Poznata naprosto kao Đorde (oprez: s dugouzlaznim 'o', koje, po splitski, treba još malo produžiti i 'zavrnuti'), ova gospođa splitski je sinonim za volontiranje, aktivizam, humanost, umrežavanje i uskakanje u pomoć; zapravo je 'džoker zovi' kad zagusti bilo kada i bilo gdje na nevladinoj sceni. A bogme i puno šire od toga.

I danas kada uživa u zavjetrini, koja je, kako smo rekli, samo formalne prirode, Đordanu Barbarić srest ćete na svakoj konkretnoj i suvisloj humanitarnoj akciji, na njezin trag naići ćete u zagovaračkim inicijativama, u organizaciji protesta i raznim krugovima potpore. Bez problema će zasukati rukave i odraditi šihtu na terenu, a onda se skockati i nastaviti neumorno špartati diljem zemlje prenoseći svoje golemo znanje i iskustvo.

Vizija koju ima od početka svog profesionalnog rada bila je genijalna, a društvo kojemu je posvetila svoja tri-četiri desetljeća bolje je, humanije, pristojnije i solidarnije nego ikad. Otud i njezin logičan ulazak među finaliste tportalove nagrade Vizionar godine, u kategoriji društvo.

Defektologinja po struci, Đordana se po povratku iz Nizozemske sredinom devedesetih najprije zaposlila u Centru za odgoj, potom se posvetila radu s djecom s intelektualnim poteškoćama, a prije skoro tri desetljeća s hrabrom malom družinom osnovala Udrugu MoSt, kojoj je bila na čelu, evo, sve donedavno. Većina ekipe tu je godinama, pa i desetljećima: vječni i nezamjenjivi Dado, pa Sanja, Mladen, Ivo, Stjepanka, Amalija i drugi.

Đordanino treće dijete

Unatoč skromnosti kojom zrači i konstantnom željom da se izmakne od svjetala reflektora, treba ipak reći da je Udruga MoSt Đordanino treće dijete, a u međuvremenu je ono stasalo, osamostalilo se i ima tendenciju, baš onako kako svaki pravi roditelj svojim potomcima želi, nadmašiti ambicije i postignuća prethodnih generacija.

Novog predsjednika Ivu Puljeka u šali se već prekrstilo nadimkom – Đordan.

Kako bilo, Udruga MoSt i cijeli, puno širi sustav skrbi o cijelom nizu obespravljenih, zanemarenih i depriviranih skupina – ali možda još važnije, golem lanac dobrote i solidarnosti – rezultat je vizije iz sredine devedesetih, kada su se Đordana i njezina ekipa prihvatili jednostavnog, a opet pionirskog projekta: zamislili su pomoći mladima s problemima u ponašanju tako da im ruku daju njihovi vršnjaci, bilo u repeticijama školskog gradiva, bilo oko svakodnevnih problema i dilema. Dakako, najprije je trebalo educirati i osposobiti 'pomagače'.

'PoP program' ove udruge u početku se doslovno odvijao u parkovima, u dosta neveselim uvjetima, ali je rezultirao stotinama spašenih sudbina, ispravljenih jedinica i ukora iz vladanja, usmjerenih karijera, ali i cijelim generacijama mladih ljudi – s obje strane stola, odnosno klupe u parku – koji su nastavili volontirati i godinama pomagati drugima.

Uslijedio je pothvat po kojemu je Udruga MoSt zapravo najviše prepoznata i priznata, barem u lokalnim okvirima: u zapuštenom kućerku na Zlodrinoj poljani otvorili su prvo splitsko i drugo hrvatsko prihvatilište za beskućnike, u početku samo u noćnim satima. Bez institucionalne potpore, često i bez razumijevanja, a svakako u pravilu bez novca, u godinama koje su uslijedile Đordana, Dado i ostali uspjeli su i formalno i stvarno promijeniti percepciju i status beskućništva.

Njihovo ustrajno lobiranje rezultiralo je promjenom dvaju zakona kojima je napokon i službeno priznato postojanje kategorije beskućnika, pa su oni dobili pravo na osobnu iskaznicu i privilegije koje većina društva smatra samorazumljivim, a na lokalnoj razini preobrazili su Split u istinski grad solidarnosti. Zahvaljujući njima ovdje već desetljećima zapravo ne postoje beskućnici bez krova nad glavom i bez toplog obroka, osim onih koji to eventualno žele biti svojom voljom, a ne postoji splitska škola, ustanova, politička stranka, udruga, tvrtka ili pojedinac kojega barem u jednom trenutku MoSt nije dotaknuo. I obrnuto.

Najprije su još krajem devedesetih educirali novinare koji se bave temom siromaštva, a onda se sve to prirodno počelo prenositi na sve strane, baš u skladu s misijom koja stoji u statutu ove udruge i doslovno glasi: 'Širiti pozitivnu energiju i stvarati zajednicu u kojoj nema socijalno isključenih građana, koja njeguje aktivizam, humane odnose i pokazuje brigu za one kojima je pomoć potrebna.'

Cijeli Split na nogama zbog beskućnika

Kad bi pustili glas da im na Zlodrinoj poljani nedostaje jedna ili dvije deke, u roku od dva dana bili bi zatrpani s par stotina komada. Kad bi pofalilo hrane, bio bi im dovoljan poziv samo jednom od stotina brojeva u internom imeniku humanosti. Kada je prije petnaestak godina jedan gradonačelnik zamislio oduzeti im brigu o beskućnicima, kako bi na tom poslu uhljebio nekoliko svojih partijskih kolega, cijeli Split digao se na noge i nesretnik ne samo da se povukao, nego je grad dobio novo, još udobnije i veće, posve civilizirano prihvatilište.

MoSt je prvi u Hrvatskoj otvorio i posebno prihvatilište za beskućnice.

Kad su im se prije petnaestak godina javile gospođe Lana i Lada želeći skuhati nekoliko večera za ljude u prihvatilištu, nitko nije imao pojma što će se dogoditi – mada se moglo naslutiti, jer sve oko MoSt-a jednostavno mora procvjetati. Tada se, naime, rodio projekt 'O la la - 365 večera', u kojemu doslovno svakog dana druga 'ekipa' donosi hranu: od političara do vojnika, od sportaša do ugostitelja, od znanstvenika do poduzetnika, doslovno svakog dana jedna ekipa diskretno i bez pompe pojavi se u prihvatilištu s hranom za njegovih 35 korisnika i one koji dodatno navrate.

Kalendar ove akcije uglavnom je ispunjen godinu dana unaprijed.

Četvorica splitskih sportskih novinara (Blaž Duplančić, Bernard Jurišić, Tomislav Gabelić i Marin Maljković) prije petnaestak godina stidljivo su 'cimnuli' nekoliko poznanika sportaša i organizirali svoju akciju prikupljanja nekoliko vrećica hrane i higijenskih potrepština; danas ih jednom godišnje predaju u šleperima i u tonama.

Kada su jednog zimskog vikenda prije točno četvrt stoljeća Đordana i ekipa stali nasred splitske Rive kako bi prodali nešto sadnica i 'kolačića sreće', prikupili su dovoljno da bi prigodnim paketićima razveselili nekoliko siromašnih obitelji. Danas se taj događaj naziva 'A di si ti?', a radi se o najveselijem humanitarnom buvljaku na kojemu sudjeluju deseci institucija i grupa, stotine volontera i tisuće i tisuće Splićana koji početkom prosinca na ovaj način i službeno otvaraju blagdansko razdoblje.

Prva hrvatska socijalna samoposluga

Kada su 2009. godine u malenom prostoru u četvrti Brda otvorili prvu hrvatsku socijalnu samoposlugu, nisu znali – a opet kažemo, trebali su znati – da će to rezultirati cijelim lancem ovakvih samoposluga diljem zemlje. Samo što je ova splitska i dalje jedna od rijetkih koja nema problema s punjenjem.

'Opasno smo nenormalni! I ozbiljan smo grad slučaj! Ali u onom dobrom i solidarnom smislu!' napisat će Đordana u statusu prije pet godina, obračunavajući se s blesavom javnom percepcijom Splita kao čudnovatog, opasnog i bizarnog izroda od hrvatske i svjetske civilizacije. Istina je dakako upravo suprotna: ovaj grad je teška avangarda dijelom zahvaljujući upravo ljudima poput nje.

'I prije pet stotina godina Marko Marulić hodao je gradom i na pragovima siromašnih kuća ostavljao poklone, a takva mu je bila i oporuka', rekla nam je u razgovoru za tportal prije pet godina i dodala:

'Ovo jest grad krajnosti: dakako da imamo svega, od ludila do 'ludila', ali orijentiranost na pozitivno smisao je mog posla. Tako uvijek nastupam. Fokusiranost na negativu multiplicira negativno, a dobro stvara dobro, pogotovo u ovim vremenima, kada se sve oko nas čini loše, beznadno i sumorno, kada smo fokusirani na loše brojke i okruženi smrću dragih ljudi. Treba naći neku čvrstu točku u čovjeku, u okolini, u zajednici, u mreži… A koliko god to zvučalo neobično, Split se pokazao upravo takvim, čvrstim.'

Ona to neće priznati – 'Nemoj me puno hvaliti, darling', apelirat će uz svoju omiljenu poštapalicu – ali sasvim je jasno da je Đordana čvrsta, najčvršća splitska i hrvatska točka.

Točketina.