Kad bi se od jedne rečenice mogla napraviti mala ideološka detoksikacija, zvala bi se – Bullshit, lipi moj. "Bullshit, lipi moj", tako je Boris Maruna – pjesnik, esejist, prevoditelj i jedna od najprovokativnijih, ali i najvažnijih figura hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeća – znao presjeći svaku ideološku maglu, i lijevu i desnu, i zato je ta njegova uzrečica postala naslov nove predstave koju glumac Zoran Čubrilo upravo postavlja u Zagrebačkom kazalištu mladih. Maruna, najpoznatiji pjesnik hrvatske političke emigracije, disident koji je jednako iritirao nacionalne romantike i salonske liberale, ostavio je iza sebe opus u kojem se poezija sudara s politikom, autobiografija s polemikom, a nostalgija s grubim humorom.

Rođen u Podpragu kraj Zadra, Boris Maruna (1940.-2007.) djetinjstvo je proveo u Zaprešiću, a 1960. ilegalno napušta tadašnju Jugoslaviju. Slijede desetljeća lutanja tijekom kojih je radio svašta – od fizičkih poslova do poslova u mrtvačnici – i paralelno pisao poeziju koja je brzo stekla kultni status među emigracijom. U književnosti se pojavio kao glas bez patetike: grub, ironičan, politički nekorektan, ali iznimno precizan. Bio je oštar kritičar i jugoslavenskog komunizma i hrvatskog nacionalnog kiča nakon 1990., zbog čega su ga jedni slavili kao disidenta, a drugi proglašavali neprilagođenim provokatorom.

Od njegovih tristotinjak pjesama i emigrantskih eseja Čubrilo je sastavio poetsko-politički putopis za jednog glumca i jednog glazbenika (u predstavi sudjeluje glazbenik Stanislav Kovačić), scenski portret čovjeka kojega je život vodio od Zaprešića do Buenos Airesa, Londona i Santiaga, a čiji se jezik ni nakon trideset godina izbivanja nije dao potkupiti patetikom. Uoči premijere 18. veljače, s redateljem, autorom koncepta, scenografom i glumcem Zoranom Čubrilom popričali smo o tome kako se od poezije gradi kazalište, zašto je Maruna još uvijek "punk", što znači voljeti zemlju bez sladunjavog domoljublja i može li kritički glas preživjeti u vremenu organizirane buke.

Odakle počinje vaš osobni interes za poeziju Borisa Marune i što vas je u njegovu jeziku i svijetu toliko zadržalo da ste ga poželjeli prenijeti u kazališni oblik? On je stalno propitivao vlastiti identitet, političke iluzije i granice osobne slobode – je li vas rad na ovoj predstavi doveo i do vlastitih pitanja, izvan same književne interpretacije?

Pri kraju studija na ADU, negdje 1993., kupio sam tada upravo objavljenu Maruninu zbirku Ovako i ona me, što se kaže, izula iz cipela. Zašto? Zato što je bila direktna i jasna. Opasna. Bez patosa i suvišnih metafora. Premda često pesimistična, beznadna i melankolična, nosila je u sebi prkos i golemu snagu. Bila je beskrajno hrabra i slobodna. Imao si osjećaj da se taj tip ne boji ničega, da je spreman oplesti po svemu – i, naravno, po sebi.

Čovjek neizbježno otkrije svog pjesnika ili pisca kroz vlastite dileme i pitanja; svoju "krvnu grupu" ponekad prepoznaš u samo dva stiha i zaljubiš se i u njih i u onoga tko ih je napisao. Tako je tih godina zbirka Ovako stalno stajala na mom noćnom ormariću, dok je kasnije nisu zamijenili neki drugi pjesnici i drugi sadržaji. A onda sam se ovog ljeta ponovno dohvatio Marune i rekao: napravit ću predstavu. Samo, kako, od čega? Od poezije?

Kako ste uspjeli profiltrirati opus od 300 pjesama i brojne eseje da biste dobili tekst u kojem su pjesme "meso", a prozni zapisi "tetive" koje drže strukturu predstave? Je li bilo teško pronaći prostor za Maruninu nježnu sliku djetinjstva i krhkost pojedinca uz sve one snažne političke psovke i polemike?

Nabavio sam sve što je objavljeno i krenuo redom. Od početka sam imao ideju da kronološki prikažem sve faze njegova života, prvenstveno kroz poeziju. Tu slagalicu dovršio sam za dva mjeseca i, koliko god taj proces bio intenzivan i iscrpljujući, istinski sam uživao. Znao sam da će, ako to dobro posložim, poslije stvari krenuti gotovo same od sebe. Činilo mi se da sam pronašao dobar omjer između lirskog, oporog i polemičkog – i tako mi se čini i danas. Zanimljivo je da su njegove pjesme iz mladosti, prije emigracije, poprilično drukčije od onih kasnijih. Puno su "mekše". Netko će reći da je to zbog njegovih mladih godina, ali ja ne mislim da je samo do toga.

Naslov predstave Bullshit, lipi moj referira se na jednu od Maruninih uzrečica. U svijetu današnje politike i medija, gdje je "bullshit" postao gotovo standard komunikacije, što nam Marunina brutalna lucidnost može reći o prepoznavanju istine?

Još uvijek ponekad prolazim kroz materijale koje nisam iskoristio i, premda je konačni tekst predstave već "zacementiran", gotovo u svakoj pjesmi udari me poneki stih za koji pomislim da je mogao ući, a nije. Maruna je pisao o umjetnosti koja se prodaje kao švicarski sir i talijanska salama, o generalima u svečanim uniformama, o američkim – i ponekim neameričkim – predsjednicima, o krvavoj majci Europi, o savezu boraca i kardinalskom zboru, o neizbježnoj boci Coca-Cole, o ljudima s velikim vizijama u malom mozgu. Njegova lucidnost nije bila samo psovka nego metoda – način da se razgrne lažna patina ozbiljnosti. Zato mi se čini da je danas možda još potrebniji nego u vrijeme kad je pisao. On je to sažeo u jednoj rečenici: "Ja poznam socijalizam i kapitalizam, nekoliko raznih demokracija, i od njih ne očekujem ništa." – B. M.

On nije vjerovao u "uzvišeni stil", već je poeziju smatrao produžetkom svakodnevice. Koliko je takav nepretenciozan, razgovoran ton važan za dopiranje do današnje publike koja je zasićena velikim, a često praznim riječima?

Da, Maruna kaže da pokušava pisati tako da ga mogu čitati i kibici nogometnih utakmica, da bi poezija trebala izaći na ulicu i da ne bi smjela biti teža od dizanja utega. Vjerujem da će današnja publika, pogotovo mlađi ljudi koji se prvi put susretnu s Maruninom poezijom – pod uvjetom da misle svojom glavom, a čini mi se da smo ih često skloni podcijeniti – osjetiti i prepoznati nešto doista moćno. Takve te stvari mogu razbuditi. I promijeniti. Jedan dobar tip rekao je: "Čovjek je ono što je njegova mašta. Ostalo je majmun." Možda sam star a još uvijek naivan, ali i dalje vjerujem u poeziju. Ili kako bi Maruna rekao: "Uvijek će se naći netko da ti kaže da ovo nije poezija; ti mu, ljubazni slušatelju, mirno odgovori da je suvremena poezija borba za opstanak."

Često je doživljavan kao "Hrvatina" koji plovi protiv struje, no njegov je patriotizam gotovo uvijek bio prožet autoironijom i sumnjom. Kako u predstavi balansirate tu napetost između žestoke ljubavi prema zemlji i podsmješljivog odmaka od svake ideologije?

Vrlo jednostavno – jer on sam to tako spretno isprepliće. Uvijek je istodobno ironičan i autoironičan, ali ponekad i posve izravan, kada poruku šalje prema sasvim određenim adresama. Kao u pjesmi Govorim na sav glas: "Govorim grčkim pukovnicima, brazilskim generalima i maršalu Titu osobno; govorim Miss Yugoslaviae osobno; govorim crvenom telefonu Washington–Moskva; govorim svima koji planiraju sutrašnjicu i na njezin račun žive u sadašnjici; govorim povjesničarima koji oslobođenje pišu velikim slovom… govorim na sav glas u ime radnih ljudi i u svoje vlastito: IDITE U TRI P… MATERINE."

Ili u pjesmi o Las Vegasu: "U četvrtom me krugu neka kurva na ulici pitala trebam li bolničarku. Ja odgovorih da trebam dvije, ali odustah kad mi reče cijenu. Na taj sam način uštedio nešto novca za hrvatsku narodnu stvar." Neuhvatljivo – kao neka opasna riba koja izmigolji s udice u zadnjem trenutku i nastavi dalje svojim putem. Maruna sam savršeno balansira; moje je samo da naučim i izgovorim taj tekst.

U dramski tekst uvrstili ste i eseje iz emigrantskog razdoblja. Što nam oni govore o njegovu shvaćanju slobode govora kao pravom mjerilu patriotizma, nasuprot današnjem deklarativnom domoljublju? Je li vam namjera bila ponuditi publici i drukčiji model intelektualca?

Ovaj je model intelektualca sigurno drukčiji: otvoren, eruditski, istinski "građanin svijeta", a pritom duboko svjestan odakle dolazi. Uz to, to je intelektualac koji je ponekad morao staviti i pištolj za pojas jer je povremeno bio i životno ugrožen. "Oni su metafizički demagozi s lošim iskustvima – mi vjerujemo u snagu razuma i snagu mišica, i poput Walta Whitmana ne poznamo drugih čuda osim ovih na zemlji. Oni sanjaju o bučnom povratku, uz uvjet da vladaju. Mi sanjamo o slobodi za one kojih se sjećamo i za one koji će preostati…"

To je dio teksta o mladim emigrantima koji dolaze među stare emigrante, pod naslovom Mi i oni – ili o lažnim anđelima, napisan 1963., a objavljen 1967. u časopisu Nova Hrvatska. Zbog tog je teksta morao otići iz Argentine – u Englesku, gdje je neko vrijeme prao mrtvace u mrtvačnici. Toliko o slobodi govora, čak i među "svojima". Jer onaj koji govori ono što hoće, često mora raditi ono što neće.

Koliko su vam u oblikovanju ideje pomogli razgovori s ljudima koji su ga poznavali, i jesu li njihova sjećanja promijenila vašu početnu viziju Marune?

Mislim da je nisu bitno promijenila, jer sam ga već i prije tako nekako doživljavao i zamišljao. Ali su je uvelike obogatila i popunila neke praznine, i na tome sam tim ljudima beskrajno zahvalan. Njima sam dao tekst kad sam ga dovršio i rekli su otprilike: "Super si to složio, kao da ga vidimo pred sobom, ali kako ćeš od toga napraviti predstavu?" Jer, kao što sam rekao, otprilike devedeset posto teksta čini poezija.

I dalje vjerujem u svoje "Maruna puzzle" i predstava je u obliku kakav sam od početka zamišljao. Samo je moja odgovornost hoće li komunicirati s publikom ili ne. Vidjet ćemo ubrzo. Želim napomenuti da ni u čemu izvanjskom nisam pokušao oponašati Marunu – izgledom, načinom govora, kravatom, naočalama i sličnim, po meni nebitnim detaljima. Pokušao sam uhvatiti njegovu osobu i duh, barem onako kako sam ga ja doživio. Johnny Štulić bi rekao: "Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga netko da." Moraš je uzeti sam. I opet se vraćam na tu ključnu riječ – sloboda.

Svojevrsni simbol Marunina razočarenja povratkom postala je pjesma Bilo je lakše voljeti te iz daljine. Može li njegova poezija danas, u novom valu iseljavanja, biti svojevrsna katarza za one koji domovinu promatraju s distance?

Ne znam može li im biti katarza i koliko im uopće može pomoći, ali sigurno se u njoj, u situaciji u kojoj su se našli, mogu prepoznati. Spomenutu pjesmu treba jednostavno pročitati; nema je smisla previše tumačiti, sve ti postane jasno. Možda je korisno i kronološki vidjeti gdje je Maruna sve živio: u Hrvatskoj (tadašnjoj Jugoslaviji), Italiji, Argentini, Engleskoj, SAD-u, Španjolskoj, ponovno u Italiji, opet u SAD-u, zatim u Kanadi, ponovno u Hrvatskoj i naposljetku u Čileu. Najdulje je na jednoj adresi proveo jedanaest godina – u Zaprešiću, od kolovoza 1949. do bijega u studenome 1960. Najljepše se sjećao Argentine, premda je istodobno detaljno opisivao to razdoblje osobne neimaštine, čestih vojnih udara i promjena vlasti. Pretpostavljam da je tu presudna bila snaga, volja i nada mladog čovjeka, a ne same okolnosti koje su ga zadesile.

Njega se često naziva "prvim disidentom u neovisnoj Hrvatskoj", a i danas izaziva nelagodu i kod lijevih i kod desnih. Što ta nelagoda i njegova sudbina govore o odnosu intelektualca i političke moći te o granicama naše demokracije prema kritičkom glasu?

Znamo da su ispisane tisuće stranica o intelektualcima i politici, o tom čudnom i neprirodnom braku. A opet postoje primjeri – istina, rijetki – koje taj odnos nije kompromitirao i upropastio. Znao sam se ponekad zapitati kako bi, primjerice, Vlado Gotovac funkcionirao na nekoj doista važnoj političkoj funkciji. Vjerujem da bi bio uspješan, dosljedan i da bi ostao normalan. Drugo je pitanje koliko bi dugo izdržao u tom kameleonskom okruženju.

A možda bi ga prije toga dohvatilo i nešto gore od vojničkog opasača. Marunu, mislim, nikada nisu zanimale najviše političke pozicije. Biti u čoporu hijena, a imati precizan stav i kritičko mišljenje o svemu što se oko tebe događa – i uvijek ga iznositi bez zadrške? Moguće, ali u zemlji Dembeliji. Znao je citirati američkog propovjednika i filozofa s početka 19. stoljeća, Orestesa Brownsona: "Mjera moje sposobnosti istovjetna je mjeri moje slobode."

Domovinu je doživljavao kao "moralni problem", a ne samo geografsku činjenicu, dok pjesma Hrvati mi idu na jetra i danas zvuči provokativno. Kako vaša predstava propituje taj moralni dug prema jeziku i zemlji, a da pritom ne sklizne u sentimentalnu nacionalnu patetiku?

Kao što sam već rekao, kod njega nema patetike, ni nacionalne ni ikakve druge. Jednostavno je nema. Mislim da u cijeloj njegovoj poeziji ne postoji ni jedan jedini stih u stilu starijih pjesnika, onaj grudobolan i bolećiv. Situacija može biti bezizlazna i konačna, Maruna može biti na podu, poražen i izudaran, ostavljen, ali nikada neće oko toga kukati i "zdvajati nad sudbom kletom". On će se dignuti, zaškrgutati zubima, otresti prašinu s odijela i nastaviti dalje. I nabaviti jače oružje – metaforički, a ponekad i doslovno. Jedino možda kad piše o majci i ocu, tada probije neka tuga i ispliva sentiment.

A tu se nužno dolazi i do jezika. Maruna piše da je vrlo rano, zbog stalnih selidbi – devet promjena adrese po Hrvatskoj od 1943. do 1949. – došao u dodir sa sva tri osnovna narječja hrvatskog jezika te da ih podjednako razumije i osjeća svojima. Možda je baš zato njegov jezik tako elastičan, živ, nesklon ideološkom lakiranju. Kad se nakon trideset godina emigracije vratio, vladao je hrvatskim kao da ni dana nije izbivao – što je doista nevjerojatno. Uz to je sjajno prevodio s engleskog i španjolskog, a služio se i drugim jezicima. U predstavi me upravo ta njegova jezična sloboda najviše vodi: domovina kod Marune nije oltar nego rečenica koju stalno iznova preispituješ. Ako se držim tog tona, nema opasnosti od patetike.

U predstavi sudjeluje i glazbenik Stanislav Kovačić, koji je predstavu opisao kao "punk o Maruni". Što je u Maruninu duhu danas "punk" i zašto je baš taj buntovni, neprilagođeni pristup ključan za portretiranje ovakvog pjesnika?

U već spomenutom tekstu iz 1963., Mi i oni, Maruna vrlo jasno kaže: "Mi nemamo autoritete." Dakle, svi su podložni propitivanju i kritičkoj procjeni. Osim roditelja – njih ne provlači kroz svoj skener. Barem ja to nigdje nisam našao. Mislim da je Stanko to za punk rekao kad sam na jednu probu donio pjesmu Kad dođe pravi čas i kad ju je prvi put čuo. Dotad nije znao za Marunu. I onda je otprilike rekao: "Pa tip je zapravo punker." Ja bih dodao i partibrejker, netko drugi rekao bi pjesnička prznica, netko lirski terorist. U svakom slučaju – zajeban tip. I stvarno, to je onaj duh koji Maruna sažme u jednoj rečenici – da mu Kropotkin govori više od rimskih zakonodavaca – dakle, bliži mu je nemir, sloboda i neposluh nego bilo kakav ukalupljeni autoritet.

Kad je Maruna bio prisutan, znao si da će biti jakih polemičkih tonova, da se neće štedjeti nitko i da nema "svetih krava". Bez obzira radi li se o društvu akademika ili kavanskih laprdala, predsjedniku republike ili kumici s placa – i to uvijek s preciznim, ubitačnim argumentima velikog erudita, jer bez toga bi sve ostalo šuplje. A uza sve to przništvo išli su i veliki šarm i duhovitost, barem tako svi svjedoče. Čudna kombinacija. Ako za ičim žalim glede Marune, onda je to što ga nisam vidio uživo u takvim situacijama. Ali mislim da sam ipak nešto naučio – ponajprije o granicama osobne slobode.