Bolivarska tragedija

Naftom najbogatija država svijeta doživjela potpuni ekonomski kolaps

12.08.2017 u 20:26

Bionic
Reading

Venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro na sve moguće načine pokušava ostati na vlasti, dok si istovremeno 90 posto stanovništva te južnoameričke države ne uspijeva osigurati dovoljno hrane, a dugotrajni prosvjedi na ulicama rezultiraju desecima mrtvih

Snovi o naftnom bogatstvu prije nekoliko su godina zanijeli vladu Zorana Milanovića i tadašnjeg ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka u priče o silnim milijardama koje su trebale poteći iz jadranskog podmorja u državni proračun. Iako su planovi završili sasvim solidnim fijaskom, zgodno je primijetiti koliko čak samo od mogućnosti bogaćenja crpljenjem fosilnih goriva, i to u državi koja je uglavnom nepoznata po proizvodnji nafte i plina, mogu narasti zazubice i stvoriti se utopijske želje o razvoju bogate države i društva.

Zašto se onda država koja, prema dostupnim podacima, jedina ima naftne rezerve veće čak i od Saudijske Arabije, već nekoliko godina nalazi u ozbiljnoj ekonomskoj i političkoj krizi zbog koje dio stanovništva gladuje, a nasilni prosvjedi posljednjih mjeseci ne prestaju? Krenimo redom.

Posljednje vijesti iz Venezuele govore sljedeće: ustavna skupština proglasila se najvišom institucijom vlasti kojoj su podložni svi drugi organi, uključujući i državni parlament. Skupština je formirana na temelju izbora koje je raspisao predsjednik Nicolas Maduro i koji su održani krajem srpnja. Skupština bi trebala sastaviti nacrt novog ustava, no prvih nekoliko odluka zasad joj uopće nisu vezane uz taj proces.

Venezuelanski predsjednik Maduro je raspisivanje izbora kojim je nastala skupština opravdavao željom da se u zemlji konačno uspostavi nekakva politička ravnoteža. Maduro, naime, prema procjenama ima podršku tek četvrtine građana. S druge strane, u parlamentu je, nakon izbora održanih 2015. godine, opozicija imala dvotrećinsku većinu, dovoljnu da izmjeni ustav prema svojim željama. Takav odnos političkih snaga posljedica je prije svega katastrofalne ekonomske situacije koja je zadesila Venezuelu posljednjih godina.

Sjedinjene Države ne isključuju vojnu opciju kako bi se riješilo stanje u Venezueli, rekao je u petak američki predsjednik Donald Trump. Međutim, nakon što su mjesecima napadale nepopularnog predsjednika Madura, države Latinske Amerike snažno su istupile protiv američkih prijetnji o vojnoj intervenciji na tu članicu OPEC-a koju tresu sukobi vlasti i opozicije. 

Nafta je u Venezueli otkrivena još tijekom Prvog svjetskog rata. U desetljećima nakon toga vlast su znali obnašati i autokrati koji bi došli na čelo države uz pomoć vojske i vojnih udara, i demokratski izabrani predsjednici. No, zahvaljujući prihodima od izvoza nafte kojima je upravljala država životni standard je rastao, između ostalog i zato što su si razne vlasti time kupovale podršku građana.

Krajem devedesetih za predsjednika je, iskoristivši nezadovoljstvo javnosti dotadašnjim političkim strankama, izabran Hugo Chávez, osnivač Pokreta za 5. republiku (MVR, Movimiento V República) koji je kasnije prerastao u Ujedinjenu socijalističku stranku Venezuele (PSUV, Partido Socialista Unido de Venezuela). Vlast omogućuje Chávezu da prvo izmijeni ustav čime su mu uvećane ovlasti, te da počne provoditi tzv. Bolivarsku revoluciju kojom je obećavao demokraciju, ekonomsku neovisnost, jednaku raspodjelu dohotka i kraj korupcije u politici. Chávezov veliki uzor bila je Kuba Fidela Castra i promovirao je što veću ulogu države u ekonomiji.

No, ovisnost o prihodima od izvoza nafte i njihova selektivna raspodjela u kojoj su profitirali Chávezovi miljenici i sljedbenici donijeli su novu nestabilnost u ekonomiju. Chávez je umro 2013. godine zbog komplikacija povezanih s karcinomom, a naslijedio ga je njegov zamjenik Nicolas Maduro koji je iste godine odnio i vrlo tijesnu pobjedu na predsjedničkim izborima. Iduće godine na svjetskom tržištu dolazi do jačeg pada cijene nafte što je dodatno opteretilo prihode države o čemu ovisi i svakodnevica venezuelanskih građana.

Godine neracionalne i nekontrolirane potrošnje naftnih prihoda kojima se kroz izdašne subvencije (primjerice, za električnu energiju ili automobilsko gorivo koji su gotovo besplatni) i novčanu pomoć građanima kupovala politička podrška dovele su i do situacije u kojoj se takva potrošnja mogla financirati jedino dodatnim tiskanjem novca zbog čega dolazi do enormne inflacije (više od 1000 posto), a venezuelanska valuta bolivar postaje gotovo bezvrijedna.

U međuvremenu Maduro po uzoru na Cháveza čini sve kako bi zadržao vlast pa, primjerice, vojska dobiva ovlasti upravljanja lukama, kontrolira uvoz hrane i njenu raspodjelu i slično. Maduro, također, koristeći političke poluge pod svoju kontrolu stavlja i izbornu komisiju kao i vrhovni sud koji je dokinuo dvotrećinsku većinu koju je 2015. opozicija izborila u parlamentu. Izbore kojim je izabrana tzv. ustavna skupština krajem prošlog mjeseca opozicija je bojkotirala, a Maduro se pobrinuo da se u skupštini nađu njegovi pristalice.

Prema nekim procjenama ekonomski kolaps Venezuele u posljednjih pet godina najgori je takav kolaps u modernoj latinoameričkoj povijesti. Prihodi po stanovniku vratili su se na razinu iz pedesetih godina prošlog stoljeća, više od 90 posto građana izjavljuje da si ne može osigurati dovoljno hrane, a sustav državne pomoći uređen je tako da favorizira Madurove pristaše. U tom klupku korupcije i siromaštva javnost nezadovoljstvo izražava brojnim nasilnim prosvjedima u kojima je samo u posljednjih nekoliko mjeseci poginulo stotinjak osoba.

Međunarodna zajednica dosad je godinama bila relativno suzdržana u reakcijama. Tek u posljednje vrijeme može se vidjeti mali pomak. Venezuela je krajem 2016. suspendirana iz članstva Mercosura, južnoameričke trgovinske organizacije, a zapadne države su ovih dana dale do znanja da ne priznaju legitimitet ustavne skupštine. Sjedinjene Američke Države, najveći uvoznik koji kupuje čak 40 posto venezuelanske nafte, uvele su pojedinačne sankcije prema Maduru i nekim osobama bliskim vlasti čime je zamrznuta njihova imovina u inozemstvu.

No rješenje političko-ekonomske krize u potpunosti je neizvjesno. Američko uvođenje nekih općih sankcija vjerojatno bi rezultiralo time da bi Venezuela našla neke druge kupce za svoju naftu, a Madurovoj namjeri da uvede kubanski ekonomski model bi samo dala dodatni vjetar u leđa jer bi on podršku mogao održavati tvrdeći da se bori protiv američkog imperijalizma.

Sve će najvjerojatnije ovisiti o tome koliko će dugo Maduro moći uz sebe zadržavati pristalice kojima je omogućio sudjelovanje u vlasti. Već sada se s vremena na vrijeme javljaju pojedinci koji se suprotstavljaju njegovoj ideologiji, a ključna u svemu bi mogla biti uloga vojske. Iako sadašnja situacija omogućuje vojnim časnicima da se poprilično bogate iskorištavajući crno tržište hranom, osnovnim potrepštinama i devizama, pod pritiskom nezadovoljne javnosti vojska bi mogla preokrenuti svoju lojalnost.

Kratkoročno rješenje koje bi donijelo neku dugoročnu stabilnost se ne nazire. Idealno bi bilo kad bi se opozicija i Maduro mogli dogovoriti oko toga da se predsjednički izbori regularno provedu iduće godine, ali to u ovom trenutku ne izgleda moguće. S međunarodne pozicije, Venezuela će, po svemu sudeći, još neko vrijeme moći plaćati svoje obveze pa ne postoji nekakva dodatna poluga kojom bi se, eventualno, na vlast mogao izvršiti dodatni pritisak.

Nažalost, sve ukazuje na to da se nasilje i prosvjedi, a time i njihove žrtve, u dogledno vrijeme neće smanjiti. Treba se nadati da će razum koji bi uzeo u obzir razmjere sve težeg svakodnevnog preživljavanja stanovništva ubrzo prevladati i da će se vlast i opozicija ipak uspjeti dogovoriti da sjednu za stol i dogovore kako dalje. Jer prirodna bogatstva bi i dalje Venezueli mogla omogućavati sasvim solidan standard. Kad bi se njima, naravno, upravljalo pošteno i u korist sviju.

nova grana rudarstva

Umjesto nafte, kopaju bitcoin

Ekonomska kriza u Venezueli natjerala je tamošnje digitalne poduzetnike na to da se okrenu proizvodnji popularne kriptovalute bitcoina. Proizvodnja bitcoina, popularnija pod sintagmom 'kopanje bitcoina' (eng. bitcoin mining), jedan je od načina na koji se može doći do te valute. Bitcoin se proizvodi na računalima provedbom kompleksnih izračuna, a isplativost te proizvodnje ovisi o trenutnoj vrijednosti bitcoina na tržištu i vrijednosti električne energije koju računala potroše za izračune (gruba usporedba može biti kopanje zlata u vrijeme zlatnog standarda kad je određena valuta imala svoju adekvatnu vrijednost u određenoj količini zlata). Kako je struja u Venezueli, zahvaljujući državnim subvencijama, gotovo besplatna to tamošnji spretni e-poduzetnici mogu proizvodnjom bitcoina mjesečno zaraditi i ekvivalent petstotinjak američkih dolara što je pravo malo bogatstvo. Iako se kriptovaluta može potrošiti jedino na internetu, postoje internetske trgovine koje dostavljaju robu u Venezuelu, a kriptovalutom mogu međusobno trgovati i sami građani Venezuele.