Upućenijima u povijest Zagreba možda će biti poznato da je nekada glavni gradski trg s pročelja zgrade na uglu s Jurišićevom nadvisivala predimenzionirana boca Elsa-fluida, ljekarskog pripravka vizionarskog farmaceutskog industrijalca Eugena Viktora Fellera, ljekarnika galicijsko-židovskog podrijetla čiji je poduzetnički i građanski uspon obilježio rani moderni Zagreb. Zahvaljujući uspjehu svojeg "čudotvornog" eliksira, obiteljsko je ime pretvorio u simbol inovacije i građanskog prestiža s početka 20. stoljeća, a taj golemi kapital i društveni status bili su polazišna točka iz koje se kasnije razvila nevjerojatna konstelacija njegovih dvanaestero potomaka: od Miroslava Fellera, književnika, psihoanalitičara i pionira oglašavanja, preko njegova brata Vilima, matematičara svjetskog glasa na Princetonu, do Vladimira, arhitekta i britanskog špijuna, ili Ferdinanda, farmaceuta i tvorca brenda Ghetaldus, a zatim i Eugena Fellera, fascinantnog likovnog umjetnika koji je postao jedan od najradikalnijih predstavnika informela u Hrvatskoj.

Nasljeđe ove fascinantne intelektualne mreže genija i tragičnih sudbina baštini i Ozren Feller, samozatajni akademski kipar koji je biografiji koja obuhvaća sve – od kantautorskog rada, preko scenografskog, do rada na filmu i glazbenim spotovima – upravo pridodao roman Godine koje su pojele Mikije (Mili Mali Hektik, 2026.). Iza mračne metafore o gubitku nevinosti sadržane u naslovu njegove debitantske knjige krije se vibrantna, osjetilna arhitektura sjećanja na odrastanje u Zagrebu u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, koja kroz oči pomalo osebujnog dječaka otvara vrata u kompleksan mikrosvijet jedne od najistaknutijih zagrebačkih obitelji.

Tamo se, u njihovom stanu u Bauerovoj, uz miris terpentina i zvuke Sambe Saravah, izmjenjuje čitava plejada slikara i kipara, među kojima i nezaobilazna figura njegovog tetka Julija Knifera. Priče poput ove često se, govori mi Ozren Feller, razvijaju u uvjetno rečeno neočekivanom smjeru; jer, ma koliko god dugo trajali povoljni vjetrovi, prije ili kasnije dogodit će se neka oluja koju konstrukcija plovila obitelji neće izdržati, ili će nestati vjetra na duže vrijeme pa će se posada međusobno poubijati, a na kraju će biti i brodolomaca, utopljenih, spašenih, kao i onih koji su se na vrijeme iskrcali. A to je sadržaj uspješne priče, kaže. Pa smo popričali o tome kako se nositi s takvim nasljeđem i kako su ti "hologrami prošlosti" oblikovali njegov umjetnički i književni put.

Špijuni, liječnici, obavještajci, matematički geniji, slavni pijanisti, arhitekti... priča o obitelji Feller gotovo je romaneskna!

Profesor Tomislav Štuka, kojeg je znanstveno istraživanje dovelo prvo do mojeg djeda a onda i do ostalih članova obitelji, što je posljedično rezultiralo i ovom knjigom, primijetio je sličnost s obitelji Wittgenstein. Da, sve bitno je tu: bogatstvo, brojnost članova, njihovi ponekad izuzetni uspjesi, neuspjesi, međuodnosi, uspon, dekadencija, sve na zanimljivim mjestima i u zanimljivim vremenima – čini se da se radi o baš pripovjedno plodnom tlu, u koje kad zagrebeš možeš pronaći tartuf, dijamant, ali možda, također figurativno rečeno, i leš. Na kraju se nađeš pred dvojbom. Poriv da nešto učiniš, ali onda shvatiš koliko je to složen pothvat. Prvi dio je, kao i uvijek, rudarski posao prikupljanja podataka i sortiranja, a onda slijedi oblikovanje sadržaja.

Utemeljitelj obiteljske dinastije je vaš pradjed Eugen Viktor Feller, jedan od onih srednjoeuropskih industrijalaca koji su početkom 20. stoljeća stvarali i poslovne imperije i gradske četvrti. Elsa-fluid, proizvod na kojem je izgradio svoje bogatstvo, bio je u svoje vrijeme pravi fenomen masovne kulture i marketinga. Što vas u toj priči danas najviše fascinira?

Pa, zapravo sve. Već sam namještaj iz Jurjevske – kojim je bio namješten i naš stan, secesijski namještaj izrađen pomno, poput muzičkih instrumenata, predstavljao je trajnu i moćnu scenografiju. U tom stanu visokih stropova, prugastih tkanina i tamnih zakutaka u kojima su svjetlucali zagonetni predmeti, pridonosio je ozračju svojim mirnim, pucketavim životom, mirišući na Elsa-fluid, koji je godinama u ormaru živio u jednoj neslužbenoj boci, polako otpuštajući plemenit miris kojeg se ne zaboravlja.

Pradjed Eugen Viktor je, osim secesijske vile u Jurjevskoj koja je izrađena po projektu njegovog polubrata Mathiasa, dao sagraditi i prvu četverokatnicu u Zagrebu, na uglu Jurišićeve i Trga bana Jelačića koju je projektirao Vjekoslav Bastl, učenik Otta Wagnera i zaposlenik arhitektonskog ureda Honigsberg i Deutsch, kao i zgradu na Tomislavovom trgu, po projektu Vinka De Luce, zaposlenika istog ateljea.

Nasuprot toj liniji uspjeha, vaša se grana – vašeg djeda Miroslava i oca Viktora – opisuje kao "pobunjena" i skrajnuta. Kako je u vašem djetinjstvu izgledao sraz između obiteljskog mita o bogatstvu i stvarnosti života u Bauerovoj?

O stvarnosti, nekoj mojoj, pomaknutoj stvarnosti života u Bauerovoj i pišem. To je u velikoj mjeri tema romana Godine koje su pojele Mikije. Radi se o odrastanju u sjeni značajnog "zdanja" kojeg u stvari ne vidite ali znate da je tu. No, stvarnog sraza nije bilo, ili ga nisam bio svjestan. Odvajanje od Jurjevske odluka je mojeg djeda. Imam dojam da bi, da to nije učinio djed, isto učinio moj otac Viktor, kasnije. Pa to i jest bila razlika između Miroslava i Viktora s jedne strane i ekipe iz Jurjevske s druge. I otac i djed bili su skromni i nisu vapili za materijalnim, što je Miroslav dokazao praktički poklonivši svoj dio imetka za dobro drugih.

Naslov vašeg romana djeluje gotovo pop-kulturno bezbrižno, a zapravo nosi snažan i pomalo makabričan prizvuk. U knjizi ste izgradili doista osobitu optiku gledanja. Koliko vam je bilo važno da priču vodite upravo iz dječje perspektive, u kojoj se svijet odraslih otkriva postupno i često bolno?

Pisao sam iz dječje perspektive, ali što je još važnije, iz perspektive djeteta s određenim, možda blagim poremećajem iz autističnog spektra ili ADHD-om. Takvom, pomalo osobitom pogledu na svijet svjedočio sam čitav svoj radni vijek, "radeći" s osobama sa spomenutim "poremećajima"; odatle makabričan prizvuk. Takva djeca drugačije gledaju i obraćaju pozornost na stvari koje se nama ostalima podrazumijevaju. Na primjer, mada se to u romanu ne spominje doslovno, Oliver je užasnut činjenicom da život opstaje uzajamnim proždiranjem.

Pita se kako je moguće pomiriti svetost ljudskog života, cjelovitost ljudskog tijela, s ulaskom u mesnicu u kojem vise raskomadani dijelovi isto tako bića koja bi jednako trebala i željela biti živa. No još jedan razlog što pišem o vremenu i ljudima iz te pozicije je taj što ih na taj način mogu opisati plastičnije, stvarnije. Onako kako u slikarstvu realizam, kao postupak predočavanja osobnog, s naglaskom na osobni doživljaj viđenog, vjerodostojnije i potpunije predočava svijet nego naturalizam, koji naprosto prepisuje površinu stvari.

Kroz priču o odrastanju polako se rekonstruira čitav jedan nestali svijet – obitelj, Zagreb, kultura i atmosfera jednog vremena. U kojem ste trenutku osjetili da tu priču više ne možete nositi samo u sebi, nego da mora postati knjiga?

Od rođenja, fasciniran životom. Život je, znamo, ponekad, posebno djetetu, i zastrašujuće i zadivljujuće iskustvo. Stoga je jedan od razloga nastanka bildungsromana upravo dječje opažanje svijeta, a sjećanje na njega je njegovo ponovno nastajanje. Ne samo svijeta, nego i autora. To što su pri tom sjećanja vjerojatno ponekad netočna, iskrivljena kasnije stvorenom optikom, ne samo da ne smeta, već može doprinijeti poetici sjećanja. Berlinska sjećanja Walter Benjamin pisao je tražeći duhovno utočište, dom iz pozicije prognanog, i stvorio je monumentalno djelo, doprinos čovječanstvu iz urušenog svijeta kojeg je postao žrtvom.

Salman Rushdie pisao je kako mu je sadašnjost strana, a prošlost dom, ma koliko taj dom bio izgubljen, u izgubljenom gradu i u izmaglici izgubljenog vremena. I nije riječ o nostalgiji, ne nužno. Sjećanja su naša stečevina, i lijepa i mučna, ali naša, to smo mi u svijetu i svijet u nama. Moja su sjećanja naravno i artikulacija proživljenih traumi, ali i ono zajedničko, univerzalno "mojstvo" koje vjerujem da ima smisla dijeliti. Tim više što je svijet o kojem pišem obolio i umire.

Vaš djed Miroslav bio je, blago rečeno, gotovo filmski lik – od pisanja studije o Hitleru, koju je posvetio sinu Faustu rođenom upravo u noći kada je gorio Reichstag, do boravka u umobolnici na Vračaru gdje nastaje roman u crtežima Vampir, koji će oduševiti i samog utemeljitelja nadrealizma Andréa Bretona…

Miroslav Feller umro je kad sam imao godinu dana a moja sestra Ira tri, tako da djeda u stvari i nismo upoznali. U osnovi dijalektički materijalist (može li se to tako reći?) bavio se mnogim područjima, pisao je o poeziji, kazalištu, slikarstvu, postavio svoje viđenje estetike, pisao je romane i eseje, bavio se podrijetlom života, svijesti i spoznaje, biologijom, fizikom, psihoanalizom i reklamom, i koliko god bi se to ovako, tek djelomično nabrojano moglo činiti djelom sumanutog uma, čini se da bi se pravi razmjer njegove možebitne genijalnosti vidio tek kada bi se cijeli njegov rad sustavno proučio i objavio.

Svojevremeno je držao nekoliko predavanja kao gost… negdje još imam novinske članke o posjećenosti njegovih predavanja na kojima su studenti stajali i u hodnicima. I da, čini se da je njegov život bio poput života pustolova. Dio putešestvija, pa i smještaj u umobolnicu na Vračaru vjerojatno može zahvaliti sukobu s ocem, koji nije bio samo sukob po muškoj liniji, odbacivanje i suprotstavljanje autoritetu, već i sraz različitih svjetonazora. Do te mjere da bi se u njihovim likovima moglo tražiti dramatsko utjelovljenje sukoba kapitalizma i komunizma.

Miroslav je u obitelji bio zapamćen kao "genijalna luda" koja je rano prokazala Hitlera dok su mu se u Moskvi smijali.

Prokazao je on i Staljina, samo što se njemu ovdje nisu smijali nego ga strpali u zatvor. Kada su i sami shvatili i odvojili se od sovjetskog utjecaja, njega su zaboravili. Ipak, baka ga je – ako se ne varam, baš ona – izvukla iz zatvora. Bila je liječnica u vojnoj bolnici, s pripadajućim činom, i možda je zahvaljujući tome to uspjela. Bio je u prilično lošem stanju i čini se da mu je to skratilo život. Sestra i ja odrastali smo u sjeni njegove donedavne intenzivne prisutnosti, pomalo kao u nekom spomen-muzeju.

U romanu se pojavljuje i Livije Laufer, odnosno vaš tetak Julije Knifer, s tvrdnjom da je svojim radom "stavio točku na slikarstvo" i doveo ga do povijesnog kraja. Kakva je doista bila atmosfera na obiteljskim ručkovima dok je Knifer, kao član radikalne grupe Gorgona, u vašem dnevnom boravku negirao sliku, a vaš mu otac, likovni kritičar, uzvraćao da se "umjetnost ne prodaje na kvadratne metre"?

Julije nikada nije rekao da je stavio točku na kraj slikarstva – to je rekao lik u romanu, Livije. Odnosno ja, koji sam dio lika. U stvarnosti, Julije i Viktor imali su kurtoazni odnos, odnos posvemašnjeg poštovanja. Nisu čak ni polemizirali, naprosto su razgovarali, među ostalim i o sportu. Julije je volio i razumio nogomet i mislim da je čak imao određenu funkciju u Dinamu. Imao sam sreću i čast odrastati u njegovoj prisutnosti. Kada bih stupnjevao dobrotu, na vrh bih stavio bezazlenost, a Julije je bio upravo to.

Mislim da se to vidi i u motivu njegova meandra: beskrajan crni svemir, sve-mir, prostor iz kojega smo potekli, a ako se usredotočimo na bjeline, odjednom se zatičemo ovdje i sada, na jednom od vrhova na koji smo kao vrsta stigli nakon mučnog uspona dugog eone. Meandar je beskrajan svemir, svečani sklad koji traje, ali danas znam, uza sve to, da se radi o dobroti, čistoći, civilizacijskom dosegu. Livije u romanu sam, dakle, djelomično ja. Ideja o izlaganju potpisa kao umjetničkog djela, kao slike koja dovodi likovnu umjetnost do kraja puta i stavlja točku na kraj rečenice, je moja. Julije nikada nije rekao da je naslikao posljednju sliku na svijetu, već je rekao da je možda naslikao svoju posljednju sliku, ali ne i prvu. Prvu posljednju sliku na svijetu sam naslikao ja, izlažući potpis, i sada to može činiti svatko tko razumije.

Roman je prožet teorijom umjetnosti kroz likove koji su temeljeni na stvarnim ikonama hrvatske kulture. Među njima se posebno ističe Eugen Feller, koji danas živi u garaži vile u Jurjevskoj, osebujan i zanimljiv lik, sigurno važan za vašu priču i gotovo neizbježan.

Odrastao sam u prisustvu troje izuzetno značajnih likovnih umjetnika. Julija Knifera, Eugena Fellera i Miloša Popovića, prijatelja mojih roditelja za kojeg je življenje uistinu bio stvaralački čin. I likovnog teoretičara, Viktora. Kuća nam je bila "opsjednuta" i brojnim drugim slikarima i kiparima jer je bila mjesto njihova susreta, sve dok Viktor to nije prekinuo. S Eugenom sam posebno povezan i često se družimo. Važni su mi trenuci s njime...

Likovni teoretičar Hubert/Viktor stalno analizira kič i vulgarnost. Je li ovaj roman možda bio i vaš način da napokon "odgovorite" ocu kritičaru?

Kroz svoje Estetičke eseje, koji su 2009. godine napokon i objavljeni, moj djed Miroslav uspostavio je argumentiran vrijednosni sustav, i Viktor je naprosto razmišljao na identičan način. Ni ja s tim nemam problema, osim što imam drugačiji odnos prema apstraktnom. Ali ne bilo kojem. No, Viktor se držao argumenata. Slušao sam brojne rasprave u kojima je nastojao demolirati zagovornike posvemašnje stvaralačke slobode, koji su se pak čudili što ih on ne razumije. Činjenica je da nefigurativna likovna umjetnost pruža beskrajne mogućnosti za prodavanje magle, što se onda i događa, pa je teško prepoznati vjerodostojnost, ali je ipak moguće.

Svijet u kojem možemo izjaviti da je umjetnost sve što bilo tko proglasi umjetnošću – ili, zašto ne, i obrnuto – smatrao je svijetom prividne slobode u kojoj Kantova golubica pada kao kamen jer se napokon riješila i otpora zraka. Može samo glumiti da je tako. I gubiti vrijeme. U poeziji je stvar još složenija. I manje bezazlena. Apstraktna, iracionalna poezija je besmislena i rezultat je ili takvog uma ili onog koji se trudi takvim postati. Meni se čini da postoji međuprostor, dimenzija mimo ove argumentacije. Ali ne mislim da sam u ovom štivu s ocem oko toga polemizirao.

Pop-kultura u romanu zauzima važno mjesto – kao prostor emocionalnog preživljavanja, ali i kao portal prema širem svijetu. Što je vašoj generaciji značila ta mogućnost da kroz glazbu i popularnu kulturu preoblikuje svakodnevicu socijalističkog Zagreba?

Ovo ste tako lijepo nazvali – portal prema širem svijetu. U romanu su stihovi: U ovome parku, tu, na rubu svijeta, gdje čuje se huk čitavog planeta, spajali smo usne… ledene od zvijezda, od asfalta sive, još i sad od tih poljubaca žive. Taj park na rubu svijeta ustvari je bio i Zagreb, mjesto našeg življenja i odrastanja. Činilo nam se da smo daleko od zbivanja, na rubu, do kojeg ipak dopire veliki svijet, makar kao bruj, koji kao takav još više potiče čežnju. Glazba je predstavljala artikulaciju tog brujanja, a ploče su bile materijalizirani oblik zvuka tog svijeta čežnji i kao takve upravo magični predmeti jer smo unatoč djelomičnoj izoliranosti važan dio čuda mogli imati u svojoj sobi. A što je to, sve zajedno, nego portal?

Sivi okvir statičnog i čađavog grada oživljava kroz rock VIS-a Plima i proslave u veš-kuhinjama pod crvenim celofanom, a kad u kinu Mosor pogledate film Jagode i krv, vi i vaš prijatelj Bantu postajete "najmlađi hipiji na svijetu". Kako pamtite taj kontrast između ukočenog grada i malih otočića živosti koji su ga nakratko razbijali?

Spora matica svakodnevnice socijalističkog Zagreba i ipak obazrivi virovi koje smo stvarali u početku su dobro funkcionirali. Smjeli ste slušati glazbu u podrumu, svirati gitaru na klupi u parku, ali eto, ne i na ulici, prolaznicima. Privelo bi vas. I smjeli ste izgledati gotovo kako hoćete. Naravno, u početku je otpor dolazio od nekih relevantnih struktura, prije svega obitelji i škola, ali ako vas nije bilo briga, mogli ste izgledati kako želite. I tako, pomalo, i tu na rubu svijeta stvoreni su hipiji. A to je ipak malo drugačija priča. Neki dan vozio sam se zelenim valom i ostao zabezeknut. Ugledao sam jednog. Hipija. Pravog, oživjelog pripadnika izumrle vrste. Još sam pod dojmom. Zamislite da vidite, na primjer, kako na semaforu kod Gundulićeve stoji slon. Ili Nilski konj. I čeka zeleno.

Preseljenje vaših roditelja u Vodenu Dragu i njihov posvećeni uzgoj sumo-kokoši i japanskih patki djeluje kao radikalan pokušaj povratka arkadiji. Je li taj bijeg od ljudi u kućice na Kupi bio konačno ostvarenje sna o autentičnosti i "svrhobliku", ili zapravo tragičan poraz intelektualca koji je u potrazi za mirom u prirodi na kraju pronašao samo beskrajnu samoću?

U jednoj sam pjesmi posvećenoj haiku pjesniku Bashu napisao refren: Dok zvijezde tiho tinjaju, u visini, gore,/ promatram pučinu, beskrajno je more./ I penjem se na planinu, ponekada, noću,/ ne bih li pronašao beskrajnu samoću. Beskrajna samoća nije usamljenost. Naprotiv. To je posvemašnja povezanost, ili barem preduvjet, težnja. I Fromm piše kako čovjek može biti usamljen u gomili, dapače, ili pak biti povezan sa svijetom, živeći negdje na samotnom mjestu. Viktor možda u mladosti nije bio dovoljno sućutan, ali je vremenom to postao, a to je jedini pravi način povezivanja, zar ne? Prije odlaska u Severin na Kupi bio je poput plemenite zvijeri okružene kerovima, ili se tako osjećao. U svakom slučaju bio je gospodin, bez obzira gdje se nalazio. Tako da – poraz – neminovno da, ali nipošto ne – tragičan.

Njegova sudbina, sudbina je mnogih vjerodostojnih osobnosti u svijetu prosječnih i polu-darovitih koji marljivo popunjavaju sve pore prostora poput smrdljivog plina. Pokušao se snaći, sudjelovati, ali onako beskrajno pošten, sudarivši se s podlostima mogao je ili reagirati tjelesnom snagom, ili se maknuti. Učinio je i jedno i drugo. I tamo, okružen stvorovima kojima je vjerovao, stablima, pticama, srnama i medvjedima, svakoga je dana odlazio na gornji kat kuće, sjedao za pisaći stol s pogledom na prirodu i pisao. Na kraju je pisao kolumne nekim imaginarnim novinama, portalu, u stvari se obraćajući svojem psu Candyju. U cijeloj priči on na kraju nije brodolomnik, već je od onih koji su se iskrcali na vrijeme i ostali živjeti na nekom svojem otoku.