Ili je od funkcionalnosti istih tih ulica važnije kako se one nazivaju?

Zimski ugođaj u glavnom gradu Hrvatske – nevjerojatno, baš usred zime – izazvao je s jedne strane 'prekomjerno granatiranje gradonačelnika Tomislava Tomaševića', kako će to opisati njegovi apologeti, očito nedovoljno kritični prema zabrinjavajuće manjkavoj funkcionalnosti gradske vlasti i izostanku rezultata u obavljanju njenih osnovnih komunalnih zadataka. Nevjerojatno je koliko malo od nje očekuju i koliko malo joj zamjeraju.

Fenomen Tomaševićevih pristaša doista jest u tome da ih je, kako se čini, poprilično lako i jednostavno zadovoljiti: u posudu ubaciš nešto 'zelenih fraza' i suprotstaviš se prodoru (bilo kakvog) kapitala, dodaš prstohvat ideologije – pa makar to značilo i krajnje dvojbeno ograničavanje javne riječi – a kao začin zadovoljiš nekoliko simboličnih interesa navezanih interesnih grupa i dobio si pobjednički koktel.

Kojim častiš okolo, pa te ne pitaju gdje su pare i što zapravo radiš.

Rijetko konstruktivna kritika

S druge strane, zagrebački gradonačelnik doista je, s pravom ili ne, ovih dana izložen solidnoj količini oporbenih projektila koji u nekim slučajevima pogađaju metu, recimo kada je šef gradskog HDZ-a precizno pobrojao za koliko se smanjio kapacitet gradskih zimskih službi, broj vozila i količina soli u skladištima u odnosu na razdoblje prije nekoliko godina.

Radi se o sasvim legitimnoj i zapravo konstruktivnoj kritici, no kako to s HDZ-om obično biva, i rijetkom proplamsaju razuma u zamornoj i najčešće vrlo plitkoj strategiji rušenja gradske vlasti koja lakonski zanemaruje činjenice i objektivne usporedbe, pa se bazira na poluistinama ili jeftinim mamcima za raju. Jer što je drugo nego opsjena kada se pokušava gurati narativ da je u doba pokojnog Milana Bandića grad funkcionirao, pa i pod pola metra snijega?

On je možda efektno obećavao pojesti pahuljice u letu i vučićevski postrojavao šefove gradskih službi, pozivajući ih na red i urlajući da tramvaji izgledaju 'kao kuja bez repa', ali u stvarnosti je grad pod snijegom sasvim sigurno stenjao barem jednako, a vjerojatno i više nego danas.

Da ne govorimo o razdoblju prije toga, kada je bilo sasvim očekivano da na 'nulti' dan cijeli grad bude blokiran, uključujući tramvajski promet, da se idućeg dana krenu čistiti Savska ulica i glavne avenije, a većina sporednih ulica danima ostaje zametena ili se, ako je sreće, temperatura podigne pa se snijeg i led pretvore u onu legendarnu sivu i smrdljivu zagrebačku bljuzgu čiji ostaci katkad prežive sve do proljeća.

Barem iz perspektive nas, na drugom kraju zemlje, u međuvremenu se promijenila samo jedna stvar: Zagrepčani kao da su zakržljali pa više nisu skloni uzeti lopatu u ruke i počistiti barem prilaz do vlastitih vrata.

Ako ovo izgleda kao soljenje pameti – pa možda i jest. Jer i mi Splićani smo (s pravom) trpjeli to za vrijeme onog legendarnog 'Kerumova snijega', a zapravo dvotjednog leda koji je okovao grad dok je gradonačelnik davao izjave ispred kafane o tome kako je njemu sve to simpatično i 'dao Bog da padne opet', a njegova sestra optuživala je penzionere zato što nemaju rodbinu i dobre susjede pa se usuđuju pomoliti nosom iz svojih domova da bi kupili kruh.

Sjećate se?

U čemu je zapravo problem sa snijegom u Zagrebu?

Osim ako Tomašević izmisli ili preslika neku novu revolucionarnu i radikalnu ekoaktivističku filozofiju, po kojoj nije uputno remetiti prirodne pojave čak ni onda kada ometaju osnove svakodnevnog života, ulice i pločnike u milijunskom gradu naprosto treba počistiti barem do mjere da se promet odvija i da hitni prijemi nisu zakrčeni stotinama, pa i tisućama polomljenih građana.

Ako ništa, onda zbog gradskog proračuna koji iznosi debelo preko tri milijarde eura godišnje i veći je od budžeta brojnih europskih metropola, a unutar svoje države Zagreb je po ovoj osnovi bogatiji od svih drugih gradova i općina zajedno, njih pet stotina i kusur.

Za te pare snijeg bi netko zapravo doista trebao jesti u realnom vremenu.

Drugo pitanje, na koje Tomašević i njegovi suradnici dosad nisu odgovorili, jest ono o svrsishodnosti zimske službe i smanjenju njenih kapaciteta, na što upozorava zagrebački HDZ: ako je posljednji veći snijeg u ovom gradu pao prije više od jednog desetljeća, legitimno je i zaključiti da nema smisla održavati pogon koji će ga 'jesti' u realnom vremenu, a još manje pumpati nove milijune u taj sustav, već je možda dovoljno imati osiguranu mogućnost pristojne reakcije u primjerenoj jedinici vremena. To zvuči nekako skandinavski i svakako bi pristajalo Tomaševiću i njegovoj 'sekti'.

Samo što bi to trebao jasno i glasno reći.

A u čemu je problem s gradskom oporbom u Zagrebu?

Pa, za početak, u tome što se frekvencija njenih smislenih i strukturiranih kritika gradske vlasti otprilike poklapa s učestalošću snježnih uvjeta u Zagrebu.

A nije da nema materijala na raspolaganju: spomenuti proračun – rezultat državnog mazanja vrata debele guske, odnosno forsiranja bizarno centraliziranog sustava s jednim jedinim gradom koji je u isto vrijeme županija, dok je svim ostalima predviđena uloga zakržljalog uda koji vapi za milost s dvora – nudi beskrajne mogućnosti za investicije, razvoj, pa i provođenje kakve avangardne vizije u skladu s ideologijom kojom Možemo! vješto grabi na lijevim koordinatama biračkog spektra.

Usprkos već drugom mandatu s vrlo stabilnom vlasti, doima se da su njeni glavni dometi održavanje hladnog gradskog pogona, i to na jedvite jade, uz kozmetičke i simbolične intervencije u komunalnom smislu te ideološke mamce kad zaškripi na drugim poljima. Recimo kada Ivan Turudić krene u akciju koja zaprijeti skidanjem aure nepogrešivosti i pozlate poštenja.

No ako gradonačelnik nema viziju, a ambiciju još manje, tu je oporba koja će mu nabaciti asistenciju.

Inzistiranje i dramatiziranje na temi čišćenja snijega doima se neumjesnim čak i ako je riječ o HDZ-u, stranci s kojim se izraz 'neumjesno' nekako prirodno poklapa. Zbilja, zar je uz prometni kolaps na cestama i tragičan nedostatak vizije za šinski prijevoz ili, ne daj bože, nekakav budući gradski metro, uz zabrinjavajuću sporost oko rješavanja problema gospodarenja otpadom, izostanak privatnih investicija uobičajenih za glavne gradove ili recimo zapuštenost fasada, zbog kojih se Zagreb doima kao europski rođak Kandahara ili Mariupolja, problem doista u posljedicama rijetke meteorološke pojave?

Oporbena taktika doima se krajnje blesavom i podsjeća na njen pokušaj da se, kada je Tomašević na kraći period prestao kositi travu kako bi pomogao leptirima, pčelama ili čemu već, pokušavao stvoriti dojam da se Zagrepčani do svojih haustora moraju probijati kroz savanu koja je preuzela gradske ulice.

Ili onaj nešto novijeg datuma, kada se inzistira na (lošim, ali manje lošim nego ranije) rezultatima mjerenja kvalitete zraka i pokušava stvoriti dojam da je baš Tomašević od Zagreba stvorio Mumbai.

Previše je to, čak i za fake news eru u kojoj živimo.

Je li zapravo u pozadini svega toga politika, i to ona nešto krupnijeg zuba?

Da, apsolutno: nakon što je zagrebački gradonačelnik cijelim spletom poteza, usko ili šire vezanih uz Marka Perkovića Thompsona, najprije osigurao drugi mandat, a onda i sebe efektno gurnuo u poziciju prvog izazivača Andreja Plenkovića, poharavši pritom ostatke SDP-a, čini se da je i HDZ pristao na igru.

Za motivaciju vlastitih birača, uostalom, umjesto zamornih konstruktivnih tema uvijek je efektnije proizvesti neprijatelja, po mogućnosti ideološki suprotstavljenu crnu/crvenu/zelenu aždaju koja nadire i prijeti, pa se valja pregrupirati i konsolidirati. Otkako je Zoran Milanović dobio drugi mandat, a slabašni eksperiment Ivice Puljka nazvan 'Ili HDZ ili Hrvatska' zvučno propao u crnu rupu poznatu kao politički hirovit i okrutan Split, od Tomaševića nema bolje babaroge na vidiku.

Snijeg u Zagrebu pritom je dakako potpuno nebitan, a u ovoj priči ni sam Zagreb zapravo nije centralna pozornica: on će se u glavnom gradu otopiti, zaboga, kao što se uvijek otopi, ili barem pretvori u bljuzgu, dok će kod birača izvan njega ostati dojam o nesposobnom gradonačelniku koji ni svoj grad ne može voditi – kamoli da poput Bandića jede pahulje u letu – a svejedno ima ambiciju preuzeti Hrvatsku.

Što je, priznat ćete, zgodan šlagvort za kampanju čak i puno prije nego što je ona uopće započela.