U hrvatskom kulturnom prostoru, sve što se naslanja na tradiciju srpske komedije – bilo da je riječ o filmovima, kazališnim predstavama ili gostovanjima srpskih stand-up komičara – redovito pronalazi veliku i lojalnu publiku. Oslonjena na jezik i gestu na način koji je teško imitirati, britka, nepretenciozna, izravna i – da, tako divno – životna, srpska komediografija, osobito ona iz vremena bivše Jugoslavije, naprosto nema usporedivi pandan u regionalnom kontekstu. Pa kad jedno zagrebačko kazalište najavi postavljanje čak dviju nikad kod nas uprizorenih drama antologijskog srpskog dramatičara i scenarista Gordana Mihića, naravno da su očekivanja velika.

A kad uz to obznani da će u tom teatarskom amalgamu same srži poetike kralja ex-Yu apsurda jednu od uloga igrati referentna figura iz arhiva srpske komediografske glume, Bogdan Diklić, i pritom još predstavu i korežirati (s Ninom Kleflin), imate sve razloge vjerovati da će vas ono što ćete naposljetku vidjeti na pozornici doslovce izuti iz cipela.

Sporo, naporno i zapravo dosadno

Nažalost, Samci u Gavelli (premijera je bila 27. siječnja) nisu ni situacijski nemilosrdan teatar apsurda prepun ingenioznih jezičnih i izvedbenih detalja iz bogate srpske humoristične riznice, niti su – kao što bi odluka o postavljanju Mihića danas mogla sugerirati – razoružavajuće precizna, urnebesno smiješna subverzivna travestija na temu malog čovjeka i njegovih pokušaja da preživi unutar struktura koje ga nadilaze, a nažalost ne mogu funkcionirati ni kao most između specifičnog jugoslavenskog iskustva i suvremenog konteksta obilježenog tjeskobom i besmislom, što je još jedna moguća poveznica između kanonskih tekstova i njihovog aktualnog kazališnog uprizorenja.

Ne, ovi Samci, sa svim svojim predispozicijama za uspješnu proizvodnju guste, nelagodne komedije svakodnevice na tragu upečatljive linije srpske komične tradicije i njenog specifičnog spoja socijalnog realizma, groteske i komedije – sjajnu glumačku ekipu da i ne spominjem – ne uspijevaju se maknuti od usporenog tempa komorno, televizijski pisanih predložaka koji možda dijele sličnu poetiku (što je i razlogom njihova spajanja u jednu kazališnu cjelinu) ali i slična ograničenja: spor ritam, oskudnu fabulu i humor koji počiva na ponavljanju i zadržavanju a ne na razvoju radnje, brzini ili dijalozima.

'Pljuska' u Kerempuhu: isto, ali stvarno genijalno

Siroti mali hrčki i Gospodin Foka pripadaju tradiciji televizijske igre kakva se formirala u jugoslavenskoj televizijskoj produkciji 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, kao neka vrsta medija "između" kazališta i filma. Originalno snimljena prema Mihićevu scenariju 1973. kao dio komičnog tv-ciklusa Neobične priče a 2003. adaptirana i u film, satirična drama Siroti mali hrčki kroz prizmu apsurdne groteske secira birokratsku egzistenciju i komunikacijski kolaps unutar institucija. Dvojica nevažnih službenika u neimenovanom ministarstvu dosadu ubijaju izmjenjivanjem besmislica, što eskalira u niz pogrešaka i paradoksa koji rezultiraju ogoljenim prikazom sustava koji sam sebe dekapitira.

U tom tekstu apsurd nije filozofsko-egzistencijalni nego sociopolitički – proizlazi iz nesklada između uloge pojedinca i restriktivnog mehanizma društvenih struktura, gdje trivijalni čin postaje katalizator kolapsa sustava. Po istom principu, možda baš i po uzoru na ovaj Mihićev komad, Nenad Stazić napisao je 1998. Pljusku, samo u hrvatskom kontekstu i u daleko razrađenijoj formi, kao punokrvnu satiru prepunu divnog crnog humora i urnebesnih jezičnih vratolomija, nedavno izuzetno uspješno ponovo postavljenu u zagrebačkom Kerempuhu.

Drama po modelu laboratorijskog eksperimenta

Gospodin Foka, s druge strane, u apsurdnoj poetici ima suptilniji ton: situacijski humor proizlazi iz društvenih i interpersonalnih nesuglasica, neusklađenosti očekivanja i stvarnosti malih gesti i odnosa, gdje likovi balansiraju između komičnih pretjerivanja i duboko ljudske nesigurnosti u komunikaciji i identitetu. Ova je drama također prvobitno snimljena kao kratak tv-film, emitiran 1969. u sklopu sedmodijelne antologije Samci. Oba komorni, ritmički spori komadi, lišeni fabularnih ekstrema i velikih zapleta, ove se dvije dramedije u svojem humoru oslanjaju na "realizam": one su svojevrsni dokument iskustva u čijem su središtu nasumični, obični, "mali" ljudi, nevidljivi i beznačajni i izloženi određenim podražajima.

Mihić, zapravo, konstruira dramsku situaciju po modelu znanstvenog eksperimenta. Najprije reducira varijable (mali broj likova, zatvoren i jasno definiran prostor, odsustvo vanjskih događaja i minimalan fabularni poticaj). U takve uvjete postavlja "prosječne" ljude, bez biografskih viškova i bez iznimnih osobina. Zatim pokreće eksperiment jednostavnim podražajem – u Hrčkima je to dosada u kontekstu birokratskog aparata a u Gospodinu Foki sudar samoća dviju marginalnih pojedinaca u kontekstu društvene otuđenosti i potrebe za bliskošću i ljubavlju – i promatra reakcije.

Jedino što je novo je to da se igraju skupa

Dramaturška napetost ne gradi se eskalacijom događaja niti ekscentričnim humorom, već akumulacijom – ponavljanjem istih obrazaca unutar praktički statične situacije, pri čemu funkciju operativnog alata komičnog učinka ima jezik, koji služi kako bi se laboratorijska situacija provukla kroz mehanizam apsurda i gurnula na rub farse. Kažem jezik, jer dijalog je u ovim komadima također neka vrsta testne trake ili eksperimentalnog instrumenta; dijalozi su kontrolirani, spori, gotovo mehanički – Mihić se ne oslanja na stilizaciju, nego provodi metodu.

Ta metoda u režiji Gavelline produkcije svodi se na doslovno prenošenje dva polusatna tv-dramuleta na pozornicu i, u očitom nedostatku imaginacije, u mediju koji ne dopušta filmsko kadriranje, montažu i promjenu fokusa, umjesto da ih inovativno prepiše u kazališni jezik koji bi ponudio adekvatnu zamjenu koja bi im dala toliko potrebnu energiju (uzimajući u obzir da je riječ o tekstovima optimalno pisanima za jugoslavensku televiziju kakva je bila prije 50-ak godina), odlučuje se za minimalnu intervenciju, koja se očituje u spoju ovih dvaju tekstova u istu scensku cjelinu.

Ideja je dobra ali realizacija nije

Što je samo po sebi ideja na mjestu i u osnovi polazi od dobrog dramaturškog trika: jedan od likova u prvom tekstu postaje središnji u drugome, sa zgodno smišljenim završnim obratom koji je ujedno i duhoviti vrhunac predstave. Međutim, redateljska odluka da se jedan komad koristi kao okvir za drugi (umjesto da se njihove situacije i mehanizmi međusobno prožimaju, s radikalnom promjenom tempa), pri čemu poseže za mehaničkim preslagivanjem scena po sistemu chiaroscuro (ugasi se svjetlo – protagonisti izlaze, noseći sa sobom komade namještaja – drugi ulaze, noseći sa sobom nove rekvizite – svijetlo se pali), što ritam dodatno usporava i u konačnici rezultira statičnom, razvučenom i dosadnom predstavom u kojoj dvije priče ostaju razdvojene, a osnovni ton jednoličan, daleko bliži melankoliji nego makar i primjesi napetosti i komičnog pritiska, bez potencijala da ikada preraste u scenski relevantan humor.

Predstava počinje u uredu dvojice sitnih birokrata, Kreškovića (Bogdan Diklić, majstorski autoritet u igranju nelagode i pasivne agresije) i Rakića (Bojan Navojec, precizan u ironiji i suzdržanom humoru oslonjenom na mimiku i fizičku prisutnost). Jedan spava, drugi ga gnjavi pričama iz vojske. Izvorom frustracije postaje neprestano ponavljanje besmislene fraze "mali dečki spavaju kao sivi hrčki" oko čijeg se značenja nikako ne mogu složiti.

Natežu se oko gramatičkih varijacija riječi "hrčak", pa se usred silnih hrčaka, hrčaca i hrčkova problemu glodavaca pridružuje i problem mačkova, mačora, mačaka, koje su pojele državnu jetricu, a zatim prelaze na priču o misterioznom Nahtigalu čije vješanje planiraju, iako je ta fora odavno potrošena, iz čega proizlazi rasprava o pseudo-učenoj mreži termina o tome jesu li bogumili prezbiterijanci ili njemačko prezime, što ih vodi u raspravu o stećcima koji se možda ipak zovu stećaci…

Ljudi koji su istodobno smiješni i žalosni

Ako niste ništa razumjeli, ne brinite, nisu ni oni. Ono što počinje kao lingvističko nadmetanje, pretvara se u niz fizičkih obračuna koji se koncentrično širi na načelnika odjela (Domagoj Janković, pun nervozne energije i uvijek sjajan u likovima koji su istodobno agresivni i izgubljeni), ministra (Andrej Dojkić, koji komiku gradi iz nelagode) i predsjednika vlade (neprepoznatljivi Ranko Zidarić, koji s lakoćom igra karikaturu autoritarne figure). Na kraju, dok se birokratski aparat urušava, a vlada pada, glavni akteri ostaju potpuno ravnodušni, vraćajući se na početak svoje apsurdne priče o "sivim hrčkima". Ali taj kraj dolazi kasnije; za sad, prelazimo u priču broj dva i spavaću sobu gospodina Foke.

U fabularnom smislu, Gospodin Foka krajnje je jednostavan tekst, ispražnjen od događaja. Radnja se odvija oko naizgled banalne društvene situacije: usred noći, neimenovanom muškarcu u njegovom unajmljenom sobičku koji vječno negdje iz prikrajka nadzire obavezna malograđanski stroga vlasnica pansiona, miran san pravednika s društvene margine prekida neočekivani posjet iz susjedne sobe. Oblikovana kao neka vrsta ekscesa – lik koji stalno govori "razumno" ali u pogrešnom registru – ova neuobičajena posjetiteljica isprva traži način da se malo ugrije, no potom se u sljedećim danima, u pokušaju uspostave bliskosti i zajedništva, uporno uvlači svojem susjedu u život, što kod njega izaziva krajnju nelagodu.

Jedan jedini trenutak zakašnjele ironije

Ne postoji klasičan zaplet ni razvoj radnje; nema cilja koji bi se trebao ostvariti niti konflikta koji bi se razriješio. Sve se svodi na razmjenu razgovora, formalnu pristojnost, sitne nesporazume i neugodne tišine. Niti jedno od njih dvoje ne uspijeva artikulirati ni što misli ni što želi – sputavaju ih naučena pravila ponašanja kojih se drže kao jedinih sigurnih temelja, ali koja u ovako postavljenoj situaciji nemaju jasan smisao. Anđa je draga i sasvim malo izvan norme (s preciznom kontrolom verbalnog viška i unutarnje konfuzije odlično je glumi Natalija Đorđević), što na gospodina Foku (Navojec) djeluje izbezumljujuće – on je katalizator nelagode. Vlasnicu pansiona igra Jelena Miholjević, intelektualno fokusirana glumica, jaka u sporim, "neaktivnim" scenama.

Ovaj komad dio je Mihićeve antologije kratkih romantičnih dramedija o usamljenim ljudima; fabula se zapravo sastoji od promatranja kako se likovi trude održati društveni red i pristojnost iako nije jasno što tko zapravo želi, ni kako bi se situacija trebala "ispravno" završiti. A završava se, kao što sam već rekla, s obratom koji je, uz nešto komičnih ekscesa iz domene izvedbene domišljatosti sjajnog glumačkog ansambla, jedini trenutak lucidne, okrutne i inteligentne komike čitave predstave.