Kada je dobro izvedena, farsa – sa svojom brzom, događajima prenapučenom radnjom, lažnim identitetima, nesporazumima, aspurdnostima i pogrešnim zaključcima što se sukcesivno nižu prema eskalaciji kaosa – funkcionira kao minuciozno uglađen stroj i demonstracija komičarskog zanata. Ako tu strukturu stavimo u službu klasičnog whodunita, igre dedukcije u kojoj se užitak sudjelovanja gradi na aktivnoj mentalnoj uključenosti u proces otkrivanja ubojice, potencijal za sjajnu zabavu raste gotovo eksponencijalno.

U toj se kombinaciji pozicionira Cluedo, nova predstava Satiričkog kazališta Kerempuh u režiji Nine Kleflin (premijera je bila u petak, 19. prosinca), dramaturška adaptacija filmskog hita iz 1985. (Clue, na hrvatskom preveden kao Odgonetka) temeljena na popularnoj društvenoj igri i, s više od četiri tisuće različitih produkcija, jedna od najizvođenijih komedija u Sjedinjenim Američkim Državama. Oslanjajući se na brze dijaloge, tipizirane likove i niz situacija koje funkcioniraju poput pokretne trake komičnih efekata, Cluedo pretvara mehanizme detektivskog misterija u dinamičnu scensku farsu. The New York Times proglasio ga je "dobrodošlim povratkom dobu fizičke komedije".

Ni najbolji predložak nije imun na lošu režiju

U slučaju prve hrvatske inačice ovog (po svim predispozicijama urnebesnog) komada, publika se smije i reagira (jer je doista smiješno), glumački je ansambl sastavljen od talentiranih i duhovitih ljudi (predvođenih fascinantnim komičarskim genijem Domagoja Ivankovića), za scenografiju Stefana Katunara se svakako ne može reći da nije domišljata (umjesto statičnih kulisa koristi rotirajuće elemente pa funkcionira kao "živa" verzija ploče za igru), retro kostimi su vizualno upečatljivi i dobro usklađeni s identitetima likova (Sara Lovrić Katić), glazba Tomislava Babića sjajno pogađa žanr i ritam radnje, a misterij se – baš kako i treba – kreće po rubu između napetosti i apsurda, u kompletu s kazališno rekreiranim alternativnim završecima.

Ali očekivano razuzdano ludilo, nažalost, izostaje, kao tužan primjer kako loša režija može ne baš upropastiti, ali svakako donekle paralizirati čak i formulu sa stopostotno zajamčenim efektom.

Klasična društvena igra dedukcije nastala krajem 1940-ih u Britaniji, Clue – ili Cluedo, kako je pamte europske generacije – u svojem središtu ima zločin, ubojstvo koje se već dogodilo. Na početku partije nasumično se odabiru tri karte: počinitelj, mjesto i oružje. Te karte ostaju skrivene; sve ostale dijele se sudionicima. Cilj igre je rekonstruirati unaprijed zadanu kombinaciju logičkim isključivanjem. Svaki igrač preuzima ulogu jednog od šest tipiziranih likova (gospođica Scarlet, pukovnik Mustard, profesor Plum, gospođa Peacock, gospođa White i gospodin Green) i kreće se pločom koja predstavlja vilu podijeljenu na sobe. Kretanje je regulirano pravilima, a sama igra temelji se na administraciji sumnje: predlaganjem mogućih kombinacija igrači dobivaju djelomične informacije, bilježe ih i postupno sužavaju krug.

Večera s ubojstvom i ucjenom na jelovniku

Filmska adaptacija tu je shemu primijenila oslanjajući se na ritam, ansambl igru i ironiju žanra, a ne na samu detektivsku napetost. Kazališna verzija američke glumice i dramatičarke Sandy Rustin iz 2017. preuzima upravo taj filmski ključ: ne pokušava modernizirati predložak (radnja se također odvija 1954. godine) niti produbiti likove (koji ostaju tipovi, gotovo karikature), nego kazališnim sredstvima replicirati isti mehanizam: dramatizira se sam proces društvene igre, ali prožet elementima farse, što zapletu daje dinamiku i nepredvidljivost. Artificijelnost se ne pokušava sakriti, dapače – naglašava se. Dijalozi su brzi, situacije se gomilaju, prostor vile postaje labirint komičnih situacija, a narativ se gradi kao niz varijacija istog obrasca.

Mjesto radnje je zabačena vila, gdje se šestero tajanstvenih gostiju okuplja na neobičnoj večeri – na jelovniku su ubojstvo i ucjena: kada je domaćin, gospodin Boddy (igra riječi – engl. body = tijelo, leš) pronađen mrtav, svi postaju osumnjičeni. Pod vodstvom batlera Wadswortha, njih se šestero utrkuje kako bi otkrili ubojicu dok se broj mrtvih tijela neumoljivo povećava. Najradikalniji potez prvo filma, a onda i predstave – višestruki završeci – izravno je preuzet iz logike igre: ne postoji jedna "istina" nego više mogućih rješenja, ovisno o zadanoj kombinaciji.

Odmah ste uvučeni u igru

Krempuhova predstava počinje kao projekcija, s filmskim foršpanom, gdje se nabrajaju likovi i glumci koji ih utjelovljuju, te redateljica, da bi potom glatko skliznula u kazališnu izvedbu, u koju nas – nakon kratke uvertire u kojoj Ornela Vištica kao francuska sobarica Yvette postavlja ton lagano erotizirane, karikirane komedije – spretno uvodi Ivanković, batler i svojevrsni vodič kroz kaos. Ujedno i glumac koji točno zna što farsa traži: njegova je igra fizička, brzopotezna i precizna, oslonjena na slapstick i kratke komične situacije; stalno je u pokretu, puca od energije.

Nema gubljenja vremena na objašnjavanje pravila: gosti su već na vratima. Pukovnik Mustard (Filip Detelić), impulzivan, sklon naglim reakcijama i ne osobito pametan. Gospođa Peacock (Ana Maras Harmander), glasna i sklona dramatizaciji. Profesor Plum (Marko Makovičić) racionalan, analitičan i nadmen. Gospođica Scarlet (Tanja Smoje), utjelovljenje samosvjesne manipulacije. Gospođa White (Mia Begović) donosi suprotnu energiju: njezina je prisutnost pasivno-agresivna. A zatim je tu i figura nervozne prilagodbe, gospodin Green (Matija Šakoronja), stalno na rubu panike, sklon povlačenju, ambivalentan i nesiguran.

Pristižu jedno drugome za petama, bez eksplicitnog objašnjenja tko su, u kakvom su međusobnom odnosu, ili zašto su uopće tu. Informacije su namjerno suspendirane, oni su figure u igri, i kao takve ih trebamo shvatiti. Ivanković kao batler Wadsworth funkcionira kao organizator prostora, informacija i ritma – on je lik koji istodobno pokušava održati red i potajno ga razgrađuje, jedini zna više nego što govori i jedini je koji u potpunosti razumije mehanizam igre. Gostima su dane upute da ne otkrivaju svoje prave identitete, a ubrzo postaje jasno da se šestero stranaca s tajanstvenim pseudonimima u dvorcu Boddy nije našlo slučajno.

Za razumijevanje motiva likova važna je politička pozadina

Svi su, naime, upleteni u istu ucjenjivačku shemu, što svakome od njih daje i jasan motiv za ubojstvo ali i razlog da sumnja u sve druge. Njihova situacija nije samo plod slučajnosti već odraz američke društvene i političke klime hladnoratovskog konteksta – sjetimo se, sve se događa u jeku makartizma i "crvene opasnosti" u SAD-u; prizvuk paranoje, ucjena, tajnih identiteta i dvostrukih života savršeno odgovara zapletu u kojem su svi likovi ucijenjeni i svi nešto skrivaju. Svi gosti dvorca Boddy, naime, imaju veze s Washingtonom koje sežu od moralno mutnih do kriminalnih.

Predstava taj kontekst ne razrađuje politički, ali ga koristi kao pozadinsku logiku nepovjerenja i savršenu podlogu za farsu, pa tako imamo homoseksualca i republikanca koji taji činjenicu da na prošlim izborima nije glasao za Eisenhowera; supruga senatora predstavlja korumpirani politički establišment; "vivacious madame" simbolizira seksualne skandale koji su često bili oružje u političkim ucjenama tog vremena, a tu je i lik čiji grijeh leži u zloupotrebi autoriteta i intelektualnog statusa radi osobnih i seksualnih ciljeva…. Od početka je prisutna i kuharica (Anica Kontić), kasnije u kratkotrajnoj ulozi rasplesane poštarice, te Jakov Zovko u ulozi policajca, oboje buduće žrtve. Dakle, u igri je šestero figura, jednako toliko komada različitog smrtonosnog oružja, nekoliko prostorija raskošne vile, i tri ključna pitanja: tko, gdje i čime.

A onda kreće kaotična utrka s vremenom…

Kad se nakon večere ova neočekivana družina okupi u salonu, napokon se pojavljuje i njihov domaćin, gospodin Boddy (Dražen Čuček). Njegova je funkcija jednokratna: on nije lik koji će se razvijati, nego okidač koji treba pokrenuti kotač igre. Tako njegova smrt ne dolazi kao dramaturški vrhunac, nego kao prijelazna točka nakon koje predstava definitivno može ući u logiku farse: zaplet se, naime, ne zaustavlja na tom jednom ubojstvu, dapače, i sam gospodin Boddy bit će zapravo ubijen dvaput. Radnja se pretvara u kaotičnu utrku s vremenom u kojoj se trupla počinju gomilati, dok preživjeli pokušavaju rekonstruirati ne samo tko je ubojica, nego i tko bi mogao biti sljedeća žrtva.

Samo, uza svu tu frenetičnu strku, dreku i viku, energija izvedbe ostavlja dojam neujednačenenosti, tempo povremeno pada, radnja gubi na hitnosti, kao da režija ne uspijeva uspostaviti kohezivnu logiku ansambla, pa često ostavlja dojam vizualne statičnosti i unatoč živahnoj fizičkoj komediji i dobroj ansambl-igri propušta priliku izdići predstavu iznad puke reprodukcije. Scene koje bi trebale erumpirati u totalni kaos djeluju podvojeno, pa dok netko izvodi sjajnu fizičku komediju, ostali često ostaju bez funkcije, a tada se raspada osnovna logika farse, jer kaos mora cirkulirati a ne čekati red.

Da bi humor bio učinkovit, izazov je u održavanju ravnoteže između potpune besmislice i krajnje ozbiljnosti, i ansambl se u tome doista ne štedi: glumci koriste arsenal pokreta – od mimike, preko neverbalne komike do klauniranja – kako bi naglasili arhetipove svojih likova i maksimalno ostvarili komični potencijal koncepta. Tako, iako su se neki dijelovi tog mehanizma putem možda rasklimali ili ispali, predstava unatoč manjkavostima funkcionira, naprosto po inerciji žanra i logici sjajnih trenutaka izvedbe u kojima se nešto od sve te glumačke energije ipak – uz salve smijeha – uspijeva preliti preko rampe.