„Oduvijek sam znala da ćeš postići nešto važno.“, kaže to Miranda svojoj nekadašnjoj pomoćnici Andy. „Ali, u međuvremenu ste zaboravili da uopće postojim.“, odvrati joj ona. „Da, ali prije toga…“, zaključi samouvjereno i dalje glavna urednica modnog časopisa Runway. Premda je od njihova zadnjeg susreta prošlo dvadeset godina, malo se što promijenilo u odnosu dvaju fiktivnih likova koji su u 2000.-ima privukli mnogobrojne čitatelje i gledatelje diljem svijeta. Riječ je, naravno, o središnjim junakinjama romana Vrag nosi Pradu objavljenog 2003. američke autorice Lauren Weisberger i njegove ekranizacije premijerno predstavljene 2006. u režiji Davida Frankela.

U njima je Miranda Priestly dugogodišnja urednica kultnoga modnog mjesečnika Runway, a Andrea Sachs zvana Andy njezina nova pomoćnica koja je posao u magazinu prihvatila kao prijelazno rješenje prije mogućnosti da se posveti istraživačkom novinarstvu. I dok je Miranda svojim modnim ukusom i načinom rada strah i trepet u branši, Andy je posve nezainteresirana za modu, što će i dovesti do nerazumijevanja između dvije poslovne žene različitih naraštaja i stavova, ali i do njihove međusobne potpore kada to bude najpotrebnije. Dva su desetljeća kasnije Miranda i Andy ponovno zajedno na poslu, i to u nastavku filma jednostavno naslovljenoga Vrag nosi Pradu 2.

Podgrijano jelo, ali to ima smisla

Drugi dio filmske priče nema veze s nastavkom izvornog romana Lauren Weisberger koja ga je objavila 2013. pod naslovom Osveta nosi Pradu. Tako se scenaristica Aline Brosh McKenna (Zauvijek djeveruša, nikad nevjesta), autorica teksta i prvog filma, samo poslužila gotovo istom galerijom likova uz nužno predstavljanje nekih novih te osmislila posve novi zaplet. Funkcionira li on?

Otprilike kao podgrijano jelo što u konkretnom slučaju nije loše. Jer – namjera autora nije niti bila osmisliti nešto novo, nego privući publiku temeljem dobro poznatih i zapravo omiljenih protagonistica te svijeta u kojem one žive, rade i rješavaju probleme. Prvi roman i film Vrag nosi Pradu autobiografska je interpretacija dijela života i karijere same Lauren Weisberger koja je svoj prvijenac objavila kao dvadesetsedmogodišnjakinja s iskustvom rada u također kultnom modnom magazinu Vogue, i to kao pomoćnice također strahopoštovanja vrijedne urednice Anne Wintour. Nema nikakve dvojbe da je zamišljena Miranda Priestly stvarna Anna Wintour, te da je lik Andy nastao prema doživljajima autorice romana. Ona je pak stvarni Vogue napustila nakon samo nekoliko mjeseci (baš kao i Andy u prvom dijelu priče) ističući da se nije snašla u takvom tipu publikacije.

Manipulativna šefica koja ne gubi poziciju

Drugi film dodatno povlači paralele između karijera Mirande Priestly i Anne Wintour koja je prošle godine postala glavnom urednicom svih sadržaja američke medijske tvrtke Condé Nast, a koja je, uz Vogue, izdavač i magazina The New Yorker, GQ te Vanity Fair. To je kruna karijere Londončanke koja je Vogue urednički preuzela 1988. postavši i sama zvijezdom svjetske modne scene s nepromjenjivim imidžem koji uključuje neizbježnu bob frizuru i tamne naočale.

Njezin filmski pandan u izvedbi trostruke oskarovke Meryl Streep koja je i za ulogu Mirande nominirana za nagradu Američke filmske akademije, ni u drugom dijelu priče ne odustaje od kratke srebrnkaste frizure, također tamnih naočala te suzdržanog stava iza kojega sijeva oštrina. I ona se u ovom dijelu karijere nada postati glavnom urednicom svih sadržaja medijske kuće Elias-Clark koja je izdavač Runwaya. No, dogodit će se nešto nepredviđeno što trasira cijelu priču, a u kojoj će još jednom ključnu ulogu imati uporna Andy u izvedbi Anne Hathaway.

Tako drugi film, manje-više, ponavlja putanju prvoga u kojem je urednica središnjeg magazina manipulirala okolinom kako bi se održala na svom mjestu. Oba je puta u igri njezin urednički položaj u časopisu za koji je žrtvovala i vlastitu privatnost. Međutim, Vrag nosi Pradu iz 2006. koji je efektno vizualizirao sve ono što je Lauren Weisberger pitko opisala stekavši reputaciju autorice hit-romana, pred svoj je filmski nastavak stavio nemoguć zadatak: kako ponoviti svježinu izvornika koji je u biti suvremena priča o Pepeljugi.

Naime, Andy u visoko estetizirani svijet mode u kojem je neoprostivi grijeh ne poznavati nijansu plavetne (sjajna scena iz prvog filma) ulazi kao autsajderica, a izlazi kao dotjerana princeza sukobivši se u međuvremenu sa svojevrsnom vješticom, odnosno vragom kako je to nazvala autorica priče. Neovisno što su i roman i film lakoperna zabava, priča na lepršav način govori o ozbiljnim situacijama i konfliktima. Glavna junakinja Andy svojim će angažmanom u magazinu testirati odnose na više razina, poslovne, ljubavne i prijateljske pri čemu u konačnici neće profitirati onako kako je zamislila. S druge strane, antagonistički lik u priči, onaj Mirande, podjednako je krhak kao i okolina kojom oštro zapovijeda, dok joj je imidž koji je stvorila radom i rezultatima najčvršća brana prema pokušajima da joj se oduzme ono čemu teži.

Novi svijet, dvadeset godina kasnije

Nova priča smještena dva desetljeća u budućnost u odnosu na prvi susret Andy i Mirande predstavlja neki novi svijet. I dok je u prvom filmu naglasak bio na međusobnim razlikama glavnih junakinja i modi koja ih istodobno spaja i razdvaja, nastavak de facto šablonski ponavlja ranije obrasce ponašanja, a neke neuspješno pomiče poput motiva lika prve Mirandine pomoćnice Emily u izvedbi Emily Blunt koja sada radi prestižni posao za kuću Dior održavajući neuvjerljivu romantičnu vezu s karikaturalno prikazanim milijarderom Benjijem Barnesom. Kada Miranda od Emily koja je i sama svojedobno napustila Runway, zatraži da Dior i dalje zakupljuje oglasni prostor u magazinu, jasno je da je nekadašnja željezna dama svijeta mode u popriličnim problemima.

Svijet se, naime, promijenio. Tiskano izdanje časopisa gotovo nitko ne kupuje, sve je prebačeno na mrežu, a politička korektnost uništava karijere. U trenutku kada Mirandi kobno zaprijeti skandal zbog promidžbe marke koja iskorištava radnike, Mirandin šef Irv Ravitz i njegov sin angažirat će upravo nagrađenu i – otpuštenu novinarku Andy da joj medijski pomogne. Vrativši se u redakciju u kojoj je sve počelo, Andy će dobiti prigodu uređivati temate magazina, ali će Miranda, unatoč tomu što joj je nekadašnja pomoćnica pomogla, otvoreno čekati da Andy pogriješi. Ponovno suočene jedna s drugom, Andy će razmišljati o pisanju oštre biografije o Mirandi, dok će Miranda i ovaj put tražiti način da joj financijski interesi vrha tvrtke ne okončaju karijeru.

U novoj priči naglasak je stavljen na svijet medija koji je protekla dva desetljeća doživio najveće promjene uglavnom se prebacivši na digitalne platforme. Kada na početku filma Andy unatoč strukovnoj nagradi, zajedno s kolegicama i kolegama, dobije otkaz, a Miranda u vlastitoj redakciji sama vješa kaput, stekne se dojam da će novi Vrag nosi Pradu poprimiti barem poneku socijalnu oštricu, makar ironično intoniranu. Međutim, to se ne događa pri čemu su obje glavne junakinje izgubile karakternu puninu koju su imale u prethodniku: Andy se umjesto žestoke borkinje za radnička prava vraća ondje gdje je i bila, u fascinaciju svijetom koji isprva nije razumjela, dok Miranda djeluje kao da je posustala u vlastitoj hladnoći i sarkazmu.

Vrijeme je učinilo svoje

Novi vrag koji nosi Pradu manje djeluje kao suvremena inačica vještice iz bajke, a više kao vremenom pregažena slavna ličnost iz prošlosti koja se i sama pita nije li vrijeme za odlazak. Vrijeme je učinilo svoje i na izvedbama Meryl Streep i Anne Hathaway koje jednostavno nisu mogle, temeljem napisanog u scenariju, iznijeti drukčije izvedbe do li ponavljanja, pa i razblaživanja onoga što su sugestivno napravile u prvom filmu, osobito Meryl Streep kojoj je Miranda Priestly jedna od neprepoznatljivijih uloga u ionako impresivnoj karijeri.

U tom podsjećanju na prvi film najbolje se snašao suzdržani Stanley Tucci kao Mirandin kreativni direktor Nigel koji joj je ostao vjeran unatoč svemu, dok su u novim epizodama, ne osobito raspisanima, Kenneth Branagh, Lucy Liu i Justin Theroux. Plejadu poznatih ličnosti u filmu predvode Donatella Versace, Marc Jacobs i Lady Gaga koja je i otpjevala pjesmu „Runway“. Čvrsto se držeći recepta ponavljanja onoga što je i prvi put našlo put do publike, i drugi film u režiji Davida Frankela stvara iluziju života u kojem ljepota pomaže u mnogo čemu. No, vrag je često u detaljima…