24 centimetra snijega, koliko je 7. siječnja bilo izmjereno u Maksimiru, izazvala su brojne probleme u prometu i kretanju Zagrepčana, a bome i lavinu reakcija na račun zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića i zaleđenih ulica te nogostupa. Iako su iz Grada tijekom tjedna snijega i leda isticali da službe rade svoj posao te da su zadovoljni učinkovitošću, upozorivši na obavezu građana da očiste snijeg ispred svog kućnog praga, čini se da su oni, barem oni najglasniji na Facebooku, mislili drugačije. Nabrajali su koje sve ulice nisu očišćene ni posoljene te su rezultate loše obavljenog komunalnog posla ovjekovječili fotografijama.

Južina je naposljetku otopila bijeli pokrivač, što je tek jedan od predmeta negodovanja na društvenim mrežama. Logika je jasna: ako građani redovito plaćaju poreze i prireze, znajući da zagrebački proračun za ovu godinu iznosi rekordnih 3,15 milijardi eura, zauzvrat očekuju adekvatnu uslugu i razvoj obećanih projekata prije izbora. Kad im se, s pravom ili ne, očekivanja ne ispune, eto silnih negativnih komentara na društvenim mrežama, na kojima svatko može iskazati svoje mišljenje.

Nije problem samo snijeg niti su problemi samo u Zagrebu. Hrvati se na Facebooku i Instagramu često žale na prometne gužve, susjede, obiteljske probleme, visoke račune i sporu birokraciju. Je li nam zbilja toliko loše ili samo volimo gunđati te se virtualno prepucavati?

'Nekada se čini da je negodovanje 'tipično hrvatsko' ili 'balkansko' ponašanje, no to je zapravo prilično univerzalna ljudska reakcija na stres, neizvjesnost i osjećaj gubitka kontrole. Našim dalekim evolucijskim precima sigurnije je za opstanak bilo prvo uočiti rizik te smo zato i sada dosta osjetljivi na svakodnevne prilike koje doživljavamo kao potencijalno ugrožavajuće za nas', kaže za tportal Nina Pavlin-Bernardić, redovita profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Često se uspoređujemo s drugima, a društvene mreže usporedbe čine još lakšima. Kada imamo doživljaj da zaslužujemo bolje, a to se kosi s našom percepcijom okolnosti u kojima živimo, dolazi do frustracije, tumači profesorica Pavlin-Bernardić.

Gunđanje povezuje

Ističe da smo prije interneta izražavali nezadovoljstvo u krugu obitelji, prijatelja i susjeda, a danas to činimo tako da ga vidi jako puno ljudi.

'U nekim društvima, pa tako i našem, prigovori i negodovanje na situaciju u državi ili vremenske prilike mogu biti teme koje dovode do brzog povezivanja ljudi u razgovoru. Zato se takve teme nastavljaju iako često nisu jako konstruktivne', ističe psihologinja. S druge strane, takvo verbaliziranje problema i emocija, makar i u komentarima na Facebooku, u nekim slučajevima može biti ispušni ventil i smanjiti stres.

'Vidimo da nismo jedini koji se žale i taj osjećaj savezništva s drugima pomaže nam da se bolje osjećamo. Pomaže nam i to kad vidimo da drugi razmišljaju kao mi, da nismo umislili takvo viđenje događaja. Dakle ovo njurganje s drugima može nam dati osjećaj sigurnosti, kontrole nad onim što nam se događa te osjećaj pripadnosti', kaže psihologinja Pavlin-Bernardić.

Pritom se, objašnjava, može dogoditi da se ista životna okolnost drugačije doživi u dvadesetima nego u pedesetima. 'Mnogi s godinama razviju bolju emocionalnu regulaciju, realnija očekivanja i učinkovite strategije suočavanja sa stresom. Zato mnogi stariji imaju i bolje načine smirivanja i manje impulzivne reakcije. Ipak, kod drugih se zbog kroničnog stresa, zdravstvenih teškoća ili dugotrajnog osjećaja nepravde reakcije mogu i pojačati', naglašava u razgovoru.

Stariji korisnici društvenih mreža katkada se s nostalgijom prisjećaju prošlih dana, tvrdeći da je nekad bilo bolje, iako je i tada padao snijeg ili se, primjerice, teško živjelo.

'Na poboljšanja u životu brzo se naviknemo i ono što je nekada bio luksuz postane nam normalno. Fokus brže ide na ono što nam je negativno pa se tako ne budimo s mislima: 'Kako sam sretan što imam ovu obitelj, a od materijalnih stvari sada imam stan, auto, moderan TV i mobitel', nego: 'Zašto je danas morao pasti ovaj snijeg? Tko će ga čistiti, zašto to već nisu napravili?' navodi Pavlin-Bernardić.

Negativa je 'glasnija' zbog lošeg iskustva

Hrvati u tome nisu iznimka, ističe docent Ivan Perkov s Odsjeka za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kaže da slični obrasci postoje i u drugim društvima, osobito snažno obilježenima digitalnom komunikacijom. Ipak, u našem se kontekstu negativno često snažnije zamjećuje, dijelom zbog iskustva tranzicije, institucionalnih nesnalaženja i stalnog uspoređivanja sa zapadnoeuropskim društvima, a rjeđe se primjećuje da smo u nekim segmentima u boljoj poziciji od drugih, navodi za tportal.

Perkov dodaje da dio tog prigovaranja proizlazi iz veće osviještenosti građana o njihovim pravima i o tome kako bi sustavi trebali funkcionirati.

'U tom smislu negodovanje nije nužno negativno, već može upućivati na viša očekivanja i razvijeniji odnos prema javnim institucijama', objašnjava te ističe da su u javnosti često prisutna nerealna očekivanja, a što je, kako tvrdi sociolog, potaknuto medijima i društvenim mrežama.

'Društvene mreže dodatno potiču ovakve obrasce jer kod dežurnih kritičara stvaraju osjećaj sigurnosti i izostanka posljedica, osobito kada je riječ o vrijeđanju, neopravdanom omalovažavanju i drugim oblicima verbalne agresije, bilo anonimno, bilo zbog uvjerenja da javno izrečene riječi neće imati stvarni učinak. Posljedično se razvija slobodniji, ali i oštriji način komunikacije nego u izravnim društvenim interakcijama', pojašnjava.

Veći gradovi - veći problemi?

Na pitanje o tome zašto je razina prigovaranja i negodovanja uglavnom veća u urbanim sredinama, Perkov navodi da su problemi u velikim gradovima više vidljivi i intenzivni te utječu na veći broj ljudi. Ukratko, potrebe za kretanjem su veće, lakše primjećujemo prometne gužve i gomilanje otpada.

'Gradovi su prostori visoke gustoće, u kojima se svaka disfunkcionalnost sustava odmah reflektira na kvalitetu života. Važan je i društveni kontekst urbanog života. Ljudi koji žive u velikim gradovima često imaju dinamičniji tempo života, veća očekivanja i niži prag tolerancije prema nefunkcioniranju sustava. Uz to, postoji snažan osjećaj da se kroz poreze, prireze i druge namete već izdvaja znatan dio prihoda, pa se loše ili neučinkovite javne usluge doživljavaju kao nepravda, a ne kao prolazni problem', ističe.

Nezadovoljstvo nije, potvrđuje, pitanje naše percepcije, već i ogledalo stvarnog stanja.

'Javne usluge, osobito javni prijevoz i sustavi gospodarenja otpadom, u mnogim su segmentima na zabrinjavajuće niskoj razini. Kvaliteta života dodatno se pogoršava zbog zagađenja zraka, što je uvelike posljedica snažno individualiziranog prometa, kao i zbog sve izraženijeg problema gomilanja otpada. Konačno, nezadovoljstvo se produbljuje i zbog načina upravljanja gradovima. Odluke se u njima uglavnom donose politički, kratkoročno i u okviru mandatne logike, umjesto na temelju stručnih analiza i dugoročnog strateškog planiranja', naglašava Perkov.

Kritizerstvo kao dijagnoza

Stalno negodovanje jest znak da građani prepoznaju da problem postoji, no sociolog ističe da je pomodno kritizirati bez dublje analize uzroka i mogućih rješenja.

'U tome važnu ulogu imaju i mediji jer češće potiču kritizerski nego kritički odnos prema društvenim problemima. Iako nezadovoljstvo tinja, ono najčešće nije dovoljno snažno da bi se pretvorilo u širu društvenu mobilizaciju. Jedan od razloga leži u relativno stabilnom ekonomskom razdoblju posljednjih godina, a ono je u velikoj mjeri rezultat globalnih kretanja, ne pozitivnih strukturnih promjena. Tome se pridodaje i slabije razvijena kultura demokratskog sudjelovanja i prosvjedovanja', podsjeća sociolog Perkov.

Drugim riječima, radije ćemo negodovati iza tipkovnice ili 'preko plota' nego izaći na izbore, referendume ili argumentirano iznijeti stav većem broju ljudi. No postoji li, iz sociološke perspektive, razlika između konstruktivne kritike i vječnog prigovaranja?

'Iz moje perspektive postoji jasna razlika između kritike, odnosno kritičkog mišljenja, i kritizerstva. Kritičko mišljenje predstavlja zdrav i poželjan odnos prema društvu i životu: ono proizlazi iz osviještenosti i optimizma te iz uvjerenja da su promjene moguće. Kritika nastoji razumjeti uzroke problema i otvoriti prostor za rješenja', tumači sociolog Perkov. S druge strane, kritizerstvo djeluje kao dijagnoza, a iako se, kako govori, ta dva pojma ponekad doimaju bliskima, svjetovi kritike i kritizerstva zapravo su vrlo udaljeni.

'Kritizerstvo najčešće proizlazi iz zluradosti, trajnog nezadovoljstva i pesimizma te ne vodi promjeni, nego učvršćuje frustraciju i nepovjerenje', podcrtava tportalov sugovornik.

Negativa dominira

Društvene mreže zamaglile su te granice jer daju glas i prostor svakome u trenutku u kojem negativne vijesti ili objave imaju više reakcija. Kako potvrđuje Maro Alavanja, komunikacijski stručnjak iz Narativ komunikacija, mreže su formatirane tako da ono što je negativno ima veći doseg, a kompanije koje stoji za njih zarađuju na brzom širenju informacija koje nisu ni provjerene.

'Ljudi su oduvijek voljeli dramu, a algoritmi su ih još više formatirali na dramu. I ako taj setup pomnožite s AI alatima, koji već sad generiraju tone sadržaja upitne kvalitete, bojim se da je trend vrlo negativan. Ukoliko se to ne stavi pred vlasnike Big Tech kompanija, pogotovo onih koje stoje iza društvenih mreža, i ako oni konačno ne preuzmu odgovornost, bojim se da će to kumovati negativnim promjenama u društvu', tvrdi Alavanja.

Govori da se virtualno negodovanje osnažilo pojavom TikToka, a on nudi puno različitog sadržaja.

'Nije više toliko bitno koliko će se korisnik zadržati na sadržaju, to je bitno nekim drugim ljudima, primjerice marketinškim stručnjacima. Sve je formatirano tako da dobijete i pregledate što više različitog sadržaja. Sad se svi bore za komadić pažnje', sažima komunikacijski stručnjak i nastavlja:

'Generacijski je dio toga definitivno vezan uz to koje društvene mreže ljudi koriste. Mlađi najviše koriste Snapchat i TikTok, a Facebook je tu za starije generacije. Zato i vidimo da ljudi koji su prije komentirali stvari u kafićima sada svoje žalopojke, negativu ili pozitivu, prebacuju u komentare na Facebooku', kaže Alavanja.

To objašnjava zašto se negodovanje toliko brzo širi, posebice u trenutku u kojem mnogobrojni misle da moraju imati stav o svemu – a ne moraju – te kad je poljuljano povjerenje u institucije, stručnjake i medije. Problem gunđanja u Hrvata ne bi se stoga riješio ukidanjem mogućnosti komentiranja. Buka bi se možda smanjila, no ispušni ventil preselio bi se negdje drugdje, uz polemike o slobodi govora u tom slučaju.

Na kraju, može li negodovanje dovesti do pozitivnih promjena? Može, ako je riječ o konstruktivnom prigovaranju, a s ciljem da se nešto popravi, odgovara naša sugovornica s početka, psihologinja Pavlin-Bernardić.

'Tu se onda jasno imenuje problem i daju se konkretni prijedlozi. Kad nezadovoljstvo dobije taj konstruktivni oblik, može biti korisno i dovesti do pozitivnih promjena jer potiče razgovor o rješenjima. Emocije poput ljutnje u tom kontekstu mogu biti i korisne, pogotovo kad ljudi osjete da nisu sami i da promjena ima smisla. To može biti i na široj društvenoj razini, ali može se raditi i o manjim problemima – primjerice ljudi u susjedstvu mogu se dogovoriti da zajednički očiste snijeg koji im smeta', ističe.

A kad smo već kod snijega, postoji objašnjenje zašto smo više glasni zbog njega nego oko pojava poput korupcije, društvene polariziranosti i inflacije.

'Građani se često snažno mobiliziraju oko efemernih, svakodnevnih smetnji, a istodobno pokazuju visoku razinu otupjelosti prema strukturnim problemima poput sustavne korupcije, osobito u područjima kao što je zdravstvo. Drugim riječima, značajan dio građana glasnije će reagirati zato što zbog snijega ne može automobilom izaći s parkirališta bolnice nego zbog činjenice da njihova djeca nemaju adekvatnu zdravstvenu skrb uslijed duboko ukorijenjene korupcije', ustvrđuje sociolog Perkov.

Zašto je tome tako i može li virtualno gunđanje, kojemu ćemo, čini se, ostati vjerni, konačno postati konstruktivno?