PREMIJERA U GAVELLI

'Hotel Zagorje' - hommage Vukovarkama i njihovom preživljavanju u ratu

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 15.02.2020 17:00
  • Objavljeno 15.02.2020 u 17:00
tportal

Izvor: Cropix / Autor: Bruno Konjevic / CROPIX

U Dramskom kazalištu Gavella u petak navečer praizvedena je predstava 'Hotel Zagorje', nastala prema motivima istoimenog romana Ivane Bodrožić, u kojoj su redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić na kazališno inovativan, vizualno atraktivan, emocionalno zgusnut i djelomično polemičan način uprizorile traumatično svjedočanstvo o prognaničkom životu u devedesetima

Kad je 2010. godine u izdanju Profil Multimedije objavljen provokativni roman Ivane Bodrožić 'Hotel Zagorje', nagrađen Kiklopom za najbolje prozno djelo, Poveljom uspješnosti 'Josip i Ivan Kozarac' i 'Kočićevim perom', u kojem je mlada autorica bez patetike i gnjeva, a s puno ironije i humora, opisala svoje prognaničko iskustvo, ta zastrašujuća slika života u Kumrovcu kao u getu, ali i Zagreba i Hrvatske u devedesetima, mnogima nije bila po volji. Danas, deset godina poslije, taj hit roman praizveden je na sceni Dramskog kazališta Gavella u inovativnom čitanju nagrađivanog redateljsko-dramaturškog tandema Anice Tomić i Jelene Kovačić gdje je doživio ovacije publike, koja je bila, jednako kao i ansambl i autorski tim, ganuta do suza. Tom praizvedbom završena je i priča o tzv. otkazivanju predstave zbog političkih razloga, odnosno prolongiranju tog projekta u Gavelli, koja je prije dvije godine uzburkala javnost. Zagreb je sada, čini se, dobio kazališni hommage Vukovaru, koji propituje, ironizira i još uvijek se nada.

Premda je naglašeno da je predstava autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić i da je nastala prema motivima romana 'Hotel Zagorje' ona zapravo s manjim modifikacijama vjerno prati priču, a njihovo autorstvo očituje se u povezivanju i preispitivanju prošlosti iz današnje perspektive, te u jedva primjetnom nadopisivanju i suptilnom aktualiziranju teme. To se, recimo, potvrđuje u direktnom obraćanju glumica publici, primjerice, u majčinom pitanju jeste li vi pravi branitelji ili ste tek nedavno dobili taj status. Međutim, predstava se ne bavi politikom, ne spominju se ni HDZ niti SDP, a također se ne analizira odnos države prema Vukovaru i prognanicima. Usprkos tome, predstava je politična zato što iz perspektive obespravljene djevojčice Ivane, prognanice iz Vukovara, progovara o njenom prognaničkom iskustvu, dakle, o traumatičnim posljedicama koje su izazvali rat, život u Kumrovcu i gubitak oca, a preko toga i o Zagrebu i Hrvatskoj, pa čak i tranziciji u devedesetima godinama prošlog stoljeća.  

  • +17
  • +14

Premijera predstave 'Hotel Zagorje'

Izvor: Cropix / Autor: Bruno Konjevic / CROPIX

Može se reći da se dvojac Tomić/Kovačić u svom čitanju romana 'Hotel Zagorje' fokusirao na ženske likove i žensku energiju te uprizorio intimnu, iskrenu, emocionalno potresnu priču o odrastanju vukovarske djevojčice tijekom desetak godina njezinog života u Zagrebu i Kumrovcu. Ta priča o sazrijevanju i formiranju nije lišena ni ironije niti humora, a niti političke nekorektnosti, posebno u potcjenjivačkom odnosu Vukovaraca prema Zagorcima (zovu ih Pajceki), te Zagrepčana prema prognanicima. Preko opisa velečasnog Juranića naznačena je i kritičnost prema Crkvi i odnosu crkvenjaka prema djevojčicama (velečasni traži da mu djevojčice na izletu sjede u krilu, dok im on rukom prelazi preko tijela). No to je ipak prvenstveno priča o samoći, napuštenosti i poniženosti, priča o čekanju završetka rata, borbi za stan, povratku oca koji se nikad neće vratiti, svojevrsni naklon ženama i njihovom ratnom iskustvu, koje se još uvijek zanemaruje.

Predstava počinje već u gledalištu, kada glumice dijele publici kekse, a i u nastavku koristi ostale prostore kazališta. Zatim na scenu stupa Dijana Vidušin, predstavlja se kao Ivana, te u ulozi pripovjedačice, svojevrsne voditeljice TV programa, ili neke konferencije, upoznaje publiku s likovima – majkom, bakom, tetom Slavicom i svojim prijateljicama, koje u kratkoj formi iznose svoje biografije. Kako bi jasnije prikazale atmosferu romana, autorice su u predstavu uključile fotografije Igora Vasiljeva danas totalno devastiranog prostora bivše političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu, nekadašnjeg remek djela socijalističke arhitekture, koju su 'završili i brojni današnji političari' i gdje je godinama živjelo 500-tinjak prognanika iz Vukovara. Na video zidu smjenjuju se razvaline kompleksa. Pokazuje nam nekadašnju sobu 325 od desetak četvornih metara u kojoj je Ivana živjela s majkom i starijim bratom, zatim ostatke recepcije, restoran, šank gdje su se prognanici opijali, ambulantu, hodnike… Jesu li te razvaline i simboličan prikaz današnjeg društva, odnosno, snova o boljem životu? Ili su samo mamac za kinesku poduzetnicu, koja je upravo u tom prostoru željela izgraditi hotel i spa centar što je također apostrofirano u paketu aktualiziranih komentara.

  • +14
  • +11

Hotel Zagorje

Izvor: Promo fotografije / Autor: Jasenko Rasol

Tandem Tomić/Kovačić i u ovoj predstavi iskazuju svoj prepoznatljiv, suvremeni kazališni senzibilitet i poetiku, koji udruženi s kritičkim propitivanjem hrvatske stvarnosti i angažiranim pristupom rezultiraju uzbudljivim i kvalitetnim predstavama, kao što su bile 'Oprostite, mogu li vam ispričati...?', 'Ovo bi mogla biti i moja ulica', ili 'Magic Evening'.  Ovu predstave grade na suprotnostima.  Cijelo se vrijeme miješaju revijalni ton i jake emocije, primjerice, estradizirane slike popularne kulture oživljene u skladbi 'Dajem ti srce' Doris Dragović, Oliveru Mlakaru i 'Sedmoj noći', izmjenjuju se s jakim, izvanredno osmišljenim, stiliziranim prizorima rata i logorskih strahota, a ne manjka ni efektnih plesnih dionica, koje je koreografirala Lada Petrovski Ternovšek. Puno se pjeva (autor glazbe je Nenad Kovačić), a pritom razigrani ženski ansambl, odjeven u 'siromašne', dnevne kostime Marite Ćopo, s lakoćom skače iz estradizirane forme stand upa u klasičnu dramu. Izmjenjuju se monolozi, zabavni dijalozi i direktno obraćanje publici, te postresne ispovijedi i dječje zadirkivanje. Sve je kao ležerno i teče glatko, a zapravo predstava ključa i sve se više približava eksploziji čemu pridonosi i znalačko korištenje svjetla (Zdravko Stolnik).

Predstavu nosi osam jakih ženskih likova, koje imaju različite traume i perspektive, te stoga i različite priče. Glavnu junakinju Ivanu interpretirala je Dijana Vidušin. Njezinu majku odlično je utjelovila Ksenija Pajić, baka Perica Martinović, a tetu Slavicu Bojana Gregorić Vejzović. Ivanine prijateljice iz Kumrovca interpretirale Tena Nemet Brankov kao Nataša, Antonija Stanišić Šperanda kao Marina, Lana Meniga kao Zorica koja je dva dana prije premijere zamijenila polomljenu Ivanu Roščić, te Ivana Bolanča kao Jelena. U predstavi se pojavljuje i Đorđe Kukuljica u ulozi televizijskog voditelja.

Predstava ima tri bitne scene, koje svojom kazališnom snagom, emocionalnom nabijenošću i mentalnom nadmoćnošću, zaokružuju Ivanino svjedočanstvo, ukazujući da je moguće, bez obzira na loše startne pozicije, osvojiti svoj položaj u društvu. Prva, kao i u romanu, odnosi se na majčinu poruku gotovo posrnuloj kćeri, u kojoj ona izgovara ključnu poruku: ' Izdrži! Treba se uhvatiti u koštac sa životom, a ne bježati. Zato ćeš završiti školu, nećeš sad odustati!' U drugoj važnoj sceni Ivana, kao već odrasla djevojka, prisjeća se svoga oca Vlade, šefa sale koji je nestao na Ovčari, a zatim odlučuje ići do kraja i zamišlja okolnosti i način njegova pogubljenja. Neopisivo hrabro i potresno, katarza i čin svojevrsnog iscjeljenja. A u trećoj, nadopisanoj sceni, zapravo TV intervjuu, upoznajemo današnju Ivanu - iznimno zrelu i odgovornu mladu ženu, koju su rat, život u progonstvu i sjećanja na Vukovar formirali, ali ju nisu uništili. Dakle, moguće je mijenjati život, ima nade. To potvrđuje i prikaz dokumentarnih fotografija obitelji Ivane Bodrožić, snimljenih u Vukovaru 1991. godine, koje je ona hrabro izvadila iz svog foto albuma i pokazala javnosti. 

 Može se zaključiti da je 'Hotel Zagorje' vrlo moćna, vizualno atraktivna, emocionalno zgusnuta i djelomično polemična predstava, koja se ne zaustavlja na viđenje rata i prognaničkog iskustva iz autsajderske pozicije prognane, ali zaigrane djevojčice, nego taj prikaz zaokružuje perspektivom današnjih 40-godišnjakinja. Dakle, generacije koja je početkom rata imala desetak godina, a danas je prestara za migraciju, no nije premlada za ozbiljno preispitivanje društvenih anomalija.  

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!