Izrael je u višekratnim napadima na Iran uništio ili značajno oštetio velik dio poznatih pogona za obogaćivanje uranija. O posljedicama tog uništenja i eventualnoj opasnosti pitali smo hrvatskog stručnjaka za nuklearnu energiju Tončija Tadića
Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) izvijestila je da su u izraelskim napadima uništene ili ozbiljno oštećene centrifuge u Natanzu, glavnom iranskom pogonu za obogaćivanje uranija, kao i da je radijacija unutar tog objekta opasna, ali da nije zabilježen porast razine zračenja.
Nema usporedbe s Černobilom
Kolika opasnost prijeti od te radijacije, koje su moguće posljedice za okoliš te kolike posljedice izraelski udari mogu imati na iranski nuklearni program, neka su od pitanja koja smo postavili hrvatskom fizičaru i vanjskopolitičkom komentatoru Tončiju Tadiću. Odmah na početku naglasio je da treba stati na loptu i ne dizati paniku.
vezane vijesti
'Najprije molim ljude da to ne uspoređuju s eksplozijom u Černobilu jer smo tamo imali posla s desecima, ako ne i stotinama tona goriva, dok je ovdje riječ o stotinama kilograma goriva, pri čemu se misli na onaj radioaktivni dio uranija 235, koji je potreban za bombu', započinje Tadić, no dodaje da je u cijeloj priči dodatno problematično što tu nije riječ ni o čistom uraniju, već o uranijevom heksafluoridu (UF6 - uranijev spoj koji služi kao polazni materijal u obogaćivanju uranija plinskom difuzijom), a on je kemijski reaktivan i radioaktivan.
Iran ima 400 kg obogaćenog uranija
Objašnjava da su uranij i plutonij otrovni metali koji su, čak i kad ne bi bili radioaktivni, jako opasni, pa naglašava da bi čišćenje oštećenih i zarušenih pogona za obogaćivanje uranija bilo izuzetno skupo i opasno.
Što je obogaćeni uranij?
Prema definiciji Hrvatske enciklopedije, uranij se ponajprije primjenjuje kao nuklearno gorivo, tj. kao fisibilan materijal koji se u kontroliranoj lančanoj reakciji raspada uz oslobađanje golemih količina energije, a ključna je komponenta i pri izradi nuklearnog oružja. Zbog vrlo malog udjela fisibilnog izotopa U-235 u prirodnom uraniju (oko 0,7 posto), otežano je održavanje lančane reakcije te je potrebno povećati njegov udio u izotopnoj smjesi. Taj se postupak naziva obogaćivanje, a dobiveni je proizvod obogaćeni uranij.
Uranij obogaćen na manje od pet posto koristi se u nuklearnim elektranama, a za korištenje u nuklearnim bombama potrebno je obogatiti ga na više od 90 posto. Postoji nekoliko postupaka za njegovo obogaćivanje, a Iran koristi postupak plinskim centrifugama.
U nedostatku službenih informacija, pretpostavlja se da Iran ima oko 400 kilograma uranija obogaćenog do 60 posto, a s obzirom na to da je to preveliki postotak da bi se koristio kao gorivo za nuklearnu elektranu, smatra se da ga Iran želi obogaćivati na više od 90 posto, koliko je potrebno za izradu nuklearne bombe. Nije poznato koliko je tog obogaćenog uranija uništeno, a Tadić naglašava da možda nije uništen nijedan kilogram.
'Ne postoji apsolutno nikakav razlog zbog kojeg bi netko, ako je doista u procesu izrade bombe, čuvao stvorenu zalihu na istom mjestu na kojem je obavljeno obogaćivanje. Uništavanje centrifuga je jedno, a uništavanje stvorenih zaliha obogaćenog urana je drugo. Ne znamo točne podatke ni za jedno ni za drugo - koliko je centrifuga uništeno od postojećih i koliko je zaliha uranija raspršeno od postojećih. I jesu li uopće. To je suština cijele priče', kaže Tadić.
No naš sugovornik ističe da se u cijeloj priči o uništavanju iranskih nuklearnih pogona previđa izuzetno važna činjenica, važnija od centrifuga i pogona, a to je - ljudski potencijal. Izrael je, naime, u sklopu operacije ubio 15-ak iranskih znanstvenika koji su radili na nuklearnom programu.
Sve se može nadomjestiti - osim ljudi
'Možete imati novac, gorivo, centrifuge i sve što vam padne na pamet da biste napravili bombu, ali se postavlja pitanje imate li dovoljno ljudi koji će to napraviti. Mislim da je zapravo osnovni problem u kadrovima. Dakle koliko Iran može naći ljudi koji su voljni riskirati svoj život i biti u opasnosti da ih likvidira ubačeni agent Mossada, radeći posao koji je sam po sebi visokorizičan. Znači, nekoga tko je nuklearni fizičar, koji ima dovoljno znanja i dovoljno je pametan voditi cijelu stvar dalje, a toliko je lojalan režimu da je spreman za njega položiti život, bilo od zračenja, bilo od likvidacije autobombom. S koliko takvih ljudi taj iranski režim može uopće računati', pita se Tadić.
Navodi primjer američkog projekta izrade prve atomske bombe u 1940-im godinama pod imenom Projekt Manhattan. Da su tada, ilustrira Tadić, u nekakvoj specijalnoj japanskoj ili njemačkoj operaciji likvidirani čelnici tog projekta, Oppenheimer, Feynman i Szilard, on bi se nastavio jer je postojala golema skupina entuzijastičnih znanstvenika koji su to htjeli te su imali znanja i sposobnosti za to.
'Dok god postoji politička volja za takvo što, naći će se resursa, ali pitanje je koliko će Iran naći znanstvenika koji su za to voljni žrtvovati svoj život. Njih nema puno u bilo kojoj zemlji. Na toj razini treba gledati problem. Iran ne treba podcjenjivati. Oni su izuzetno sposobni čim su već došli dotle da imaju vlastite centrifuge i vlastiti program obogaćivanja uranija. Ali jedno je obogaćivanje uranija da bi se ovladalo razvojem nuklearne energije u mirnodopske svrhe, a drugo je razvoj bombe. Pogotovo kad znaš da ti glava dolazi svaki dan na panj. Tako da ovo Mossadovo likvidiranje iranskih znanstvenika, zapravo, ima puno jači utjecaj nego uništavanje njihovih postrojenja', naglašava Tadić.
Iran se igra mačke i miša
Dalje objašnjava da bi od tih procijenjenih 400 kilograma uranija, obogaćenog na 60 posto, Iran mogao, nakon dodatnog obogaćivanja na više od 90 posto, imati materijala za otprilike sedam nuklearnih bombi.
'Problem je u tome što se Iran, obogaćujući preko mjere svoj uranij, odlučio igrati mačke i miša, tako da svi pogađaju imaju li oni bombu ili ne. Ali ključno pitanje, koje i mene zbunjuje u toj cijeloj priči, glasi - što će mu to? Jer ako sve to rade da bi ugrozili Izrael, onda je to račun bez krčmara. Time zapravo samo provociraju reakciju Saudijske Arabije i Turske, kojima se to neće nimalo dopasti', nastavlja Tadić i dodaje da bi to značilo da bi u nekoliko sljedećih godina i te dvije zemlje, koje su otprije u lošim odnosima s Iranom, imale svoje nuklearne programe i bombe.
'To su jednostavna pravila. Prvo pravilo je da kad neka zemlja nabavi bombu, ona prestaje biti predmetom pritiska, ali drugo je pravilo da susjedne zemlje s kojima nije u dobrim odnosima također nabavljaju bombe', kaže Tadić.
Objašnjava dalje da je nuklearno oružje inače sredstvo odvraćanja ili opstojnosti neke države i režima, no da je druga stvar kad netko u proklamirane ciljeve stavi odmazdu.
Nuklearno oružje kao sredstvo ucjene
'Ili kada se nuklearno oružje koristi na način na koji to predviđa ruski pregovarač Vladimir Medinski, a koji kaže da će, ako Ukrajina ikada pokuša osloboditi svoje područje, Rusija upotrijebiti nuklearno oružje. Tada to prestaje biti sredstvom odvraćanja i počinje biti sredstvom ucjene. To je mentalni sklop koji je sličan iranskom, gdje ja imam nuklearno oružje pa mogu ucjenjivati ostale da nešto rade ili ne rade', kaže Tadić i dodaje da nuklearna bomba u iranskim rukama nije u interesu čak ni njegovim saveznicima Rusiji i Kini.
U slučaju da Iran i uspije napraviti nuklearnu bombu, ostaje nada da bi je koristio samo kao sredstvo odvraćanja i ucjene, jer ako bi je uistinu iskoristio za napad na Izrael, posljedice bi bile katastrofalne za obje zemlje i za cijelu regiju, a vjerojatno i šire.
'Ako bi išli na tu opciju, Izrael bi uzvratio ne samo ovime što danas vidimo, krstarećim raketama lansiranim iz aviona, nego i iz podmornica u Indijskom oceanu. To je onda nuklearni rat, a to završava jako loše za obje strane, i to oni moraju znati. Tako da je i dalje potpuno nejasno što će im to', zaključuje Tadić.
