Zagrebačko kazalište mladih kao svoju sljedeću premijeru najavljuje, u srijedu 18. veljače, predstavu Bullshit, lipi moj posvećenu Borisu Maruni, jednom od najradikalnijih, najnepristajnijih i najkontradiktornijih pjesničkih glasova hrvatske književnosti. U režiji Zorana Čubrila i koprodukciji s Teatrinom Grdelin, ovaj poetsko-politički putopis istražuje što se događa kada se pjesnik koji nikada nije pristajao na kompromise preseli na kazališnu pozornicu.

Upravo tim pitanjem započinje ova predstava, koja Marunu ne pretvara u spomenik ni u mit, nego ga vraća u prostor nemira, ironije, alkohola, glazbe i rečenica koje bole jer su precizne. Bullshit, lipi moj zamišljen je kao scenski portret u formi poetsko-političkog putopisa za jednog glumca i jednog glazbenika: Zoran Čubrilo na sceni utjelovljuje Marunu, dok mu se pridružuje glumac i glazbenik Stanislav Kovačić. Predstava prati Marunin životni luk – od emigracije i američkih barova do povratka u Hrvatsku, od poezije do politike, od velikih ideala do brutalno lucidnih uvida u svijet koji rijetko ima smisla. Na sceni se izmjenjuju Amerika i domovina, ljubav i poraz, revolucije i svakodnevne slabosti, bez patetike i bez mitologizacije, ali s puno crnog humora, glazbe i precizne ironije.

Čubrilov Maruna govori o svijetu u kojem su bitke unaprijed izgubljene, u kojem su rezultati negdje već doneseni, u kojem se led u scotchu topi, a kava hladi. Govori o Americi koju ne možeš vidjeti od prejakog svjetla, o stvarima koje, ako su sjajne, uvijek iskliznu iz ruku, o ženama iz boljih obitelji, o organiziranom kriminalu i francuskim vibratorima, o kamatama koje su uvijek kamate i o činjenici da će netko nekome uvijek pišati ponad groba. Govori o tome kako se posvuda može naletjeti na vlastiti zadnji čas, pobunu masa ili spolnu bolest, kako je jedna uspješna pustolovina više nego što razborito ljudsko biće može očekivati od života, kako je život često dosadniji od kazališta i kako za neke važne stvari čovjeku ne treba ništa – ni cocktail party ni neonska svjetla, nego savršena ljubav i totalna opasnost. Govori i to da Srednji vijek još uvijek traje, da su neka pitanja bez odgovora i da se poezija najčešće sastoji od pjeva slavuja ili budala.

U tom govoru, koji je istodobno poezija, politički komentar i ispovijed, kazalište ne pokušava Marunu ublažiti niti ga svesti na prihvatljivu mjeru. Naprotiv, predstava se oslanja na njegovu nepripitomljivost i na uvjerenje da umjetnost vrijedi samo onda kada je spremna ići protiv struje – čak i na vlastitu štetu.

O tome tko je bio Boris Maruna, možda je najpreciznije zapisao novinar Vlado Vurušić, opisujući ga kao veliku pjesničku prznicu, tvrdoglavog buntovnika, nepopravljivog romantičara, neuobičajenog emigranta i prvog disidenta u neovisnoj Hrvatskoj. Maruna je, prema Vurušiću, bio iznimna ličnost s gotovo hollywoodskom biografijom, čovjek koji je ostao vjeran svojim idealima bez obzira na napade, uvrede i pokušaje izolacije. Plovio je protiv mainstreamovske struje ne zato da bi privukao pažnju, nego zato što je smatrao da tako treba – i onda kada je to radio na vlastitu štetu. Takva je pozicija, zaključuje Vurušić, rijetka i vrijedna poštovanja.

U predstavi Bullshit, lipi moj taj se stav ne objašnjava, nego se živi na sceni. Maruna se vraća i Velebitu, rodnom kraju i simbolu tvrdoglave postojanosti, uz rečenicu koja u ovom kontekstu zvuči poput tihe završne misli: "Velebit stoji, sve će nas svojom čestitošću nadživjeti."

Čubrilo potpisuje i dramaturgiju, koncept te scenografiju, a uz glumca i glazbenika na sceni Stanislav Kovačića, autorski tim predstave čini i kostimografkinja Marta Žegura.

Bullshit, lipi moj donosi kazališni susret s pjesnikom koji nikada nije bio ugodan, ali je uvijek bio nužan i koji, upravo zato, i danas zvuči uznemirujuće aktualno.