Na izložbi ‘Refleksije vremena’ u Klovićevim dvorima vjerojatno najzanimljivije izloške predstavljaju relikvije narodne ljubavi prema drugu Titu: istopljeni zlatni vjenčani prsteni, gobleni, kuhinjski ukrasi, partizanski držači šibica, svjetiljke sa srpom i čekićem, oltarne kutijice sa slikama heroja, mastionice od metaka s državnim grbom te maketama aviona i poginulih avijatičara, zubala u bojama SFRJ, ili vitrina sa dvadesetak štafeta. ‘Narod’ očito ima ‘svoju’ estetiku i svoju etnologiju neovisno o ideologijama. Kada se narodna estetika poklopi s ideologijom, nastaju predmeti uzajamnog obožavanja. Predmeti obožavanja društvenog jedinstva stvaraju stanje kolektivne ‘nevinosti’, ‘djetinjstva’, uljuljkanosti, u potpunom neskladu sa stvarnošću. A katkada je obožavanje čak i jače zbog nesklada sa stvarnošću. Crkve i diktatori to dobro znaju iskoristiti. Ali zašto smo mi iz toga nesposobni izvući pouke?

‘Voljeni druže Tito’, piše u štafeti omladinaca OŠ Dragojle Jarnević iz Karlovca, ‘Sada kada je propupala privreda, mladost se raduje. Tvoj glas bruji među nama, i mi ga osjećamo snažno i duboko... Neka ti i ova godina bude sunčana, topla i raspjevana... Želimo da još mnogo proljeća dočekaš s nama, da nas još dugo vodiš stazama sreće na kojima će iza svake Tvoje stope nicati predivan cvijet, cvijet iz kojeg će mirisati ljubav, bratstvo i jedinstvo. Želimo da se još dugo budiš u raspjevanim jutrima naše slobodne zemlje...’

Ali socijalno-patološke manifestacije kulta ličnosti nisu samo sporedni proizvodi autoritarne vlasti. Svaka diktatura ima i svoje demokratske obožavatelje. Lenjin i Staljin imali su ih na vagone. Milošević je imao Bobbyja Fishera i Petera Handkea, Kim-Jong-un Dennisa Rodmana, a Chavez Seana Penna i Olivera Stonea. Tito je imao Liz Taylor, Richarda Burtona, Orsona Wellsa i brojne druge. Ljude općenito impresioniraju karizmatični vođe. I to najviše kada su nalik na Tita i Chaveza, kada dendijevski utjelovljuju trostruku božansku prirodu: duh sveti - glamur holivudskih zvijezda (vidi Titove frakove, bijele rukavice, i video-žurnale u Klovićevim dvorima), te drskost i samoživost - za ‘elite’; obličje Sina Božjeg - pri trgovini s ideološkim neprijateljima; i obličje Oca - kada narodu podvaljuju ‘egalitarizam’.

‘Diktatori uvijek izgledaju dobro’, rekao je Jan Masaryk, ‘sve do zadnjih deset minuta’. Ustvari trebao je dodati: osim ako ne umru prirodnom smrću. Onda izgledaju dobro do svoje zadnje minute. Potom ionako slijedi potop.

Izljevi ljubavi ‘izvana’ počivaju na još uvijek razmjerno neistraženoj fascinaciji masovnim socijalnim oblicima u kojima se narodi ‘stapaju u jedno’: sletovima na stadionima, prizorima kolektivnog transa nakon smrti autokrata, ili izjavama religiozne ljubavi poput pisma iz spomenute štafete. Ti prizori impresioniraju ljude baš kao i molitve u Meki ili masovna pročišćenja u Gangesu. U tim prizorima, i u slici spomenutih autokrata, ljudi ustvari obožavaju same sebe.

Katkada je ta ljubav prema masama proizvod običnog nezadovoljstva ‘svojime’, kao što je to lijepo opisao Balzac u Šagrinskoj koži: ‘Despotizam velike stvari stvara ilegalno jer se (katkada) sloboda ni ne trudi postići male stvari -legalno.’ Takvim nezadovoljstvom i religioznom predanošću treba objasniti negdašnji entuzijazam Johna Reeda koji je pisao o ‘Deset dana koji su potresli svijet’, ali isto tako i nedavnu ‘misao’ američkog novinara Grega Gradina prema kojoj ‘najveći problem s kojim se suočila Venezuela tijekom Chavezovih godina vladavine nije bilo to što je Chavez bio autoritaran, već to što nije bio dovoljno autoritaran.’

Kako ovladati prošlošću

Premda je riječ o razmjerno neistraženom fenomenu socijalne psihologije, (naime o uzrocima karizmatske vlasti) čini se je da obožavanje autokratskih vođa u našim krajevima ili kod naroda koji su kult ličnosti imali prilike osjetiti na svojoj koži, malo perverznije. Za razliku od Weberove analize karizmatske vlasti, u tim društvima, poput onih pretpovijesnih, kao da jedna karizma zaziva drugu. ‘Sjaši Kurta, uzjaši Murta’. U Rusiji se to pokazuje obnovom staljinističkih spomenika i ideja. A kod nas obnovljenim obožavanjem Tita. Ili Chaveza.

Nesposobnost stvaranja objektivne slike razmjerno nedavne prošlosti, možda je objašnjenje i razmjerno hladne recepcije izložbe ‘Refleksije vremena’. Materijal s te izložbe s vremenskom distancom prikazuje prolaznost herojstva, te smiješnu i lažnu stranu tada vladajuće ideologije. On pokazuje lažan sjaj i stvarnu bijedu, ali i etnološki entuzijazam prema toj karikaturalnoj kombinaciji. Posjetitelj se nalazi u nelagodnoj situaciji istodobnog opravdanja i opovrgavanja, u stanju poricanja – da su istodobno mogle egzistirati velike geste i brojne sitne, a potom i velike zablude o vlastitoj veličini. Po svemu sudeći, međutim, javnost više (ili ponovno) ne želi prihvatiti objektivniju, a to znači i kontradiktorniju sliku prošlosti. I upravo hladna recepcija izložbe (uz katalog uništenih spomenika) pokazuje da još uvijek nismo sposobni za nepristraniju i objektivniju obradu recentnije prošlosti, a kamoli nekih drugih mnogo neslavnijih povijesnih epizoda.

Perverzije s teorijama kulta ličnosti

I dok renegate demokracije možemo ‘razumjeti’ jer nikada nisu imali prilike doživjeti kult ličnosti na djelu, nasljeđe komunizma, osim prirodne ‘nostalgije’ i religioznog obožavanja ‘slavne prošlosti’, pokazuje nove obrate perverznosti. Kao što to često biva, na neprobavljene paradokse povijesti, često se talože i novi neprobavljeni izvori frustracija.

Pred nekoliko je godina ruski filozof Mihail Riklin i kod nas objavio knjigu ‘Komunizam i religija. Intelektualci i Oktobarska revolucija’. U njoj se, slično kao i na izložbi ‘Refleksije vremena’, etnološki prikazuje grandioznost negdašnjih i sadašnjih zabluda intelektualaca u odnosu prema zbivanjima u Sovjetskome savezu. Za Riklina, i Ruse općenito, čini se da je ideja komunizma kao religije razmjerno nova i provokativna. Nama je barem u tom smislu bilo lakše: o tome se kod nas sistematičnije pričalo još mnogo ranije.

Paradoksalni (ili perverzni) obrat međutim zbio se kada je autor, zajedno s prikazivačima svoje knjige, nastupio na Subverzivnom filmskom festivalu, tj. na manifestaciji koja već niz godina zagovara komunističke ideje. Time se početna subverzija (kritika komunizma) pretvorila u subverziju subverzije (kritika komunizma = apologija komunizma). U skladu s postmodernističkim načelom ‘pričam ti priču’. Ili tako nekako.

Chavezov život i smrt

Ta minorna epizoda ne bi bila posebno važna, da je taj amalgam ‘subverzivnosti’ naposljetku ipak donio neku prosvjetiteljsku korist: recimo tako da ljudi nauče prepoznavati ‘vukove u ovčijoj koži’ i njušiti socijalne katastrofe prije negoli se dogode. Dogodilo se međutim upravo obratno: ta se ‘subverzija’ u sljedećem koraku pretvorila u ‘poželjni model domaćeg razvoja’.

Naša je vanparlamentarna ljevica oduvijek obožavala Chaveza. Počelo je samizdat izdanjima, a nastavilo se u ozbiljnom tisku, na državnoj televiziji i na čitanim portalima. Na ozbiljne kritike Chaveza poput ovih (), (), (), (), (), (), () domaći su autori uvijek odgovarali da je riječ o imperijalističkim izvorima informiranja kojima ne treba vjerovati. Silogizam kojim je ljevica obično pravdala takvo obožavanje bio je: ‘Socijalizam je bolji od kapitalizma. Chavez je socijalist. Dakle: Chavez je bolji od kapitalizma.’ Ili po analogiji s Titom: ‘Tito ukazao na mogućnost komunizma s ljudskim licem; to je isto učinio i Chavez.’ Chavezova korupcija, stope ubojstva, promašeni planovi elektrifikacije, politička manipulacija, namještanje izbora... sve to zapravo nije važno, ako je u interesu radničke klase, ili ako se deklariralo kao sveopća strategija ‘protiv Amerike’.

Pa, pogledajmo kako izgleda slika venecuelanskog samoupravljanja u interesu radničke klase iz domaćeg ‘antiimperijalističkog’ izvora, iz usta osobe koja je kreirala ideologiju samoupravljanja u Venezueli: ‘Jedan od predstavnika jedne od okupiranih tvornica u kojoj je postojala podjela 51- 49 posto suvlasništvo države i radnika održao je predavanje u kojem je tražio 99 postotno vlasništvo radnika, a 1 posto države. Sljedeća njegova poruka bila je kako bi svi trebali ući u kooperative jer kooperative ne plaćaju poreze. Priča o toj tvornici ima i fusnotu: kolektiv koji je postao kooperativa je zadržao dio radnika koji su uspjeli izdržati dvogodišnji prestanak rada i okupaciju, dok je dio radnika morao odustati (??) i pronaći drugi izvor prihoda prehranjivanja obitelji. Kad se proizvodnja ponovno pokrenula, kooperativa je zaposlila te radnike, ali kao nadničare a ne kao radnike kooperative. Venezuelanski zakon o kooperativama kaže da ako radiš kao nadničar za kooperativu šest mjeseci, nakon isteka roka postaješ punopravni član kooperative, stoga su nadničari u petom mjesecu rada dobivali otkaze, jer radnici kooperative nisu htjeli dijeliti prihod sa svojim bivšim kolegama.’

Unatoč svjetskoj i domaćoj popularnosti, Chavez je poput Tita u Jugoslaviji za sobom ostavio nasljeđe od kojeg će se Venezuela, unatoč golemim naftnim izvorima, teško oporaviti.

Nova legitimacija autokracije

Možda najgore nasljeđe ovakve simpatije/simetrije po kultu-ličnosti, jest sve češće spominjanje novih kriterija za procjenu ‘dobrote’ autokrata ili diktatora. Argument da postoje dobri i loši autokrati (diktatori) nije izmislila domaća ljevica. Istina je: postoje primjeri autokrata koji za sobom ostavljaju bolje stanje od prethodnika. (Ustvari: to je kratkoročno čak češće pravilo negoli iznimka. Kao što je Tito savjetovao Naseru: ‘Digni kredite da narod osjeti blagodati nove vlasti.’)

Obično se u tom kontekstu relativizacije autokracije spominju Kinezi, Singapur i Južna Koreja. Zemlje koje su učinkovito ostvarile, ili su na putu da ostvare učinkovitu kombinaciju kapitalizma i demokracije. Međutim, takvo je opravdanje otvorilo mogućnost za brojne druge vrste racionalizacija, koje su naši vanparlamentarni ljevičari otvoreno prihvatili, naime za mogućnost da se autokrati počnu procjenjivati po makjavelističkim ili jednostavno – proizvoljnim kriterijima. Po ‘zaslugama’. Ili po takozvanim dobrim namjerama. Dobar vladar, u skladu s tim kriterijima, može ukloniti opoziciju, podržavati terorističke režime u inozemstvu, poslužiti se eksproprijacijom, i ako ima karizmu, morat ćemo mu priznati zasluge. Pokoji zločin, prekoračenje ovlasti ovdje ili ondje - sve će to ‘narod pozlatiti’. Sve ovisi o tom ‘kontekstu’ fortune i sposobnosti, o makjavelističkom relativizmu sile. A mi ćemo kasnije reći – ‘nismo znali - nismo vjerovali’.

A kada zanemarimo procjene dobrih poredaka, kada zaboravimo na argumente pravednosti i prava, civiliziranih tekovina i ophođenja, i krenemo s procjenama ‘dobrih’ i ‘loših’ autokratskih ličnosti, hoćemo li ikada ponovno uspostaviti kriterije za poboljšanje svojih malih, lokalnih vođa? Ili obrnuto: zašto bismo bili benevolentni prema autokratima poput Chaveza, ako ne namjeravamo biti benevolentni prema svojim gradonačelnicima?

Ukratko: Čini se kao da smo zatomljenu kritičnost ili nesposobnost procjene povijesnih razdoblja i ‘veličina’ poput Pavelića, Tita, Tuđmana i ostalih ‘karizmatika’, na drugoj strani hipertrofirali. Prema malim skromnim pomacima kojima smo se približili civiliziranome svijetu, otkad više nemamo ‘veličina’, ponašamo se kao da ne postoje. I prema njima usmjeravamo sav naš buntovni žar. A obožavanjem Chaveza zazivamo čvrstu ruku kojoj ćemo opet, po tko-zna-koji put, rado izgraditi novi kult ličnosti, makar pri tome bili i ostali siromasi. Što bi tada bio još jedan dokaz da je teško promijeniti karakter nekog naroda.

Vratimo li se takvim obožavanjima sile i vlasti, neće nam pomoći ni sve etnološke izložbe svijeta.