današnjeg stanja i čuči li možda ovdje neka nova revolucija?

Ono što danas nazivamo 'tehnološkim feudalizmom' nastavak je dugog procesa koncentracije moći – od industrijskog kapitalizma do digitalne infrastrukture. Ključna promjena dogodila se kada su podaci, platforme i algoritmi postali osnovno sredstvo proizvodnje. Tada se vlasništvo nad teritorijem postupno zamijenilo vlasništvom nad pristupom – tko kontrolira mrežu, kontrolira i tokove pažnje, rada i vrijednosti. U tom smislu novi 'feudalci' ne posjeduju zemlju nego infrastrukturu. Neravnomjerna raspodjela nije iznimka, već logičan ishod takvog sustava. Tehnologija obećava otvorenost, ali u praksi proizvodi nove hijerarhije, često suptilnije, ali ne manje učinkovite. O tome je puno pisao Janis Varufakis.

Što se tiče revolucije, ona je uvijek moguća, ali rijetko dolazi u obliku koji očekujemo. Sustavi se obično ne ruše izvana, nego se transformiraju iznutra. Pitanje je hoće li ta transformacija biti emancipacija ili samo nova verzija iste logike.

Za kraj, kako prognozirate rasplet trenutne globalne krize i hoće li nakon svega ostati samo – pop glazba?

Ne prognoziramo – živi bili pa vidjeli – ali izgleda da je zaista sve, pa i rasplet globalne krize, u rukama Izraela. Što će nakon svega ostati? Od glazbe vjerojatno Rolling Stones. A možda i Laibach. I Dragojević.