Prvo što ću reći o Gavellinoj produkciji Mirisa, zlata i tamjana Slobodana Novaka u režiji (njegovoj prvoj u kazalištu) Zrinka Ogreste – a mnogi su se na premijeri u četvrtak, 23. travnja, sjetno prisjećali antologijske predstave Teatra &TD iz 1974. u dramatizaciji i režiji Božidara Violića, u kojoj je Madonu igrala Nada Subotić a Malog Ivica Vidović – ne očekujem da će ova predstava imati istu, a ni sličnu, dugovječnost (igrala je do 1994.).

Ali drugo što isto tako treba reći, ova adaptacija (a sad govorim isključivo o dramaturškom poslu), od svih silnih introspektivnih registara Novakove guste proze svedena na koncentrat unutarnjih monologa bremenitih egzistencijalnom tjeskobom i cinizmom glavnog protagonista, uspješno hvata ključne slojeve i motive Novakova romana, itekako uspijevajući evocirati njegovu fantastičnu kompleksnost i maestralnu artikulaciju i, da, podsjetiti na njegovu paradigmatsku važnost – i to ne samo u kontekstu 1968., kad je objavljen, nego i danas, na čemu treba čestitati autoru dramatizacije Tomislavu Zajecu.

Jeste li znali da više nije dio obavezne lektire? Tužna činjenica i, sigurna sam, odraz vremena, simptom koji prihvaćamo bez očitog kolebanja, a ova predstava svakako bi mogla poslužiti kao podsjetnik da je ono intelektualno osiromašivanje na koje se svi stalno žalimo posljedica apatičnog pristajanja na sužavanje vlastitog kulturnog horizonta.

Savršen tekst za redatelja kojeg zanima mali čovjek

Priznajem, pomalo sam već bila i zaboravila na roman. I sad sam ga ponovo uzela u ruke i ostala osupnuta stilom, koji je naturalističan i čak groteskan u potresnom prikazu mučne svakodnevice bračnog para koji skrbi o onemoćaloj ali dugovječnoj starici Madoni, i divnim, raskošnim jezikom, ekonomičnim, discipliniranim i naizgled hladnim, ali duboko zasićenim ironijom i podtekstom, i leksički nevjerojatno slojevitim – rečenica teče poput slapa u kojemu se visoki intelektualni diskurs stapa s lokalnim dijalektizmima i talijanizmima, meandrirajući duge, refleksivne pasaže s britkim, gotovo agresivnim dijalozima.

Za Ogrestin odabir ovog naslova možda nebitno, no Novakov roman, nastao u okolnostima jugoslavenskog modernizma 60-ih godina prošloga stoljeća, filmski je ovjekovječen u klasik domaće kinematografije: klaustrofobična ambijentalna drama u režiji Ante Babaje iz 1971. ušla je u kanon. Ogresta je možda težio istom efektu – njegova se redateljska poetika oslanja na funkcionalnost i sve je u funkciji glumca i situacije – a već sam naslov i simbolika triju darova biblijskih kraljeva transformiranih iz sakralnog u sferu fiziološkog propadanja i društvenog besmisla sugerira fascinantne mogućnosti interpretativnog povezivanja egzistencijalne tjeskobe Novakova pojedinca prisiljenog služiti "mrtvacima koji žive pokraj nas" i redateljeva interesa za malog čovjeka i njegove unutarnje procese.

Njegova je režija statična, suzdržana, bez stilizacijskih "viškova", ali (a možda baš i zbog toga) – iako zadržava i središnji motiv (fiziološko propadanje – mirisi), obiluje promišljanjima o humanizmu i moralu (etička i filozofska dilema – tamjan) i evocira složenost povijesnog konteksta (sukob starog plemstva i novog socijalizma – zlato), nekako ne uspijeva prizvati bespoštedan spoj fiziološke gadljivosti s egzistencijalnom tjeskobom koji odlikuju predložak.

Kronika raspadanja u intervalima od 18 dana

Ali prvo da kažem nešto o radnji, koja je smještena u stagnirajuću atmosferu neimenovanog otoka gdje Profesor (Mali) i njegova (pragmatična i praktična) žena Draga već deset godina skrbe o nepokretnoj starici Madoni koja, kako sama tvrdi, ima točno stotinu godina i odbija umrijeti. Njihova je svakodnevica svedena na mučan krug tjelesnih potreba i mirisa defekacije. Fabularno se malo toga "događa"; svakodnevica je strukturirana oko Madonina fiziološkog ciklusa koji se ponavlja svakih osamnaest dana. Radnja se intenzivira kada Draga odlazi u Zagreb posjetiti djecu, ostavljajući Malog samog u "predvorju groba" sa staricom koja neprestano hripi i buni se protiv "ubojica" koji su joj oduzeli posjede.

Mali neprestano važe smisao svog trajanja dok ogorčeno iščekuje njenu smrt koja nikako ne dolazi, osjećajući se u tom procesu i sam kao invalid prošlosti. Kroz kuću prolaze likovi koji funkcioniraju kao katalizatori njegove tjeskobe i agensi kroz koje se razotkriva duboki jaz između starog građanskog svijeta i nove socijalističke stvarnosti: Doktor, fasciniran Madoninim biološkim trajanjem, pokazuje prikrivenu pohlepu za "srebrninom" skrivenom na zapuštenom tavanu; susjeda Erminija donosi praznovjerja o smrti prije Božića, susjed Tunina utjelovljuje kmetovsku prošlost donoseći darove (pijetla i borovu granu).

Oscilirajući između sažaljenja, dužnosti, gađenja i prikrivene agresije prema Madoni, Mali je fizički prisutan ali duhovno odsutan. Madona, pak, nije nikakva nemoćna bakica, iako to u stvarnosti jest – stalno titrajući između aristokratske nadmenosti i potpune senilne izgubljenosti, sjajna je (onomatopejska) alegorija društvenog i povijesnog tereta koja uporno zahtijeva poslušnost i žrtvu, iako odavno nema nikakvu stvarnu snagu ni funkciju.

Dobro prepoznat nesklad koji ipak ne proizvodi napetost

Problem je što dvoje glavnih likova, nositelja ove naturalističke drame – Mali i Madona – u interpretaciji Filipa Križana i Anje Šovagović Despot ostaju tek blijede naznake neprestanog sudaranja kontrole i nemogućnosti kontrole, što posljedično otupljuje efekt kakav očekujemo od sraza unutarnjeg vrenja pod maskom otupljenosti (Mali) i spektralne, gotovo demonske sile koja crpi život iz okoline (Madona), duhom zarobljene u prošlosti i izgubljenim posjedima a tijelom svedene na čistu fiziologiju.

Riječ je o glumcima koji pripadaju različitim poetikama, nužno potrebnim za uspostavu uznemirujućeg efekta – Križan uloge gradi iznutra, kontrolira ekspresiju i emocije, dok Šovagović Despot ima izrazito tjelesnu i instinktivnu glumu, snažno je ekspresivna i stalno na rubu prenaglašenosti – no ovdje taj "nesklad" naprosto ne funkcionira. Dinamika između njih dvoje trebala bi podsjećati na ples dvoje ljudi vezanih nevidljivim ali neraskidivim lancem zajedničke prošlosti – s jedne strane "neuništiva" starica koja "umire nadugo", utjelovljenje povijesnog i biološkog trajanja koje je postalo nakaradno, s druge "ratni vojni mirnodopski civilni invalid" koji živi u "službi i pokornosti" mrtvacima, kako Mali sam sebe definira.

Novakova zgađenog cinika Križan, međutim, igra previše toplo, pa ispada ponajprije pomiren sa sudbinom na neki blag način; u njegovoj interpretaciji nema osjećaja fizičke mučnine pomiješane s intelektualnim prezirom koji bi mogao pridonijeti opipljivosti (njihove zajedničke) klaustrofobije. Kako bi materijalizirao nešto što je u romanu nematerijalno –stalno samopromatranje i komentiranje vlastite situacije Malog, jer pravi se zaplet odvija u njegovoj svijesti – Ogresta se sjajno dosjetio staviti mu u ruke magnetofon; Mali se stalno snima, pa njegova rečenica zvuči kao umorni unutarnji monolog čak i kad se obraća drugima.

Emocije su umorne, a atmosfera gotovo sentimentalna

Možda je taj pridjev – umoran – ključan za definiranje Križanova Malog; sve one snažne emocije koje proizlaze iz nemoći, sva ona tjeskoba koja ključa pa napokon i eksplodira u sceni koja bi trebala biti dramski vrhunac nakon kojega slijedi ispuhivanje i povratak u rezignaciju, nekako kao da su stalno pomalo umorene, bez prave motivacije. Tako čak i iskušenje u obliku susreta s benediktinkom Lucijom ne donosi nikakav simbolički kontrast – tek neobjašnjivo, ničim motivirano nasilje, čiju simboliku shvaćamo, ali nas ostavlja ravnodušnima. Susret koji niti nosi kakvu (privremenu) promjenu, niti nudi katarzu.

S druge strane, Šovagović Despot (koja je ulogom demonske mater familias u Kolovozu u okrugu Osage dokazala da itekako vlada likovima vokalno agresivnih matrona, samoproglašenih neuništivima) kao da se ne uspijeva odmaknuti od svoje unutarnje snage; njezina je glumačka osobnost dominacija – i ovdje ta karakternost neprestano probija. Madona je prisutnost a ne karakter; ona naprosto postoji – ništa ne radi ali utječe na sve (što je redatelj i prepoznao, smjestivši je dijelom izvan prostora scene). Dok se prepušta toj radikalnoj redukciji – kao teško, sporo, inertno tijelo izvan kontrole i volje – njezina je Madona sjajna. No, iluzija se raspada čim progovori; kao da kontrastu nedostaje pokoja nijansa.

Shvatili ste, sigurna sam, ona je ono zlato iz naslova, simbol povijesnog gubitka. Redatelj komad gradi unutar jedinstvenog, gotovo filmski zatvorenog kadra, scenografski razvedenog i kompozicijski zaokruženog – kuhinja, tavan, Madonina izdvojena sobica, dvor, nešto dalji bunar, pa i obalne stijene otoka smještene u dubini scene funkcioniraju kao jasno diferencirane, međusobno povezane točke jednog zatvorenog sustava. Problem je, međutim, u njegovoj temperaturnoj i svjetlosnoj "ugodnosti": prostor je pretopao, gotovo umirujuć (scenograf je Stefano Katunar), pa umjesto da pojača osjećaj skučenosti i pritiska, ublažava ga i razrjeđuje, čime izostaje ona nužna klaustrofobična napetost koju izvornik sugerira.

Groteska napokon funkcionira, nosi ju Nela Kocsis

Zdravko Stolnik svjetlo je oblikovao s naglaskom na jasnoći i suzdržanoj atmosferičnosti, no i kostimi Tee Bašić Erceg nekako ostaju nedovoljno naturalistički, kao da zaziru od potpune uronjenosti u materijalnost i socijalni kontekst. U svemu tome, ironična inverzija naslova u triptih ljudskog stanja (mirisi nas vežu za prljavštinu i tijelo, zlato za društvene iluzije i prošlost, a tamjan za strah od smrti i nadu u iskupljenje), u samoj realizaciji ne uspijeva zadobiti konkretnu scensku prisutnost pa ostaje tek na razini deklarativnosti.

Naprosto, svjesni smo postojanja "mirisa" kao simbola tereta prošlosti koji odbija nestati i guši žive, i znamo da tamjan – koji predstavlja religioznu dimenziju, pokušaj da se mučna stvarnost posveti ili opravda kroz vjeru i katekizam – ne donosi pročišćenje dok se miješa s mehaničkim mrmljanjem molitava za duše u čistilištu dok se obavljaju najprizemniji poslovi oko bolesnice. Ali ništa od toga ne osjećamo.

Sve dok se na sceni ne pojavi Nela Kocsis u ulozi groteskne otočke susjede Erminije, čiji je nastup obilježen strašnim mucanjem i fizičkom nakaradnošću (tu treba pohvaliti Gavellin odjel šminke, jer da ne znate tko ju glumi, nikada ne biste pogodili), a koju Kocsis interpretira kao da je za ovu ulogu usvojila disciplinu klaunerije, gotovo cirkuske tjelesne transformacije i precizno razrađene glasovne deformacije, i usto prošla temeljitu jezičnu metamorfozu, kako bi oblikovala lik divno komičan i posve nezaboravan.

Adaptacija nije nesvjesna složenosti predloška a ansambl spašava što može

Nećete je doživjeti ni kao vješticu ni kao belzebuba, kako je Madona naziva, a svakako ne kao agresivnu nakazu, već ćete joj se od srca smijati, i za tu kreaciju, toplu i duhovitu – i njene jezične bravure sastavljene od lokalnog otočkog dijalekta i osebujne mješavine talijanizama i ideološkog žargona – glumici treba skinuti kapu. Slično se događa i s Doktorom Borisa Svrtana, koji masku građanske otmjenosti iza koje stalno proviruje moralni i materijalni oportunizam uobličuje u lik simpatičnog lijevog smetala, ulogu u koju je Svrtan skliznuo kao u savršeno prianjajuću rukavicu.

Siniša Ružić kao Tunina, utjelovljenje arhaičnog, gotovo mitskog mentaliteta koji prihvaća ropstvo kao prirodno stanje, također je lik koji osvaja neposrednošću i toplinom. Treba još reći da je Ivana Roščić kao Draga suverena u suzdržanoj, precizno artikuliranoj igri, dok Lana Meniga, inače sjajna mlada glumica sposobna za kompleksne uloge, kao Lucija ne dobiva prostor za uspostavu bilo kakvog odnosa prema svojem ni drugim likovima. Spomenut ću još i Ivicu Pucara i Ivana Grčića u epizodnim ulogama poštara i svećenika, te Relju Banović Kurtelu, koji se pojavljuje kao dječak u videu.

Rekla bih da ova adaptacija nije nesvjesna složenosti predloška, dapače, ne pokušava simplificirati radnju, obuhvaća sve ključne teme Novakova teksta, i uključuje najmanje jednu itekako pamtljivu impersonaciju i još nekoliko sjajno oblikovanih uloga. Ne uspijeva, doduše pretvoriti kazališni prostor u aktivno sudioništvo u "invalidnosti" protagonista, a elemente crnog humora, ironije i apsurdnih situacija prenosi u pitomom komičnom registru, no svakako služi kao sentimentalan podsjetnik na kultno djelo, tekst bez kojeg se vlastita književna i kulturna pismenost teško može ozbiljno misliti.